Rezolucija 713 usvojena je 1991. godine. Otkrijte kako je ovaj UN-ov embargo na oružje utjecao na obranu Hrvatske i ulogu Budimira Lončara.
Krajem rujna 1991. godine, dok su hrvatski branitelji gotovo goloruki pokušavali zaustaviti masovnu ofenzivu jedne od najsnažnijih europskih vojski, u New Yorku je donesena odluka koja je trebala zaustaviti rat, ali je u praksi umalo zapečatila sudbinu Hrvatske. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda jednoglasno je usvojilo dokument koji će postati jedan od najkontroverznijih međunarodnopravnih akata u povijesti stvaranja hrvatske države.
Rezolucija 713 uvela je potpuni embargo na uvoz oružja za cijelo područje tadašnje Jugoslavije. U teoriji, cilj je bio pacifizirati sukobljene strane. U praksi, ova je odluka zacementirala stravičnu asimetriju moći između do zuba naoružane Jugoslavenske narodne armije (JNA) i tek ustrojenih, slabo opremljenih hrvatskih snaga.
Razarajući disbalans vojne moći i slom saveznih institucija
Tijekom ljeta i rane jeseni 1991. godine, oružani sukob na području bivše Jugoslavije prerastao je u otvoreni i nemilosrdni rat. Nakon što su Republika Hrvatska i Republika Slovenija 25. lipnja 1991. godine proglasile neovisnost i suverenost, JNA se, napustivši svoju proklamiranu ulogu oružane sile svih naroda i narodnosti, otvoreno svrstala na stranu srpskih pobunjenika i velikosrpske politike režima Slobodana Miloševića. Glavni vojno-politički cilj Beograda postalo je stvaranje takozvane “Velike Srbije”, odnosno krnje Jugoslavije iz koje bi bila isključena područja koja se nisu uklapala u taj hegemonistički projekt.
U tom je trenutku vojni odnos snaga bio katastrofalno nepovoljan za napadnutu Hrvatsku. Više od godinu dana prije izbijanja otvorenog sukoba, političkom odlukom iz Beograda oduzeto je gotovo cjelokupno naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane (TO), čime je Republika Hrvatska planski ostavljena praktički nenaoružana i ranjiva pred jednom od tada najsnažnijih vojski u Europi. Dok je JNA raspolagala s više od dvije tisuće tenkova, tisućama topničkih oruđa velikog kalibra, golemim zalihama streljiva te apsolutnom prevlašću u zračnom prostoru i na moru, rane hrvatske obrambene snage (Zbor narodne garde – ZNG i temeljna policija) bile su naoružane lakim pješačkim oružjem, često opisivanim kao tek nekoliko desetaka tisuća kalašnjikova i lovačkih pušaka.
Povjesničar Davor Marijan u svojim iscrpnim analizama, posebice u djelu Slom Titove armije: JNA i raspad Jugoslavije 1987.-1992., detaljno opisuje kako je vrh JNA planirao brzu, masovnu i opsežnu napadnu operaciju u rujnu 1991. godine kojom bi strateški presjekla Hrvatsku na nekoliko ključnih pravaca (primarno u Dalmaciji, Lici i Slavoniji) te prisilila hrvatsko vodstvo na kapitulaciju. Prema tim planovima, operacija se pripremala još od srpnja, a njezina puna realizacija trebala je koincidirati s potpunim slomom hrvatskog otpora. U takvom ozračju egzistencijalne ugroze, svaka međunarodna akcija koja bi dodatno otežala naoružavanje obrambenih snaga smatrana je fatalnom prijetnjom.
Neuspjeh Europske zajednice i postupno prebacivanje krize na Ujedinjene narode
Tijekom ljetnih mjeseci 1991. godine, Europska zajednica (EZ) pokušala je preuzeti potpunu diplomatsku inicijativu za rješavanje jugoslavenske krize. Europska diplomacija organizirala je niz mirovnih konferencija, među kojima se posebno ističe Haaška konferencija o Jugoslaviji pod predsjedanjem lorda Petera Carringtona, te je na teren uputila promatračke misije (ECMM) s ciljem nadzora krhkih sporazuma o prekidu vatre. Već 5. srpnja 1991. godine, uvidjevši eskalaciju sukoba, Europska zajednica uvela je vlastiti, regionalni embargo na isporuku oružja i vojne opreme Jugoslaviji, popraćen zamrzavanjem financijske pomoći.
Međutim, institucionalni i operativni mehanizmi Europske zajednice ubrzo su se pokazali duboko neučinkovitima u zaustavljanju vojne agresije JNA i srpskih paravojnih formacija. Sukobi su se dramatično intenzivirali, a JNA je, ignorirajući potpisane europske deklaracije, nastavila s neselektivnim granatiranjem hrvatskih gradova, uništavanjem civilne infrastrukture i provođenjem politike etničkog čišćenja. Zbog očitog kolapsa europskih mirovnih inicijativa, unutar međunarodne zajednice sazrela je ideja da se jugoslavenska kriza mora internacionalizirati u širem kontekstu i podići na globalnu razinu pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda, jedinim tijelom koje ima ovlast donositi pravno obvezujuće rezolucije za sve države svijeta.
Sjedinjene Američke Države, predvođene administracijom predsjednika Georgea H. W. Busha i državnim tajnikom Jamesom Bakerom, u početnoj su fazi krize zauzele izrazito konzervativan stav usmjeren prema očuvanju teritorijalnog integriteta Jugoslavije. Američka je vanjska politika strahovala da bi unilateralni raspad SFRJ mogao opasno destabilizirati osjetljivu balkansku regiju, ali i poslužiti kao opasan presedan za slične centrifugalne procese u Sovjetskom Savezu, koji se u to vrijeme također nalazio u dubokom političkom i strukturnom previranju. Povijesno poznata izjava državnog tajnika Bakera kako Sjedinjene Države u jugoslavenskom sukobu “nemaju psa u toj borbi” zorno je i slikovito prikazivala američku nesklonost izravnoj diplomatskoj ili vojnoj intervenciji te prepuštanje rješavanja problema Europljanima. Ipak, kako su razmjeri razaranja i humanitarne katastrofe u Hrvatskoj postajali sve očitiji svjetskoj javnosti, američka je administracija bila prisiljena revidirati svoj inicijalni izolacionistički pristup.
Sazivanje povijesne sjednice i promjena američke paradigme
Formalnu inicijativu za sazivanje hitne sjednice Vijeća sigurnosti UN-a pokrenule su Belgija, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo, a inicijativi su se ubrzo pridružile i države poput Austrije, Kanade, Mađarske i Australije. Ove su zemlje kroz diplomatske kanale uporno upozoravale na opasnost prelijevanja ratne krize izvan granica Jugoslavije, što bi predstavljalo izravnu prijetnju za širi međunarodni mir i sigurnost u Europi. Hitna sjednica na ministarskoj razini, službeno zavedena kao 3009. sastanak Vijeća sigurnosti, održana je u New Yorku 25. rujna 1991. godine.
Sazivanje ove sjednice predstavljalo je svojevrsni pravni i diplomatski presedan u međunarodnim odnosima posthladnoratovske ere. Po prvi put nakon dugog niza godina, Vijeće sigurnosti UN-a raspravljalo je o oružanom sukobu koji je, barem iz striktne pravno-formalne perspektive UN-a, još uvijek imao primarne karakteristike unutarnjeg građanskog rata unutar jedne suverene države članice. Tijekom sjednice, američki državni tajnik James Baker održao je govor u kojem je oštro i nedvosmisleno osudio vojne akcije JNA i srpskog političkog vodstva. Baker je po prvi puta s tako visoke međunarodne govornice jasno označio Srbiju i njezine vojne snage kao glavne krivce za pokretanje agresije, čiji je krajnji cilj bio stvaranje “male Jugoslavije” odnosno etnički čiste “Velike Srbije”. Ovaj je istup označio ključan i nepovratan pomak u američkoj vanjskoj politici, prelazeći s inzistiranja na jedinstvenoj Jugoslaviji prema prokazivanju Miloševićevog autoritarnog i ratnog režima.
Odredbe i međunarodnopravni doseg Rezolucije 713
Nakon iscrpnih konzultacija i usklađivanja tekstova, Rezolucija 713 usvojena je jednoglasno, što znači da je svih 15 članica Vijeća sigurnosti glasalo za njezino donošenje. Značaj ovog dokumenta leži u činjenici da je donesen temeljem ovlasti iz Poglavlja VII. Povelje Ujedinjenih naroda, koje se odnosi na akcije u slučaju prijetnje međunarodnom miru, narušenja mira i akata agresije. Odluke donesene pod ovim poglavljem pravno su obvezujuće za apsolutno sve države članice Ujedinjenih naroda.
Ključna i povijesno najspornija odredba nalazi se u točki 6. Rezolucije 713, kojom Vijeće sigurnosti nalaže svim državama da, u svrhu uspostave mira i stabilnosti u Jugoslaviji, “odmah provedu opći i potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji, sve dok Vijeće sigurnosti ne odluči drugačije”.
Važno je naglasiti teritorijalni obuhvat ovog embarga. Mjera se odnosila na cjelokupni suvereni teritorij dotadašnje SFRJ. Budući da Republika Hrvatska, kao i Bosna i Hercegovina (koja će ubrzo postati meta masovne agresije), u tom trenutku još uvijek formalno-pravno nisu bile međunarodno priznate neovisne države (Hrvatski sabor je tek 8. listopada 1991. donio povijesnu Odluku o raskidu državnopravnih veza sa SFRJ), globalni se embargo po automatizmu primjenjivao i na njih. Izglasavanjem Rezolucije 713, UN je zapravo samo ratificirao, preslikao i na globalnu razinu proširio raniji, ograničeni embargo koji je Europska zajednica uspostavila tijekom ljeta.
Uloge Budimira Lončara
Okolnosti koje su dovele do usvajanja Rezolucije 713, a posebice uloga Budimira Lončara, tadašnjeg saveznog sekretara za vanjske poslove Jugoslavije, predstavljaju centralnu i najosjetljiviju točku historiografskih, pravnih i političkih polemika u Hrvatskoj. Da bi Vijeće sigurnosti uopće moglo donijeti rezoluciju temeljenu na snažnom Poglavlju VII. Povelje UN-a, bila je apsolutno neophodna suglasnost, ili u najmanju ruku suzdržanost, svih pet stalnih članica Vijeća (SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Sovjetski Savez i Kina). Bilo kakvo protivljenje makar jedne stalne članice rezultiralo bi ulaganjem veta i posljedičnim odbacivanjem rezolucije.
Prijeteći veto Narodne Republike Kine i očuvanje suvereniteta
Glavna diplomatska prepreka donošenju ovakve obvezujuće rezolucije bila je Narodna Republika Kina. Prema duboko ukorijenjenoj doktrini kineske vanjske politike, miješanje institucija UN-a u ono što se smatra unutarnjim oružanim sukobima suverenih država, te nametanje globalnih sankcija u takvim kontekstima, smatralo se opasnim međunarodnim presedanom i grubim kršenjem načela državnog suvereniteta. Iz tih strogih načelnih razloga, Kina je bila spremna uložiti veto na sadržaj Rezolucije 713, što bi u potpunosti i nepovratno blokiralo njezino donošenje.
Intervencija britanske diplomacije i Lončarov pristanak
Prema iscrpnim istraživanjima britanske znanstvenice Carole Hodge, objavljenima u utjecajnoj knjizi Britain and the Balkans, ideju o globalnom embargu u Vijeću sigurnosti vrlo je agresivno i sustavno gurala upravo britanska diplomacija. Uočivši da će Kina neizbježno blokirati rezoluciju ukoliko se ona percipira kao nasilno zadiranje u jugoslavenski suverenitet, britanski su se diplomati našli pred zidom. U tom kritičnom trenutku, britanska diplomacija pronalazi proceduralno rješenje te se obraća Budimiru Lončaru. Britanski autori, uključujući uglednog stručnjaka za pitanja Balkana Jamesa Gowa, navode da je britanska vanjska politika vidjela Lončara kao pouzdanog sugovornika i “čovjeka Zapada u SFRJ”. Prema tim istim britanskim izvorima, od Lončara je zatraženo da on osobno, u ime Jugoslavije, formalno zatraži ili pruži otvorenu podršku uvođenju embarga.
Reagirajući na ovu inicijativu, Budimir Lončar je izdao izravan nalog Vladislavu Jovanoviću, tadašnjem predstavniku Jugoslavije u UN-u (i osobi koja je bila politički bliska Slobodanu Miloševiću), da Vijeću sigurnosti uputi službeno državno pismo u kojem vlasti u Beogradu izričito “pozdravljaju namjeru” Vijeća sigurnosti da donese rezoluciju o embargu. Povrh toga, na samoj ministarskoj sjednici Vijeća sigurnosti 25. rujna 1991. godine, Budimir Lončar je održao uvodni govor u kojem je izravno i nedvosmisleno dao podršku internacionalizaciji krize, oslikavši stanje u Jugoslaviji kao opasnost ne samo za njene narode, već i za širi međunarodni mir, čime je legitimirao mjere Vijeća sigurnosti.
Suspenzija suvereniteta
Ovaj Lončarev potez predstavlja jedan od najintrigantnijih međunarodnopravnih manevara u novijoj diplomatskoj povijesti. Kineska diplomacija našla se u situaciji u kojoj više nije mogla braniti doktrinu suvereniteta Jugoslavije kada se sama legitimna i međunarodno priznata vlada te iste Jugoslavije – jasno predstavljena kroz svog službenog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara – dragovoljno odrekla zaštite tog suvereniteta i sama zatražila stranu međunarodnu intervenciju.
Tadašnji kineski ministar vanjskih poslova Qian Qichen, u kasnijim je obraćanjima medijima izričito objasnio da Kina na kraju nije uložila veto te da je glasala za donošenje Rezolucije isključivo zbog “pristanka kojeg su izričito dale jugoslavenske vlasti”. Da nije bilo tog pristanka, Kina bi uložila veto. Argumentacija u samom službenom tekstu Rezolucije 713 eksplicitno se i trajno poziva na “činjenicu da je Jugoslavija pozdravila namjeru VS UN-a, u pismu upućenom od njezina predstavnika” te naglašava da je odluka donesena “nakon što je saslušana izjava ministra vanjskih poslova Jugoslavije”. Time je u trajnim arhivama Ujedinjenih naroda ostalo službeno zapisano da je Budimir Lončar, kao institucionalni predstavnik države, pružio ključni politički alibi i nužni proceduralni temelj za usvajanje globalnog embarga.
Taktičke i strateške implikacije na terenu
Na samom terenu ratnih djelovanja, usvajanje Rezolucije 713 imalo je trenutačan, dramatičan i gotovo katastrofalan učinak na sposobnost obrane napadnutih republika. Dok je UN uvodio embargo s glasno proklamiranim plemenitim ciljem smirivanja situacije i utišavanja oružja, JNA i srpsko vodstvo protumačili su taj međunarodni čin kao zeleno svjetlo i davanje “odriješenih ruku” za postizanje brze i nemilosrdne vojne pobjede. Oni su bili potpuno svjesni činjenice da je Hrvatskoj, u trenutku kada su joj arsenali bili najpotrebniji, sada oduzet svaki legalni međunarodni mehanizam za nabavu naoružanja potrebnog za zaštitu vlastitih građana.
Embargo je u operativnom smislu de facto zacementirao zatečeno stanje teškog disbalansa. JNA je, naslijedivši kompletnu vojnu infrastrukturu bivše države, već posjedovala enormne zalihe tenkova, teškog topništva, zrakoplova i pješačkog naoružanja dovoljne za vođenje intenzivnog i višegodišnjeg rata bez ikakve potrebe za inozemnim uvozom. S druge strane, Hrvatska je tek trebala od nule stvoriti vojsku i opremiti je. Zbog te zapanjujuće neproporcionalnosti, u hrvatskom javnom i medijskom diskursu usvajanje Rezolucije 713 redovito se i vrlo rezolutno naziva “smrtnom presudom” izrečenom nad tek rođenom, napadnutom državom.
Zastrašujuća eskalacija agresije neposredno nakon uvođenja embarga
Neposredno nakon usvajanja UN-ovog embarga 25. rujna, umjesto smirivanja ratnih napetosti, uslijedila je do tada najžešća, najkrvavija i najdestruktivnija eskalacija vojnih djelovanja JNA protiv Hrvatske, čime su u potpunosti razotkriveni promašaji politike embarga:
- Ultimatum JNA: Već 1. listopada 1991. godine, samo nekoliko dana nakon izglasavanja rezolucije, JNA drsko šalje ultimatum Vladi Republike Hrvatske, prijeteći masovnim uništenjem civilne infrastrukture ukoliko se hrvatske snage ne predaju i ne deblokiraju vojarne.
- Napad na Dubrovnik: Istog tog dana (1. listopada) otpočeo je brutalni opći napad kopnenih, pomorskih i zračnih snaga JNA na dubrovačko područje iz smjera Crne Gore i istočne Hercegovine, s ciljem odsijecanja juga Hrvatske.
- Zatvaranje obruča oko Vukovara: JNA, potpomognuta brojnim paravojnim srpskim postrojbama, u prvim danima listopada zatvara i nemilosrdno steže “obruč smrti” oko Vukovara. Ogromne vojne snage s oklopno-mehaniziranim brigadama preusmjerene su na istočnu Slavoniju, s ciljem slamanja herojskog otpora grada.
- Pokušaj likvidacije državnog vrha: Nekoliko dana kasnije, 7. listopada, borbeni zrakoplovi JNA ciljano su raketirali povijesnu zgradu Banskih dvora u Zagrebu s jasnim ciljem atentata i fizičke likvidacije hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i cjelokupnog državnog vrha. Dan kasnije, 8. listopada, Sabor Republike Hrvatske u podrumskim prostorijama INA-e formalno i neopozivo kida sve preostale državnopravne veze sa SFRJ.
U tom kaotičnom vremenu, savezni sekretar za narodnu obranu, general JNA Veljko Kadijević, javno i bez ustezanja artikulirao je stvarni vojni cilj armije, izjavivši da je ultimativni cilj JNA “svrgavanje neofašističkih hrvatskih vlasti”. Analiza ovakvog razvoja događaja nedvosmisleno potvrđuje povijesnu tezu da međunarodni embargo ne samo da nije demotivirao niti zaustavio agresora, već ga je strateški ohrabrio da poduzme sve raspoložive radikalne mjere kako bi slomio hrvatski vojni otpor i srušio njenu demokratski izabranu vlast prije nego što se Hrvatska uspije obraniti alternativnim kanalima naoružavanja.
Službeni stav i reakcija Vlade Republike Hrvatske
Hrvatsko državno vodstvo, smješteno u ratnom Zagrebu, bilo je duboko svjesno i upoznato s katastrofalnim posljedicama koje će Lončarev nastup u UN-u imati za sposobnost obrane hrvatskog teritorija. Dva dana nakon izglasavanja rezolucije, 27. rujna 1991. godine, ratna Vlada demokratskog jedinstva, pod predsjedanjem premijera Franje Gregurića, donijela je službeni, javni i oštri zaključak kojim se Republika Hrvatska u potpunosti ogradila od Budimira Lončara i osudila njegovo vanjskopolitičko djelovanje.
U tom iznimno bitnom povijesnom dokumentu Vlada Republike Hrvatske izričito i bez zadrške navodi:
“Vlada Republike Hrvatske ocjenjuje da savezni sekretar za vanjske poslove gospodin Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu …”.
Osim osude njegove politike ekvidistance između žrtve i agresora, Vlada je nadalje konstatirala da je Lončar sustavno propustio izraziti lojalnost vlastitoj domovini, Republici Hrvatskoj. Uslijed takvih poražavajućih saznanja, Vlada mu je formalno odrekla apsolutno svako pravo da nadalje na međunarodnoj sceni nastupa u ime Hrvatske. Ovaj snažan politički potez nije bio nekakva naknadna “politička etiketa” ili konstrukt osmišljen u poslijeratnim revizionističkim krugovima, već službena, nedvosmislena i pravno utemeljena ocjena najvišeg izvršnog tijela Republike Hrvatske. Ta je ocjena izrečena u najtamnijem trenutku hrvatske novije povijesti, usred najkrvavijih bitaka za goli opstanak nacije, dok su tisuće civila i vojnika stradavale pod granatama armije čije je interese, prema mišljenju Vlade, Lončar štitio.
Za većinu hrvatskih branitelja, brojne udruge proizašle iz Domovinskog rata, nacionalno usmjerene povjesničare (među kojima se posebno ističu Davor Marijan i Ante Nazor) te za širok spektar konzervativnije hrvatske javnosti, Budimir Lončar predstavlja oličenje okamenjenog “jugoslavenstva” koje je u najprijelomnijim povijesnim trenucima izdalo interes Hrvatske. Prema ovom vrlo raširenom narativu, Lončar, kao Hrvat rodom iz Preka na otoku Ugljanu, umjesto da iskoristi svoj golemi međunarodni utjecaj i veze za pomoć svojoj napadnutoj domovini, on ih je zloupotrijebio kako bi promovirao štetnu politiku koja je izjednačavala krivnju između bespomoćne žrtve i brutalnog agresora (“politika podjednake odgovornosti”).
Kritičari i povjesničari koji zastupaju ovu tezu ističu sljedeće ključne argumente:
- Aktivno zagovaranje i suradnja s Britancima: Lončar na sjednici Vijeća sigurnosti nije bio puki, nevoljki birokrat koji je čitao tuđe tekstove, već jedan od ključnih arhitekata embarga. Ugledni britanski povijesni izvori navode da je on osobno “molio” Vijeće sigurnosti da uvede embargo, time direktno asistirajući antiseparatističkoj politici Velike Britanije koja je silom željela očuvati Jugoslaviju.
- Moralna i politička odgovornost: Svojom opširnom izjavom pred Vijećem sigurnosti, Lončar je osigurao potreban međunarodni proceduralni alibi za razoružavanje naroda koji se borio za puki opstanak.
- Izravne posljedice u broju ljudskih žrtava: Kritičari s ogorčenjem ističu kako je zbog nametnutog embarga rat u Hrvatskoj (a posljedično i stravičan rat u Bosni i Hercegovini) znatno produžen. Hrvatska je bila prisiljena boriti se gotovo “goloruka” protiv oklopnih brigada, čime je broj nepotrebnih ljudskih žrtava, razorenih sela i gradova dramatično povećan. Zbog tih razornih posljedica, njegovo se cjelokupno diplomatsko djelovanje unutar dijela javnosti nerijetko karakterizira kao “ravno ratnom zločinu” i veleizdaji.
S druge strane političkog i znanstvenog spektra, sam Budimir Lončar u svojim brojnim intervjuima, kao i povjesničari koji blagonaklono i afirmativno gledaju na njegovu bogatu karijeru (poput prof. dr. Tvrtka Jakovine, autora opsežne Lončarove biografije Od Preka do vrha svijeta), nude znatno kompleksniji i opravdavajući narativ. Ovaj se narativ duboko oslanja na principe makijavelističke realpolitike, složene diplomacije koja se vodi iza strogo zatvorenih vrata, te na šokantnu tezu da je Lončar svojim potezima u UN-u zapravo spasio Hrvatsku od još veće i pogubnije vojne katastrofe.
Argument sprječavanja nabave enormnih količina sovjetskog oružja za JNA
U svojoj opsežnoj i često citiranoj “ekskluzivnoj ispovijesti” iz 2015. godine, Lončar je kategorički ustvrdio da teza o njemu kao “zlotvoru” koji je inicirao embargo protiv Hrvatske predstavlja neistinu, te da su na tom općem embargu primarno i odlučno inzistirali Amerikanci, konkretno državni tajnik James Baker. Prema Lončarevim navodima, vrh američke države i jugoslavenske obavještajne službe došli su do izrazito zabrinjavajućih provjerenih informacija o tome da je vrh JNA (točnije, admiral Stane Brovet) u Moskvi vodio tajne i intenzivne pregovore s konzervativnim frakcijama u sovjetskoj vojsci. Cilj tih pregovora, koji su se navodno odvijali iza leđa reformatora Mihaila Gorbačova, bila je hitna kupnja iznimno naprednog sovjetskog naoružanja (uključujući zrakoplove i raketne sustave) u basnoslovnoj vrijednosti od čak 2 milijarde američkih dolara.
Prema ovoj specifičnoj tezi, donošenje globalnog embarga UN-a predstavljalo je jedini pravni i politički način da zapadne sile zaustave i spriječe dostavu tog kolosalnog naoružanja iz SSSR-a u ruke JNA i režima Slobodana Miloševića. Apologeti te politike nadalje tvrde da je embargo na uvoz oružja u tom povijesnom trenutku ionako bio “irelevantan” za samu obranu Hrvatske u pogledu legalne međunarodne kupnje. S obzirom na to da Republika Hrvatska u rujnu 1991. godine još uvijek nije bila suverena i međunarodno priznata država članica UN-a, ona pravno gledano svakako ne bi mogla na otvorenom međunarodnom tržištu državnih aktera kupovati oružje i vojnu opremu, s embargom ili bez njega.
Argument internacionalizacije i prešutnog dogovora s predsjednikom Tuđmanom
Uz argument o sovjetskom oružju, Lončar je u javnost iznio i tvrdnje o svojim predratnim kontaktima s hrvatskim vodstvom. On navodi da se sredinom rujna 1991. godine (neposredno prije povijesnog odlaska u New York na sjednicu Vijeća sigurnosti) u potpunoj tajnosti sastao u zagrebačkim Banskim dvorima s hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, te ključnim političkim figurama tog doba: Stjepanom Mesićem, Josipom Manolićem, Antom Markovićem i Franjom Gregurićem.
Prema Lončarevom osobnom svjedočanstvu s tog sastanka, predsjednik Tuđman je izravno pitao postoji li ikakva realna mogućnost za izravnu vojnu intervenciju trupa NATO saveza protiv agresorske JNA. Kada mu je Lončar argumentirano objasnio da su američki vanjskopolitički prioriteti usmjereni drugdje (Bliski istok i kolaps SSSR-a) i da Zapad nema ni najmanju namjeru vojno intervenirati na Balkanu, dogovoreno je da je jedini preostali politički spas za Hrvatsku hitna “internacionalizacija krize”.
Uvođenje kompliciranog slučaja jugoslavenskog raspada na službeni dnevni red Ujedinjenih naroda i donošenje rezolucija pod okriljem Poglavlja VII. Povelje, stvorilo je presedan i snažan pravni temelj za sve buduće međunarodne akcije. To je uključivalo kasnije upućivanje mirovnih snaga UN-a (UNPROFOR) koje su zaustavile daljnje napredovanje JNA u zimu 1991., te formiranje Arbitražne komisije Mirovne konferencije o Jugoslaviji (poznatije kao Badinterova komisija). Ta će komisija ubrzo presuditi da se SFRJ nalazi u trajnom i nepovratnom procesu raspada, čime je pravno izbijen argument Miloševiću da brani državu, i otvoren je legitiman put širokom međunarodnom priznanju Hrvatske početkom 1992. godine. Oslanjajući se na ovaj slijed događaja, pristaše Lončarove politike donose radikalan zaključak: “da nije bilo Budimira Lončara, ne bi došlo do rada Badinterove komisije, i ne bi bilo ni hrvatske neovisnosti”.
Ukidanje embarga i formalni kraj Rezolucije 713
Službeno i formalno-pravno ukidanje međunarodnog embarga na uvoz oružja za države nastale teškim raspadom Jugoslavije, koji je bespogovorno uveden kontroverznom Rezolucijom 713 u rujnu 1991. godine, dogodilo se tek na samom kraju rata.
Tek potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (poznatijeg kao Daytonski mirovni sporazum) krajem studenoga 1995. godine, stvoreni su međunarodnopravni uvjeti za normalizaciju stanja. Shodno tome, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je 22. studenoga 1995. godine usvojilo novu, dugoočekivanu Rezoluciju 1021 (uz apstinenciju Ruske Federacije tijekom glasovanja). Ovom je rezolucijom precizno definiran i odobren postupni, fazni plan ukidanja embarga na oružje za države potpisnice mirovnog sporazuma (Hrvatsku, BiH i SR Jugoslaviju), te su ukinute rigorozne međunarodne ekonomske sankcije koje su u međuvremenu bile nametnute krnjoj Jugoslaviji (Srbiji i Crnoj Gori) zbog poticanja agresije u BiH. Na taj način je, nakon pune četiri godine goleme patnje na terenu, i institucionalno okončano djelovanje Rezolucije 713.
