Sveti otac održao je svetu misu na perivoju svetišta Gospe Lurdske. Papa Lav XIV. u podnevnom je nagovoru održanom danas, 27. rujna, na perivoju svetišta Gospe Lurdske, rekao :
“Braćo i sestre, hodočasnici pristigli iz Francuske i iz cijeloga svijeta, gledajući vas jutros, okupljene u kući naše majke, vidim univerzalno lice Crkve.
Neki od vas prešli su kontinente, nadvladali umor, donijeli svoje radosti i svoje terete sve do ove svete špilje. Kakva je radost biti zajedno, jedno srce, jedna obitelj.
Želim posebno pozdraviti hodočasnike pristigle iz svih provincija i biskupija Francuske. Danas želite primiti pečat ove blagoslovljene zemlje koja je primila tolike milosti. Neka ovo hodočašće oživi plamen vjere u vašim domovima i u vašim župama. Ponesite utjehu Lurda svojim susjedima, svojim bližnjima i cijelom francuskom narodu.
Tekstovi koje nam liturgija predlaže ove nedjelje dotiču se središnjeg aspekta poruke koju je Djevica Marija došla povjeriti svetoj Bernardici: nježnog i hitnog poziva na obraćenje. Isus u Evanđelju upućuje pogled istine i duboke tuge prema zatvorenim srcima. Niste se pokajali. Zašto ta rana u Kristovu srcu? Zato što Bog ne želi propast svoje djece.
Prorok Ezekiel nas na to podsjeća. Svaki čovjek koji čini zlo, mrtav je u tom stanju. Zbog svoga zla će umrijeti. Ali ako se obrati, ako otvori oči i odvrati se od svojih zločina, to je sigurno: živjet će, neće umrijeti. Zato pozivi na pokoru neprestano odjekuju u Svetom pismu i prožimaju propovijedanje Evanđelja kroz stoljeća, sa spasonosnom ozbiljnošću kako bi se očitovala njezina hitnost i nužnost.
Danas se, a ne sutra, treba obratiti. Danas je povoljan trenutak, dan spasenja. Da, Bog želi da čovjek živi, da otvori oči i vrati se Njemu. Obratiti se, to znači napustiti put propasti kako bismo zakoračili na put života, otvarajući svoje srce jedinoj radosti koja ne prolazi.
Isus ne bira riječi kada potiče na pokoru, kao što nam to prenosi, na primjer, sveti Luka: ‘Ako se ne obratite, svi ćete propasti.’ Ali on širi horizont zemaljskog života svjetlošću vječnoga života. Dok je sreća ovdje na zemlji prolazna stvarnost, relativna, i nažalost, ponekad nekima nedostupna, istinska se sreća, naprotiv, s nadom obećava svima i ona bi trebala biti glavni predmet našeg traženja, naših napora i naših izbora.
Nije li Djevica Marija rekla svetoj Bernardici: ‘Ne obećavam ti da ću te usrećiti na ovom svijetu, nego na onom drugom’? Ova obećanja proglašena upravo ovdje odjekuju s posebnom snagom na ovom tlu Francuske. I budući da su naši suvremeni mentaliteti u ovom povijesnom trenutku, unutar društva koje teži napretku i materijalnom blagostanju, ponekad u napasti da zaborave horizont vječnosti, Marija nas dolazi podsjetiti na veličinu i opsežnost našeg poziva na život, na vječni život.
Suočeni s trenutačnim strujama koje pokušavaju iznova definirati vrijednost ljudskog života pred bolešću, patnjom ili starošću, pred špiljom vaša invalidska kolica i vaše skrivene suze nisu prepreke. To su povlaštena mjesta gdje ste u potpunosti poštovani, prihvaćeni i preobraženi beskrajnom Božjom ljubavlju. Lurd je blagoslovljeno mjesto ispovijedanja vjere u ljepotu i svetost života, jer se on ovdje prihvaća kao dragocjeni Božji dar, pozvan da u vječnosti procvjeta u Očevoj ljubavi.
Obećavam vam, da, vječni je život čvrsto, sigurno obećanje koje nam daje Gospodin. On nam ga je već zaslužio svojom smrću na križu i svojim uskrsnućem, i već ga ostvaruje svakodnevno u nama milošću krštenja. On nam je nadohvat ruke, ali na nama je da ga slobodno prihvatimo i da mu ne budemo prepreka. A prepreka milosti i vječnom životu, jedina prepreka, jest grijeh, zatvaranje u sebe, to odbijanje Boga koje nas zatvara u naše tame.
U pitanju je, dakle, naša osobna odgovornost, i ona je velika. Bog nas je želio slobodnima, jer je sloboda uvjet ljubavi. Ne može se voljeti pod prisilom. Ovu slobodu koja nam je dana moramo uložiti u ‘da’ Kristu uz pomoć Njegove milosti i po uzoru na Mariju. ‘Da’ koje se neprestano obnavlja, i to sve do našeg posljednjeg daha: ‘Sada i na času smrti naše’, kako molimo u molitvi ‘Zdravo Marijo’.
Ovaj ustrajni poziv na obraćenje pronalazimo i u riječima koje je Marija izgovorila upravo ovdje: ‘Pokora, pokora, pokora!’ Ponovila je tu riječ tri puta i pozvala Bernardicu da učini gestu. Zašto? Jesmo li spori u shvaćanju? Smatramo li se prelako bezgrešnima? Prakticiramo li je premalo? Djevica od nas traži da činimo pokoru, ne samo za sebe kojima je potrebna, već i za grešnike, za svijet kojemu ide loše.
Kako naša srca ne bi bila prozvana pred sve raširenijim sukobima koji uništavaju tolike živote u našim danima? Zlo koje poznaje naše doba dolazi iz ljudskog srca, Bog za njega nije odgovoran. ‘Nije li moj put pravi’, govori On sinovima Izraelovim, ‘nego vaši putovi nisu pravi.’ Stoga je unutarnjost ljudi ta koju treba mijenjati, počevši od naše vlastite.
Pokora je djelo potaknuto ljubavlju u solidarnosti s drugim ljudima. Ljubavlju prema Bogu kojemu želimo zacijeliti ranu na Njegovom srcu nanesenu našim grijesima. Ljubavlju prema svoj našoj ljudskoj braći koja ne čuju ovaj poziv na obraćenje i koju njihova krivnja vuče u smrt.
Ovaj zahtjev za obraćenjem obvezuje i samu Crkvu na njezinu zemaljskom hodočašću. Ona prva mora imati hrabrosti živjeti to obraćenje kako bi izliječila duboke rane, nevjernosti i zablude počinjene u njezinim redovima. Moramo ponizno stajati pod Gospodinovim pogledom koji pročišćuje. Priznavanje vlastitih pogrešaka neophodno je za naš duhovni napredak, kao što je napisao sveti Augustin: ‘Neka ti se uvijek ne sviđa ono što jesi, ako želiš postići ono što nisi.’
Poziv naše Majke na našu dužnost molitve i obraćenja ispunjava nas velikom nadom jer nam ukazuje na sredstvo kojim možemo promijeniti tijek stvari, sredstvo koje nije ništa drugo nego naše pridruživanje Kristovoj muci. Dragi bolesnici, koji poznajete patnju, tako brojni u Lurdu, vama je moguće živjeti svoje muke i boli u tom duhu prinosa kako biste ušli u taj otkupiteljski proces koji je svijetu toliko potreban. U tom smislu, vi ste doista u srcu Crkve i vaša je uloga nezamjenjiva.
Hodočasnici, braćo i sestre, iz Lurda nećete otići onakvi kakvi ste u njega stigli. Otići ćete kao misionari nade. Takvo je čudo ovoga mjesta: pobuditi radost nade u samom srcu kušnje i patnje. Djevica Marija iscjeljuje naše poglede i preobražava naša srca darujući im mir.
Postanite u svojim zemljama, svojim biskupijama i svojim obiteljima, aktivni svjedoci te božanske snage i nježnosti koja nam omogućuje da nastavimo put i stignemo do cilja. Nošeni molitvom bolesnika i ljubavlju naše majke, koračajte s povjerenjem u budućnost. Ne bojte se svjetskih oluja. Sveta Majka Božja bdi nad našim korakom. Ona zaogrće Crkvu svojim plaštem nježnosti. Blistava Zvijezdo jutarnja, ona vodi naše korake kako bi nas u radosti rodila za sam život svoga Sina Isusa. Hvala.”
