Sveti Franjo Asiški i 800. obljetnica njegova preminuća (Transitus) donose potpuni oprost i snažnu poruku mira za Crkvu u 2026. godini. Doznajte sve detalje.
Sveti Franjo Asiški već osam punih stoljeća stoji kao nezaobilazan svjetionik kršćanske duhovnosti, kulturne preobrazbe i društvene savjesti. U predvečerje 3. listopada 1226. godine, na goloj zemlji pokraj malene crkvice Porcijunkule u talijanskom Asizu, završio je zemaljski hod čovjeka koji je radikalnim odricanjem od bogatstva i moći iz temelja protresao srednjovjekovnu Europu. No, za kršćanski svijet taj događaj nikada nije bio tek puki biološki kraj. U franjevačkoj teološkoj tradiciji on nosi naziv Transitus – Prijelaz. Ove, 2026. godine, Katolička crkva i cijelo globalno društvo nalaze se na vrhuncu obilježavanja 800. obljetnice tog čudesnog prijelaza u vječnost, trenutka koji nas iznova tjera da se zapitamo: zašto nam je Asiški Siromašak danas potrebniji nego ikada prije?
Odgovor na to pitanje ne leži u romantičnom pogledu na prošlost ili pukom povijesnom komemoriranju. Franjevački pokret, u najužoj suradnji sa Svetom Stolicom, prepoznao je kako se ostavština ovog jedinstvenog sveca ne smije svesti na prolaznu proslavu. Stoga je osmišljen višegodišnji, duboko strukturirani duhovni hod poznat kao ciklus „Franjevačkih stogodišnjica“. Riječ je o četverogodišnjem jubileju podijeljenom u zasebne obljetnice, koji je započeo još 2023. godine, a svoj veličanstveni krunski trenutak doživljava upravo sada, u godini Franjina Transitusa. Taj je proces stvorio teološki i duhovni okvir koji kako suvremenom vjerniku, tako i sekularnom promatraču, nudi cjelovitu refleksiju o karizmi koja već osam stotina godina odbija zastarjeti.
Arhitektura velikog jubileja: Četiri koraka do konačnog Prijelaza
Kako bismo razumjeli puninu ovogodišnjeg slavlja i odgovorili na pitanje zašto obilježavamo spomen na ovog sveca s tolikim žarom, moramo sagledati cjelokupni mozaik posljednjih godina Franjina zemaljskog života. Pristup obilježavanju „jubileja podijeljenog u više obljetnica“ pomno je osmišljen kako bi se obuhvatili institucionalni, mistični, ekološki i eshatološki aspekti Franjina poziva, pri čemu je svaka od protekle četiri jubilarne godine nosila specifičnu teološku težinu, gradeći postupan put prema konačnom susretu sa Stvoriteljem.
Prva postaja ovog hoda bila je 2023. godina, u kojoj se obilježilo 800 godina od potvrde Pravila (Regola Bollata) i uprizorenja prvih jaslica u Grecciu. Taj je dvostruki jubilej podsjetio suvremenu Crkvu na institucionalizaciju Reda manje braće pod papinskim autoritetom, ali i na mistično uprizorenje Utjelovljenja, čime je Franjo naglasio radikalno siromaštvo i poniznost samoga Boga koji iz ljubavi prema čovjeku postaje malenim djetetom.
Uslijedila je 2024. godina, posvećena 800. obljetnici primanja svetih Rana (Stigmi) na brdu La Verna. Teološki i pastoralni značaj ove obljetnice bio je usmjeren na izravno sudioništvo u Kristovoj patnji. Fizička i duhovna manifestacija potpune Franjine suobličenosti s raspetim Kristom pokazala je kako se duboka mistika patnje u kršćanskom životu nikada ne zatvara u sebe, već se izravno prevodi u aktivno suosjećanje s marginaliziranima i patnicima ovoga svijeta.
Treći korak, u 2025. godini, proslavio je 800 godina od nastanka glasovite Pjesme stvorova (Canticle of the Creatures). Ova je obljetnica u središte stavila promicanje ekološke duhovnosti, uspostavu kozmičkog bratstva sa svim stvorenim svijetom i prepoznavanje Božje imanencije u prirodi, što je u našemu vremenu poslužilo i kao izravan temelj za poznatu encikliku Laudato si’.
Konačno, 2026. godina donosi vrhunac cijeloga ciklusa: 800 godina od Franjina preminuća (Transitus) u Porcijunkuli. Ona označava svečev susret sa „sestricom Smrti“, prijelaz iz tjelesne propadljivosti u vječni život te zaokružuje trajnu ostavštinu mira, djelatnog milosrđa i potpunog predanja evanđeoskom siromaštvu.
Iz ovog slijeda jasno proizlazi kako jubilej u 2026. godini nadilazi granice povijesnog sjećanja te postaje prvorazredni pastoralni imperativ. Iz perspektive suvremene teološke prakse, ovo je vrijeme duboke unutarnje obnove te osobne i komunalne odgovornosti svakog kršćanina. Upravo je zbog toga Njegova Svetost papa Lav XIV. službeno otvorio ovu posebnu jubilarnu godinu, dodijelivši joj univerzalni crkveni značaj. Povezujući završetak redovite Svete godine 2025. („Hodočasnici nade“) s ovim franjevačkim slavljem, papa Lav XIV. proglasio je izvanrednu Godinu svetog Franje, koja službeno traje od 10. siječnja 2026. do 10. siječnja 2027. godine. To je izravan poziv Crkve svim vjernicima da kršćansku nadu ne zadrže na razini teorije, već da je pretoče u konkretna djela usmjerena prema izgradnji mira, življenju solidarnog siromaštva i aktivnoj zaštiti stvorenoga svijeta.
Od gubavca do La Verne: Što nam otkrivaju najstariji franjevački izvori?
Da bismo doista shvatili zašto je sveti Franjo Asiški ostavio tako neizbrisiv trag u povijesti čovječanstva, nužno je zaroniti u najranije franjevačke izvore koji su oblikovali narativ o njegovu životu i smrti. U tim drevnim tekstovima smrt asiškog siromaha nikada nije opisana kao poraz ili biološki prestanak funkcija, već kao duboko liturgijski događaj. Franjo je vlastitu smrtnost na vrijeme integrirao u svoju duhovnost, nazivajući smrt svojom „sestricom“.
Najvažniji i najraniji pisani tragovi o njegovu putu proizašli su iz pera Tome Čelanskog. Njegova Vita Prima (Prvi životopis), napisana između 1228. i 1229. godine po izričitom nalogu pape Grgura IX. neposredno nakon Franjine kanonizacije, imala je zadatak pružiti Crkvi službeni, pisani dokaz o njegovoj neupitnoj svetosti. Čelanski svoj narativ pažljivo gradi oko Franjina radikalnog obraćenja, prikazujući ga kao „novog Kristovog vojnika“ koji odlučno odbacuje društvenu taštinu, sigurnost i golemo bogatstvo trgovačke obitelji Bernardone.
Koja je bila prijelomna točka tog preobražaja? Toma Čelanski jasno bilježi: bio je to susret s gubavcem. U srednjovjekovnom društvu gubavci su bili simbol potpune odbačenosti, straha i društvene smrti. Kada je Franjo sišao s konja i poljubio gubavca, dogodilo se čudo unutarnje preobrazbe – ono što mu je do tada u životu bilo odbojno i gorko, pretvorilo se u neizrecivu duhovnu i tjelesnu slast. Suvremeni teolozi s pravom naglašavaju kako upravo taj konkretni čin milosrđa predstavlja vrata u Franjinu poniznost. Njegovo čuveno siromaštvo nije bilo cilj samome sebi niti nekakav asketski hir; ono je bilo sredstvo koje mu je omogućilo da se bez ostatka poistovjeti s onima na samom dnu društvene ljestvice.
Drugi dio Čelanskijeve Vite Prime uvodi nas u dramatične posljednje dvije godine Franjina života. Bilo je to razdoblje obilježeno teškim tjelesnim bolestima i iznimno bolnim medicinskim zahvatima onoga vremena, poput kauterizacije očiju užarenim željezom u Rietiju, što je Franjo podnosio s nevjerojatnim mirom. Istodobno, u toj krajnjoj tjelesnoj slabosti, on na brdu La Verna doživljava vrhunac mističnog iskustva – primanje svetih rana (stigmi).
Nekoliko desetljeća kasnije, 1263. godine, učeni franjevac i crkveni naučitelj sveti Bonaventura piše službeni životopis pod nazivom Legenda Maior. Bonaventura nadograđuje Čelanskijev rad dubokom skolastičkom i mističnom dimenzijom. On Franju promatra kao utjelovljenje dionizijskog hijerarha – istinskog posrednika između nebeske stvarnosti i zemaljske Crkve. U Bonaventurinoj teološkoj viziji, Franjo se s planine La Verna spušta kao potpuno novi čovjek, ukrašen ranama koje nije izradio nikakav ljudski majstor, već ih je u njegove udove utisnuo sam „prst živoga Boga“. Ti su prikazi ubrzo ušli u krvotok crkvene liturgije kroz tekstove poput sekvence Sanctitatis nova signa, koja se tradicionalno pripisivala Tomi Čelanskom, premda suvremena historiografija u njoj prepoznaje snažan pečat dionizijske teologije karakteristične za samog Bonaventuru ili Julijana iz Speyera.
Okružnica brata Ilije i rođenje obreda Transitus
Samo jedan dan nakon Franjine smrti, 4. listopada 1226. godine, tadašnji vikar Reda, brat Ilija, uputio je povijesno encikličko pismo svim provincijalima i braći franjevcima diljem tada poznatog svijeta. Taj dokument danas stoji kao prvorazredno autentično svjedočanstvo ne samo o trenutku svečeve smrti, nego i o nadnaravnom fenomenu stigmi, kakav do tada nikada nije bio zabilježen u kršćanskoj povijesti i doktrini.
Brat Ilija u pismu ne skriva duboku bol zajednice, koristeći snažnu biblijsku sliku ovaca koje su ostale bez pastira koji ih je nosio na svojim rukama. Ipak, on braću odmah usmjerava prema kršćanskoj nadi riječima: „Ako već plačete, plačite nad sobom, ne nad njim… jer je iz smrti prešao u život.“ Središnji i najsnažniji dio njegove okružnice izravno svjedoči o čudu na Franjinu tijelu: „Javljam vam veliku radost i čudo novo. Odvijeka se nije čulo za takav znak… na svome je tijelu nosio pet rana koje su doista biljezi Kristovi.“ Ovim je pismom brat Ilija postavio čvrst teološki presedan koji će zauvijek definirati franjevačku ikonografiju i duhovnost.
Iz sjećanja na te posljednje sate Franjina ovozemaljskog života izrastao je predivan liturgijski obred poznat kao Transitus, koji se u franjevačkim crkvama diljem svijeta slavi svake godine u predvečerje 3. listopada. Povijesna predaja vrlo detaljno bilježi te trenutke: osjećajući da mu se bliži kraj, Franjo je zamolio braću da ga svuku i polože golog na golu zemlju pokraj Porcijunkule. Želio je do posljednjeg daha ostati potpuno vjeran svojoj „Gospođi Siromaštini“, ne posjedujući čak ni vlastitu haljinu u trenutku prelaska.
Potom je zatražio da mu se pročita odlomak iz Evanđelja po Ivanu (Iv 13, 1-15) koji opisuje kako Isus pere noge svojim učenicima. Tim je činom Franjo na samrtnoj postelji još jednom reafirmirao služenje, poniznost i malenost kao temeljne, nepromjenjive postulate svoga Reda. Pred sam izdisaj, zajedno s okupljenom braćom zapjevao je Psalam 142 (141) – „Glasom svojim Gospodinu vapijem“ – nakon čega je blago preminuo u 44. godini života. Upravo zato obred Transitusa nije tužna komemoracija smrti, već radosna proslava rođenja za vječnost (dies natalis), koja vjernicima nudi kršćansku perspektivu u kojoj smrt postaje tek prijelaz u zagrljaj Stvoritelja.
Godina milosti: Dekret Apostolske pokorničarne i dar potpunog oprosta
Prepoznajući iznimnu duhovnu snagu ove 800. obljetnice, Sveta Stolica odlučila je vjernicima otvoriti riznicu crkvenih milosti. Apostolska pokorničarna, pod ovlaštenjem velikog pokorničara kardinala Angela De Donatisa, izdala je 10. siječnja 2026. godine službeni Dekret kojim se tijekom cijele jubilarne godine dodjeljuje povlastica potpunog oprosta. U katoličkoj sakramentologiji, potpuni oprost predstavlja potpuno otpuštenje vremenite kazne za grijehe čija je krivnja već izbrisana kroz sakrament svete ispovijedi, a vjernici ga mogu namijeniti za sebe ili, putem zagovorne molitve, za duše u čistilištu, čime se snažno očituje katolička dogma o općinstvu svetih.
Dekret jasno ističe kako ovaj dar nije rezerviran isključivo za članove velike franjevačke obitelji – Prvog reda (Red manje braće, konventualci, kapucini), Drugog reda (klarise) te Trećeg samostanskog i Svjetovnog reda (TOR i OFS) – nego je širom otvoren svim kršćanskim vjernicima koji u srcu ne prijanjaju ni uz kakav grijeh. Kako bi vjernici zadobili potpuni oprost, Dekret propisuje jasne duhovne korake prilagođene životnim okolnostima pojedinca:
- Redoviti preduvjeti za sve vjernike: Potrebno je pristupiti sakramentalnoj ispovijedi u danima neposredno prije ili nakon hodočašća, primiti svetu euharistijsku pričest te izmoliti molitvu na nakanu Svetoga Oca, čime se potvrđuje puno zajedništvo s općom Crkvom.
- Specifična jubilejska djela i molitve: Vjernici su pozvani hodočastiti u bilo koju franjevačku crkvu ili bogoštovno mjesto posvećeno svetom Franji bilo gdje u svijetu. Ondje trebaju pobožno sudjelovati u jubilejskim obredima ili provesti prikladno vrijeme u duhovnom razmatranju usmjerenom na mir i kršćansku ljubav, zaključujući pobožnost molitvom Očenaša, Vjerovanja te zazivima Blaženoj Djevici Mariji, svetom Franji i svetoj Klari.
- Posebne odredbe za spriječene vjernike: Crkva s posebnom majčinskom brigom misli na bolesne, nemoćne i starije osobe koje zbog opravdanih razloga ne mogu napustiti svoj dom ili bolničku postelju. Oni potpuni oprost mogu zadobiti ako, uz odsutnost svake privrženosti grijehu i čvrstu namjeru da će ispuniti tri uobičajena uvjeta čim im to zdravstveno stanje dopusti, ostvare duhovno sjedinjenje s jubilejskim slavljima (primjerice, praćenjem prijenosa putem radija, televizije ili interneta) te milosrdnom Bogu prikažu vlastite patnje, bolove i životne križeve.
Uz ovaj povijesni dekret, papa Lav XIV. uputio je vjernicima i posebnu molitvu koja izravno pogađa u neuralgične točke današnjeg ratovima podijeljenog svijeta. Obraćajući se asiškom svecu, Papa moli: „Ti koji si, nenaoružan, prolazio linijama rata i nerazumijevanja, daruj nam hrabrost graditi mostove ondje gdje svijet podiže granice.“
„Sjeme vječnoga života“: Tri stupa franjevačkog odgovora na krizu modernog doba
Kako se franjevačka karizma prevodi u rječnik 21. stoljeća? Odgovor donosi središnji teološki dokument ovog jubileja – veliko encikličko pismo Konferencije franjevačke obitelji objavljeno na sam dan otvaranja jubileja, 10. siječnja 2026. godine, pod naslovom „Franjo Asiški: Sjeme vječnoga života – Duhovna ostavština jednog kršćanina“. Dokument su zajednički potpisali svi generalni ministri i predsjednici različitih grana franjevačkog stabla: Massimo Fusarelli (OFM), Carlos Alberto Trovarelli (OFM Conv.), Roberto Genuin (OFM Cap.), Amando Trujillo Cano (TOR), Tibor Kauser (OFS) te Daisy Kalamparamban (IFC-TOR).
Oslanjajući se na riječi iz Poslanice Galaćanima („Tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni“, Gal 6, 8) te na Franjinu Oporuku koju je izdiktirao neposredno prije smrti, poglavari svjetskog franjevaštva iznose tri temeljna stupa identiteta koji predstavljaju izravan lijek za duhovnu i društvenu krizu modernog doba:
- Neraskidiva veza siromaštva i milosrđa: Polazeći od Franjina priznanja da ga je sam Bog doveo među gubavce, pismo naglašava kako svečev život nije promijenjen nekakvim apstraktnim filozofskim odabirom siromaštva, već vrlo konkretnim činom milosrđa prema isključenima. Generalni ministri ovdje iznose oštru kritiku svakog oblika duhovnog ili društvenog radikalizma koji zaboravlja konkretnog čovjeka, upozoravajući proročkim riječima: „Siromaštvo bez milosrđa postaje idol. Milosrđe bez siromaštva postaje puka ideologija.“ Odbacivši mentalitet srednjovjekovnog viteza usmjerenog na moć i dominaciju, Franjo u ljubavi prema raspetom Kristu pronalazi snagu da siromahe postavi u samo središte kršćanskog pogleda na svijet.
- Pripadnost Crkvi usprkos njezinim manjkavostima: U 13. stoljeću, suočeni s očiglednom moralnom i duhovnom dekadencijom dijela klera, brojni su laički pokreti (poput katara i valdenza) izabrali put oštre osude, bunta i konačnog napuštanja institucije Crkve. Franjo čini upravo suprotno. On Crkvu prepoznaje kao onu „siromašnu, ali plodnu zemlju“ u koju vrijedi posijati evanđeosko sjeme. Dokument snažno ističe Franjinu duboku podložnost i poštovanje prema svećenicima – i to ne zbog njihove osobne moralne neporočnosti, već zbog duboke vjere da se isključivo preko njihovih ruku u ovome svijetu uprisutnjuje Božja poniznost u sakramentu Euharistije.
- Bratstvo kao alternativa moći i put k miru: Darom prve braće, Franjo je u srcu feudalne Europe uspostavio zajednicu koja je radikalno odbacila sve tadašnje modele dominacije. Unutar njegova Reda nitko se ne smije zvati „gospodarom“ ili „priorom“; poglavar je isključivo „ministar“ (onaj koji služi), a međusobni se odnosi moraju ravnati majčinskom brigom i uslužnošću, po uzoru na Kristovo pranje nogu. U svom Pravilu Franjo je braći čak izričito zabranio jahanje na konju kako nikada ne bi s visoka nastupali pred običnim pukom, nego da uvijek hodaju pješice, krotki i miroljubivi. Pismo zaključuje kako današnji franjevci i laici moraju biti istinski kršćani, što posljedično znači biti i „dobri građani“ koji društvenim sukobima pristupaju duhom dijaloga i nenasilja, živeći kao hodočasnici koji povijest usmjeravaju prema općem bratstvu.
Asiz u središtu svijeta: Povijesno izlaganje tijela i tisuće mladih
Kao povijesno srce cjelokupnog pokreta, talijanski je Asiz tijekom 2026. godine pretvoren u globalno središte hodočašća i duhovnih obnova na najvišoj razini. Dva su događaja pritom posebno obilježila ovu jubilarnu godinu, spajajući drevnu tradiciju s pogledom u budućnost.
Prvo javno izlaganje smrtnih ostataka svetog Franje u povijesti
Događaj bez presedana u osam stoljeća dugoj povijesti Reda zbio se početkom proljeća. Uz službenu dozvolu pape Lava XIV. i Državnog tajništva Svete Stolice, smrtni ostaci Siromaška iz Asiza po prvi su put izvađeni iz kriptne grobnice te izloženi u prozirnom relikvijaru u podnožju papinskog oltara u Donjoj crkvi Bazilike svetog Franje. Izlaganje je trajalo točno mjesec dana – od 22. veljače do 22. ožujka 2026. godine – a zanimanje vjernika nadmašilo je sva očekivanja: još prije samog otvaranja, putem službene platforme sanfrancescovive.org, prijavilo se više od 250.000 hodočasnika.
Kako bi se izbjegla bilo kakva komercijalizacija i osigurala atmosfera duboke tišine, reda i sabranosti, organizatori su uveli potpuno besplatan, ali strogo kontroliran sustav online rezervacija. Naglasili su kako Franjino tijelo nije izloženo radi nekakvog mračnog kulta smrti, već kao opipljivo svjedočanstvo života koji je do posljednjeg daha bio predan Evanđelju.
Hodočasnicima su bila ponuđena dva pažljivo osmišljena modaliteta posjeta. Prvi modalitet obuhvaćao je vođeni posjet uz pratnju, u trajanju od oko jednog sata, gdje su skupine bile organizirane prema jezičnoj pripadnosti (na talijanskom, engleskom, španjolskom, francuskom, njemačkom i poljskom jeziku), a fratar je vodio vjernike nudeći kratka teološka promišljanja i poticaje za meditaciju. Drugi modalitet bio je samostalni posjet u tišini, u trajanju od oko sat i pol, osmišljen kao osobno, kontemplativno iskustvo vođeno pisanim objašnjenjima na više jezika, što je hodočasnicima omogućilo duže zadržavanje u osobnoj molitvi pred samim relikvijarom. Na završetku obaju puteva hodočasnici su sudjelovali u kratkom liturgijskom obredu te im je u ime franjevačke zajednice uručen prigodni dar kao trajna uspomena.
Tijekom tih mjesec dana svi privatni turistički obilasci i privatne mise u bazilici bili su strogo zabranjeni. Donja je crkva bila rezervirana isključivo za molitveno čašćenje (uz posebno prilagođene taktilne staze za slijepe osobe te večernje termine za obitelji i redovničke zajednice), dok su se u Gornjoj crkvi slavile međunarodne mise u 11:00 i 17:00 sati. Povijesno izlaganje završilo je svečanim zatvaranjem glavnih vrata bazilike u nedjelju, 22. ožujka 2026. u 18:45 sati.
Kapitul na rogožinama za mlade i izazovi umjetne inteligencije
Da franjevaštvo nije okamenjeni spomenik prošlosti, pokazala su dva velika ljetna okupljanja u Asizu. Najprije je od 4. do 12. srpnja održan VI. Kapitul na rogožinama za mlađu braću (Under Ten OFM), koji je okupio franjevce iz cijeloga svijeta koji su svečane zavjete položili u proteklih deset godina. Njihove su rasprave bile izravno usmjerene na izazove redovništva u 21. stoljeću, s posebnim naglaskom na utjecaj digitalnog svijeta, razvoj umjetne inteligencije i očuvanje okoliša u duhu enciklike Laudato si’, a njihovi će zaključci izravno oblikovati Generalni kapitul Reda 2027. godine.
Odmah potom, od 3. do 6. kolovoza 2026., Asiz je preplavila mladost na međunarodnom susretu GO! Franciscan Youth Meeting (Capitolo delle Stuoie dei Giovani). Više od 2.500 mladića i djevojaka u dobi od 18 do 33 godine oživjelo je duh povijesnog Kapitula na rogožinama iz 1221. godine. Kroz radionice o „Franjinoj ekonomiji“, ekologiji i identitetu, te uz glazbeni festival kršćanske glazbe „Fra GOspel“, mladi su tražili odgovore na suvremene krize. Vrhunac se dogodio 6. kolovoza kada je među mlade u Porcijunkulu stigao papa Lav XIV. (nakon što je prethodnih dana slavlja predvodio kardinal Pierbattista Pizzaballa). Papa je mladima uputio vatreni misijski nalog: „Let’s go! Idite na periferije egzistencije, gdje je dostojanstvo čovjeka ranjeno nepravdom, ratom i ravnodušnošću.“ Svaki je sudionik na kraju primio Misijsku povelju kao obvezu da u svojoj domovini gradi „civilizaciju ljubavi“.
Odjek jubileja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: Od zvona u ponoć do akademskih katedri
U zemljama u kojima je franjevačka karizma stoljećima čuvala ne samo vjeru, nego i nacionalni, kulturni i obrazovni identitet – u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – 800. obljetnica Franjina preminuća pokrenula je iznimno bogat val duhovnih, liturgijskih i znanstvenih događanja.
Posebno emotivan trenutak dogodio se u samoj noći s 3. na 4. listopada 2026. godine. Na poticaj franjevaca konventualaca iz Svetog samostana u Asizu, točno u ponoć istovremeno su se oglasila crkvena zvona diljem Italije i svijeta. Ovoj su se globalnoj mreži zvona radosno pridružile i brojne hrvatske župe, uključujući franjevačku župu u Našicama. Simbolična ponoćna zvonjava označila je sat Franjina prelaska u nebesku slavu, ujedinivši vjernike u molitvi i podsjetivši na svečev naputak da zvuk zvona uvijek treba poticati narod na davanje hvale Bogu.
Đakovačko-osječka nadbiskupija: Teološka dubina u osječkoj Tvrđi i slavlje kod kapucina
Grad Osijek i cijela Đakovačko-osječka nadbiskupija dali su snažan pečat ovoj jubilarnoj godini. U kapucinskom samostanu sv. Jakova apostola u Osijeku duhovna priprava započela je još u lipnju svečanom trodnevnicom koju su predvodili franjevci i dijecezanski svećenici poput vlč. Filipa Perkovića i mons. Fabijana Svaline, dok je za 18. listopada najavljen veliki prigodni koncert Pjevačkog društva sv. Josipa i poznatog franjevačkog kantautora fra Miroslava Petraca.
Središnje pak liturgijsko bdjenje uoči blagdana, obred Transitusa, posebno je svečano slavljeno 3. listopada u drevnoj franjevačkoj samostanskoj crkvi Sv. Križa u osječkoj Tvrđi. Obred je predvodio isusovac p. Luka Ilić (DI), što je samo po sebi lijepa gesta redovničkog zajedništva. U svojoj teološki iznimno bogatoj homiliji, p. Ilić je vjernicima približio koncept „umijeća dobroga umiranja“, oslanjajući se na nauk sv. Roberta Bellarmina. Naglasio je kako istinska smrt čovjeka nije njegovo tjelesno propadanje, već vječna odvojenost od Boga, te da se konačna pobjeda nad smrću ostvaruje isključivo dobrim življenjem, nasljedovanjem Krista i hrabrim prihvaćanjem „ludosti križa“. Uz pjevanje tradicionalnih psalama samostanskog zbora i orguljašku pratnju Ivke Kaurinović, vjernici su u tišini Tvrđe slušali povijesno čitanje Okružnice brata Ilije, dok je svečano misno slavlje na sam blagdan predvodio župnik p. Ivan Matić. Također, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu inaugurirao je novu akademsku godinu upravo pod duhovnim okriljem ovog velikog jubileja.
Povratak na zagrebački Kaptol, procesije na jugu i svečanost u Sarajevu
U Zagrebu je Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda ovu veliku obljetnicu proslavila u znaku dvostrukog slavlja: 800. godišnjice Franjine smrti i velikog, dugo iščekivanog povratka franjevaca u samostan i crkvu na Kaptolu, koji su godinama obnavljani nakon razornog potresa. Provincijal fra Ivica Jagodić na konferenciji za medije povukao je snažnu paralelu između materijalne obnove kaptolskog samostana i nekadašnjeg Kristovog poziva Franji u crkvici sv. Damjana da „popravi Njegovu Crkvu“ – što se uvijek ostvaruje ponajprije duhovnom obnovom samih ljudi. Svečana slavlja na Kaptolu, kako za blagdan Rana sv. Franje u rujnu, tako i na samu svetkovinu 4. listopada, predvodio je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, potvrdivši time neraskidivu vezu franjevačke karizme i mjesne Crkve.
Izuzetnu pastoralnu živost pokazali su i laici okupljeni u Franjevačkom svjetovnom redu (OFS) i Franjevačkoj mladeži (Frama):
- Metković: Nakon devetnice, proslava je kulminirala 1. listopada veličanstvenom procesijom kroz grad u kojoj su članovi OFS-a, Frame i franjevački novaci s Humca (predvođeni magistrom fra Ivanom Landekom) javno pronijeli kip i relikvije svetog Franje.
- Stari Jankovci: Župljani su organizirali veliko jubilejsko hodočašće u Banjolučku biskupiju s ciljem zadobivanja potpunog oprosta, posjetivši pritom i čuveni trapistički samostan.
- Sinj: Uz hodočašće na brdo Visoka i komemorativnu obljetnicu na Husinoj jami, kulturna dimenzija jubileja obogaćena je otvaranjem tematske izložbe „Vjera i djela“ umjetnice Kristine Vrca.
- Sarajevo i Međugorje: Franjevci Bosne Srebrene organizirali su u Franjevačkoj teologiji u sarajevskim Nedžarićima svečanu akademiju i obred Transitusa. Prisutnost vrhbosanskog nadbiskupa Tome Vukšića, provincijala fra Zdravka Dadića te brojnih predstavnika međunarodne diplomacije još je jednom potvrdila kolika je društvena i mirotvorna važnost franjevaca u Bosni i Hercegovini. Istodobno, Međugorje je još 5. rujna bilo domaćin velikog programa posvećenog 800. obljetnici, posebno prilagođenog mladim vjernicima.
Znanstveni skupovi i knjiga o Franji i Stepincu
Jubilej je snažno odjeknuo i u hrvatskim akademskim i kulturnim institucijama. Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu organizirao je 6. listopada, u sklopu manifestacije „Knjiga Mediterana“, međunarodni znanstveni skup pod nazivom „Franjo Asiški (1226. – 2026.) o 800. obljetnici smrti“, valorizirajući golemi utjecaj franjevaca na hrvatsku povijest, pismenost i kulturu.
Svoj doprinos dala je i Matica hrvatska. Njezin Odjel za književnost održao je 1. listopada u Zagrebu znanstveni skup o književnoj, jezikoslovnoj i misionarskoj djelatnosti franjevaca u Hrvatskoj i BiH, dok su ogranci Matice hrvatske u Imotskom i Društvo hrvatskih književnika u Splitu objavili luksuznu pjesničko-likovnu zbirku „Put križa sonetom“.
Na izdavačkom planu posebnu je pozornost privukla knjiga fra Ivana Bradarića „Asiški siromah i siromašni kardinal. Nasljedovanje Krista – Sveti Franjo Asiški i blaženi Alojzije Stepinac u školi Evanđelja“, predstavljena u Sisku 2. listopada uz sudjelovanje biskupa Vlade Košića i dr. fra Ivana Karlića. Djelo povlači duboke teološke paralele između radikalnosti asiškog sveca i duhovnog profila kardinala Stepinca, podsjećajući javnost na često zaboravljenu činjenicu da je blaženi Alojzije Stepinac bio predani član Franjevačkog svjetovnog reda, iz čije je duhovnosti crpio snagu za jednostavnost, skromnost i neustrašivo svjedočenje vjere bez obzira na cijenu.
Zaključak: Prorok mira i učitelj „umijeća umiranja“ u 21. stoljeću
Kada saberemo sve povijesne izvore, papinske dekrete i tisuće vjernika koji su ove godine prošli kroz Asiz ili molili u hrvatskim crkvama, postaje kristalno jasno: Katolička crkva 800. obljetnicu Franjina preminuća ne promatra kao muzejski eksponat, već kao živi, proročki mehanizam za kritiku i ozdravljenje suvremenog društva.
Sveti Franjo Asiški danas nam progovara na tri ključne razine. Prvo, kroz viziju kozmičkog bratstva iz Pjesme stvorova, on nas uči da priroda nije tek hladni resurs za nemilosrdnu eksploataciju, već zajednički dom u kojem prebiva Božja prisutnost. Drugo, u geopolitičkom trenutku obilježenom ratovima, tehnološkom dehumanizacijom i podizanjem zidova, Franjin odlazak preko crte bojišnice – kada je nenaoružan stao pred sultana Malik al-Kamila – ostaje vrhunski model dijaloga. Od današnjih se kršćana traži upravo to: da budu „nenaoružani i razoružavajući svjedoci mira“.
Naposljetku, na onoj najdubljoj, egzistencijalnoj razini, jubilej Transitusa zapadnu civilizaciju ponovno uči zaboravljenom „umijeću umiranja“. U kulturi koja smrt panično skriva, medikalizira ili pretvara u tabu, prizor izranjenog Franje koji usred fizičkog propadanja radosno širi ruke u zagrljaj „sestrici Smrti“ nudi oslobađajuću paradigmu apsolutnog povjerenja u Boga. Obilježavati svetog Franju stoga znači učiti kako živjeti u istinskoj slobodi – slobodi od posjedovanja, slobodi od straha i slobodi za bezuvjetnu ljubav prema svakom čovjeku.
FOTO: Gregory A. Shemitz
