Opasni otpad u Gospiću otkrio je slom sustava. SOA je sve znala još 2022., prošlo je 1700 šlepera, a državni vrh tvrdi da nije bio obaviješten. Čitajte kolumnu!
Kada je hrvatski branitelj te davne 1991. godine s krunicom oko vrata i puškom u ruci čučao u promrzlim rovovima, gledajući prema ličkim vrletima i braneći svaki pedalj ove svete zemlje, mislili su da znaju kako izgleda neprijatelj. Neprijatelj je dolazio u tenkovima, pucao je iz haubica, bio je glasan, vidljiv i – koliko god to zvučalo paradoksalno – predvidljiv. Znao si odakle puca i znao si što braniš. Braniš dom, obitelj, čistu ličku vodu, zrak i zemlju za koju su moji suborci krvarili.
Trideset i pet godina kasnije, u jesen ove 2026. godine, shvaćam da smo mi, dragovoljci Domovinskog rata, bili strahovito naivni. Dok smo mi sanjali slobodnu, pravednu i uređenu Hrvatsku, netko drugi imali potpuno drugi san. Neprijatelj više ne dolazi u tenkovima M-84. Danas on dolazi u šleperima. Točnije, u 1700 tegljača nakrcanih europskim kancerogenim smećem, medicinskim otpadom i „vječnim kemikalijama“ koji se, poput kakve sablasne karavane, iskrcavaju u srce Like. I dok je onaj ratni neprijatelj nailazio na naš čelični otpor, ovaj današnji, ekološko-mafijaški, nailazi na gluhu telefoniju državnog vrha i kolektivnu amneziju institucija.
Slučaj bivšeg industrijskog kompleksa PPK Velebit, gdje je natovareno nevjerojatnih 44.000 tona opasnog i neopasnog smeća, nije samo ekološka katastrofa. To je dijagnoza kliničke smrti sustava za koji smo se borili. A vrhunac tog apsurdnog teatra dogodio se ovih dana, kada smo doznali da je Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) još 2022. godine znala što se sprema. Znali su obavještajci, ali – pazite sad ovaj kopernikanski obrat – nisu znali ni Predsjednik države, ni Predsjednik Vlade, ni Predsjednik Sabora!
Operacija „Slijepi putnik“ i 1700 duhova na autocesti
Prije nego što seciramo tu veličanstvenu sinkroniziranu neinformiranost naših najviših dužnosnika, zadržimo se malo na čistoj fizici i logistici. Ranko Ostojić i Zvonimir Troskot iznijeli su nakon sjednice saborskog Odbora podatak od kojeg se svakom normalnom građaninu diže kosa na glavi: kroz Hrvatsku je u Liku prošlo oko 1700 šlepera otpada.
Znate li vi, dragi moji čitatelji, kako izgleda 1700 šlepera? Ako ih poredamo jednog iza drugog, to je neprekinuta kolona tegljača dugačka skoro trideset kilometara! To je kolona od Zagreba do Jastrebarskog! U državi u kojoj vas porezna uprava blokira zbog tri neplaćena eura, u kojoj vam prometna policija naplati kaznu ako vam je žaruljica na registraciji trepnula dvaput umjesto triput, a carinici na granici baki iz autobusa oduzmu dva koluta domaćeg sira jer „ugrožava bio-sigurnost Europske unije“ – u toj i takvoj državi 1700 šlepera punih plastike, medicinskog otpada i teških metala prođe granicu, kamere Hrvatskih autocesta i lokalne ceste, prometne policajce koji brižno nadziraju sigurnost Cestovnog prometa, bez da itko trepne!
Možda su ti kamioni bili premazani kakvom nevidljivom bojom iz tajnih laboratorija NATO-a? Ili su vozači na granicama koristili stare džedajske trikove iz Ratova zvijezda, mahnuvši rukom ispred policajaca uz riječi: „Ovo nisu tone toksičnog smeća koje tražite“?
Naravno da nisu bili nevidljivi. Vidjeli su ih obični ljudi, Ličani, domoljubi iz građanske inicijative „Gospić je naš dom“, koji su još od 2022. godine vrištali, snimali noćne desante šlepera, slali fotografije kroz MUP-ove aplikacije, zvali Državni inspektorat, Grad i Županiju. Ljudi su se gušili u smradu „kemije koja ulazi u grlo“, gledali kako ljeti polijevaju to smeće vodom da prikriju trulež. I što je sustav napravio? Sustav je stavio prst u uho i zapjevao. Jer kad mali čovjek prijavi kriminal, on je „dosadna stranka“. Kad kriminal traje tri godine, onda je to „složeno kriminalističko istraživanje“.
SOA sve zna, ali šefovima „nije htjela smetati“
I tu dolazimo do srži ove tragikomedije. Nakon zatvorene sjednice Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost – na koju ravnatelj SOA-e Daniel Markić nije ni došao, valjda računajući da je pisani sastavak sasvim dovoljan za saborske zastupnike – doznajemo da naša obavještajna služba ipak ne spava. SOA je još 2022. i početkom 2023. godine imala pouzdan operativni izvor. Znali su da se otpad u Gospiću gomila na nezakonit način.
Kao legalist i čovjek koji poštuje institucije hrvatske države, moram priznati činjenicu koju je potvrdio i iskusni bivši obavještajac Ante Letica: SOA po Zakonu o sigurnosno-obavještajnom sustavu (članak 80.) nema pravo nikoga uhititi, niti njezini agenti mogu skakati pred šlepere na ličkoj magistrali. Njihov je posao prikupiti podatke i proslijediti ih DORH-u, USKOK-u, Ravnateljstvu policije i Državnom inspektoratu. I SOA je to 2022. godine uredno napravila. Poslali su papire, stavili pečat „strogo povjerljivo“ i oprali ruke.
No, kad je vrag odnio šalu i kad je u jesen 2026. godine javnost pitala tko je tu lud, dogodilo se čudo neviđeno u novijoj hrvatskoj povijesti: Pantovčak, Banski dvori i Markov trg postigli su apsolutni konsenzus!
Predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković, dvojica lidera koji se inače ne mogu dogovoriti ni oko toga je li danas nedjelja ili ponedjeljak, a kamoli oko veleposlanika ili vojnih zapovjednika, odjednom pjevaju u savršenom dvoglasu, dok im Gordan Jandroković iz Sabora drži tercu. „Nismo znali! SOA nas nije obavijestila!“ – odjeknulo je s tri brda moći.
Milanovićev ured brani SOA-u tvrdeći da je radila po zakonu, mudro prebacujući lopticu u Plenkovićevo dvorište, točnije u krilo policije i inspektorata. Jandroković pere ruke brže od Poncija Pilata, a Plenkovićevi Banski dvori poručuju da ni oni nisu bili na mailing listi za informaciju iz 2022. godine.
Zamislite vi tu idilu! Imamo državu u kojoj se 44.000 tona otrova istovari u srce zemlje, u kojoj vječne kemikalije (PFAS) prodru u podzemne vode, u kojoj se nepovratno uništi 18.000 četvornih metara tla teškim metalima, a trojica najmoćnijih ljudi u državi – koji usput budi rečeno usmjeravaju rad te iste SOA-e – o tome nemaju pojma tri pune godine!
O čemu onda SOA obavještava državni vrh na tim svojim dnevnim i tjednim brifinzima? O rezultatima druge islandske nogometne lige? O kretanju cijena kokosa u Papui Novoj Gvineji? Ako kontaminacija hrvatskog tla, zraka i podzemnih voda u Lici nije pitanje nacionalne sigurnosti nulte kategorije o kojem predsjednik države i premijer moraju znati istog trena kad se napuni deseti, a ne tisuću i sedamstoti šleper, onda doista moramo pitati, baš kao što je u Saboru pitao Nikola Grmoja: za koga taj sustav uopće radi?
Gluhi telefoni ministra Božinovića i „veliki dečki“ u Lici
Ako ste mislili da je sinkronizirana amnezija vrha države vrhunac apsurda, čekajte da čujete operativnu razinu. Tu više ne govorimo o „silos-mentalitetu“ institucija, nego o pravom institucionalnom šizofrenom rascjepu.
SOA u svom pisanom izvješću Saboru crno na bijelo tvrdi: „Informaciju smo 2022. proslijedili policiji, USKOK-u i Državnom inspektoratu.“ Na to izlazi potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, čovjek čiji bi resor trebao znati kad mačka prijeđe cestu bez propisne ogrlice, i mrtav-hladan izjavi: „Informacija SOA-e nije išla prema policiji, nego prema nekim drugim institucijama! Policija je istragu pokrenula samostalno kroz jedno drugo istraživanje.“
Stanimo na trenutak. Netko ovdje ne govori istinu, ili imamo poštara u državnoj upravi koji je kuvertu s oznakom SOA-e iz 2022. godine umjesto u MUP odnio u Društvo hrvatskih književnika. Kako je moguće da obavještajna agencija tvrdi da je predala podatke policiji, a ministar policije tvrdi da oni to nisu dobili, niti zna o kakvoj se građi radi?
Božinović nam objašnjava kako su takve istrage kompleksne, kako treba mapirati zločinačku organizaciju, surađivati s Europolom, provoditi tajne izvide. Sve ja to razumijem, gospodine ministre. Ali dok ste vi tri godine „mapirali“ i „izviđali“ od 2022. do uhićenja 2025. godine, kriminalci su u Gospić istovarili brdo otrova veličine omanjeg velebitskog vrha! To je kao da gledate provalnika kako vam tri godine svaku noć iznosi namještaj iz kuće, a vi čučite u grmlju i govorite ženi: „Šuti, draga, ne prekidaj ga, mapiramo mu međunarodnu mrežu kupaca rabljenih fotelja!“
A da stvar bude još mračnija, pobrinuo se Državni inspektorat (DIRH), koji tvrdi da je počeo postupati tek sredinom 2023. godine. Gdje je onda nestala 2022. godina? U kojem je to birokratskom bermudskom trokutu između Savske, Heinzelove i Šubićeve ulice isparila godina dana u kojoj su stotine šlepera neometano trovale Liku?
Dodatnu težinu cijelom ovom truležu daje i mučna sjena koja se nadvila nad sam Inspektorat. Kada prvookrivljeni Josip Šincek u kolovozu ove godine javno izađe s tvrdnjom da mu je bivši glavni državni inspektor Andrija Mikulić (koji je u međuvremenu i sam pao u onoj drugoj, nepovezanoj aferi „Kamenolom“ zbog mita) osobno dolazio u Gospić nakon uhićenja i prijetio „zatvorom i velikim dečkima“ kako bi ga ušutkao, onda vam se želudac okrene. Čak i ako uzmemo u obzir da se okrivljenik ima pravo braniti kako zna, sama činjenica da nam se glavni inspektori u državi spominju u kontekstu kamenoloma, mita i „velikih dečki“ dok nam u Gospiću curi otrov u podzemlje, dovoljna je da svaki pošteni građanin ove zemlje osjeti duboki sram.
Politički ping-pong dok vječne kemikalije putuju prema vodi
Kako to obično biva u našoj političkoj kaljuži, nad grobom ličke prirode odmah je započela saborska bitka za političke bodove. Oporba predvođena SDP-om, Mostom i Možemo! prikupila je 54 potpisa za opoziv premijera Plenkovića. Sabina Glasovac grmi da odgovornost počinje i završava na Plenkoviću, Sandra Benčić traži deklasifikaciju SOA-inih dokumenata kako bi se točno u sat i minutu vidjelo tko je kovertu držao u ladici, a bivši ministar Mihael Zmajlović optužuje vlast da je od Hrvatske svjesno napravila europsku kantu za smeće.
Vlada, naravno, uzvraća udarac u svom prepoznatljivom stilu. Za Banske dvore, zahtjev za opozivom je „neuspjeli PR uradak“. I ne samo to – u briljantnom manevru prebacivanja krivnje u prošlo stoljeće, Vlada izvlači podatak da je upravo Zmajlović još 2014. godine, dok je bio ministar, ukinuo obvezu unošenja podataka obrađivača otpada i time otvorio vrata manipulacijama!
I tako, dok se HDZ i SDP gađaju pravilnicima iz 2014., izmjenama zakona iz 2019. i direktivama iz 2024. godine, pogledajmo što kažu znanstvenici s Geotehničkog fakulteta i Nastavnog zavoda za javno zdravstvo u vještačenju iz kolovoza 2026. godine. Oni ne koriste političke fraze. Oni kažu: PFAS spojevi su u podzemnim vodama nizvodno od odlagališta.
Za one koji ne znaju, PFAS su tzv. „vječne kemikalije“. One se u prirodi ne razgrađuju. Nema tog PR uratka, nema te saborske većine i nema tog priopćenja s Pantovčaka koje može uvjeriti kemiju da nestane. Te kemikalije povezuju se s najtežim oblicima karcinoma, oštećenjima jetre, štitnjače i imunološkog sustava. Iako nas uvjeravaju da je javni vodovod u Gospiću zasad siguran, podzemni akviferi su kontaminirani.
Tko će za to odgovarati? Hoće li Zmajlovićev pravilnik iz 2014. ili Božinovićeva „složena istraga“ iz 2023. očistiti ličke podzemne vode?
Račun od 40 milijuna eura plaća – narod!
I na kraju ove tužne balade, dolazimo do računa. Ministrica Marija Vučković predstavila je krajem rujna spasonosni Plan uklanjanja otpada. Četiri faze, 18 mjeseci rada, angažman cijele kreme domaćih tvrtki za gospodarenje otpadom, postavljanje vodonepropusnih geomembrana za koje se moramo moliti Bogu da ne puše prejak vjetar i ne pada kiša dok se montiraju.
tost A cijena? Prava sitnica – 40 milijuna eura! I to većinom samo za treću fazu u kojoj treba iskopati i obraditi 33.000 tona smeća koje su kriminalci pomiješali s ličkom zemljom i kamenjem.
Spomenut ću ovdje i ministra obrane Ivana Anušića, čovjeka koji u ovoj Vladi ima uvjerljivo najjači PR. Nameće se logično pitanje: zašto ministar nije predložio da na teren izađe Hrvatska vojska, točnije Bojna za nuklearno-biološko-kemijsku obranu (NBKO)? Riječ je o postrojbi specijaliziranoj upravo za ovakve ugroze, čijim bi angažmanom država – odnosno mi, građani – uštedjela milijune eura. Ali ne, očito u Ministarstvu imaju važnijeg posla od obrane ličkog tla i vode…
Tko će platiti tih 40 milijuna eura? Hoće li ih platiti onih 1700 vozača šlepera? Hoće li ih platiti odgovorne institucije koje su gledali u oblake dok su kamioni prolazili? Hoće li ih platiti oni u policiji, inspektoratu ili odvjetništvu koji su SOA-ino izvješće iz 2022. godine koristili kao podmetač za šalicu kave? Ili će se možda predsjednik, premijer i predsjednik Sabora odreći dijela proračuna svojih ureda jer „nisu bili obaviješteni“?
Ne, dragi moji. Platit ćemo ih mi. Platit će ih hrvatski radnik, umirovljenik, učitelj i branitelj. Platit ćemo 40 milijuna eura iz državnog proračuna da bismo počistili tuđe kancerogeno smeće koje su domaći izdajnici, u sprezi s međunarodnom eko-mafijom, zakopali u našu svetinju za šaku krvavih eura.
Strahovi o kojima se mjesecima šaptalo dobili su mračnu laboratorijsku potvrdu. Ono što je započelo kao afera s tisućama tona ilegalno zakopanog otpada, u listopadu 2026. godine dobilo je zastrašujuću novu dimenziju – europsko istraživanje pokazalo je da su opasne „vječne kemikalije“ (PFAS) pronađene u krvotoku hrvatskih građana, i to u razinama koje su drastično gore od europskog prosjeka. Najgore su prošli upravo stanovnici Gospića.
Gledam danas prema Gospiću, gradu heroju, gradu koji je u Domovinskom ratu izdržao najstrašnija razaranja, gradu čije su ulice bile prva crta obrane Hrvatske. Preživio je Gospić granate, preživio je agresiju, ali pitanje je kako će preživjeti domaću pohlepu, institucionalni kukavičluk i birokratski nemar.
Domoljublje u 2026. godini više se ne mjeri time tko drži ruku bliže srcu dok svira himna, niti tko se glasnije busa u prsa u saborskim klupama. Domoljublje se danas mjeri time hoćeš li zaustaviti šleper otrova na granici i hoćeš li pročitati izvješće obavještajne službe prije nego što nam vječne kemikalije uđu u krvotok nacije. Na tom ispitu domoljublja, naš je državni aparat u Gospiću pao. I to bez ispaljenog metka.
