Kako je 204. brigada nosila teret obrane Vukovara. Detaljan pregled bojna, zapovjednika i uličnih borbi u najkrvavijoj bitci.
Bitka za Vukovar nije samo povijesni faktografski zapis; ona je najkrvavija, najteža i najvažnija bitka Domovinskog rata koja se odvijala u kasno ljeto i jesen 1991. godine. U tom duboko asimetričnom sukobu, slabo naoružane, a u početku i neorganizirane hrvatske obrambene snage unutar potpuno okruženog grada, preuzele su na svoja leđa cjelokupan strateški pritisak ofenzivne vojne armade Jugoslavenske narodne armije (JNA) i pridruženih srpskih paravojnih postrojbi. Agresor je imao jasan, arogantan plan: u roku od tri do sedam dana zauzeti grad, osigurati stratešku dubinu na istoku zemlje te nastaviti brzi oklopno-mehanizirani prodor prema Vinkovcima, Osijeku i konačno – Zagrebu. No, taj je plan zauvijek slomljen na ulicama grada heroja.
Područje istočne Slavonije, a napose općina Vukovar, imalo je izniman geostrateški značaj. Prema demografskoj slici iz 1991. godine, u općini je živjelo 84.189 stanovnika, od čega su relativnu većinu činili Hrvati sa 36.910 stanovnika, dok je Srba bilo 31.445. Samo urbano središte brojalo je 21.065 Hrvata i 14.425 Srba. JNA je istočnu Slavoniju, s obzirom na njezin ravničarski reljef koji je iznimno pogodan za masovnu uporabu oklopnih i mehaniziranih postrojbi, smatrala ključnim operativnim pravcem. Pripreme za agresiju bile su temeljite. Već od svibnja 1991., neposredno nakon mučkog ubojstva 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, JNA je postupno stvarala kružnu osnovicu za napad, pretvarajući okolna sela sa srpskom većinom (Borovo Selo, Trpinja, Bršadin, Negoslavci, Pačetin, Vera, Bobota) u teško utvrđene vojne i terorističke baze iz kojih je grad stavljen u smrtonosni obruč.
Privremeni zapovjednik vojnih postrojbi u Vukovaru od 15- kolovoza do rujna 1991. godine bio je Ivica Arbanas – Lipi.
Opći tenkovsko-pješački napad na Vukovar započeo je 25. kolovoza 1991. godine. U tim prvim danima obranu grada činile su heterogene, slabo povezane skupine lokalnog stanovništva organizirane kroz mjesne zajednice, hrabri pripadnici Zbora narodne garde (ZNG), rezervnog sastava policije i prvi neustrašivi dragovoljci. Zbog apsolutne nadmoći agresora u tehnici, topništvu i ljudstvu, ukazala se očajnička potreba za centraliziranim zapovjednim lancem. Te razjedinjene naoružane skupine morale su postati funkcionalna vojna formacija sposobna za vođenje dugotrajnih, iscrpljujućih obrambenih operacija u urbanom okruženju. Iz te krvi, prkosa i potrebe, rođena je legendarna 204. brigada.
Geneza i formalno ustrojavanje postrojbe: Birokratska dvojnost
Iako su prvi nenaoružani odredi narodne zaštite na vukovarskom području formirani još 10. ožujka 1991. godine (poput onih u Bogdanovcima gdje je postrojeno oko 2.500 ljudi pod strogom konspiracijom), obrana Vukovara doživljava svoju punu i nužnu institucionalizaciju tek krajem rujna 1991. godine. Prema dostupnoj vojno-arhivskoj građi, 204. brigada Hrvatske vojske službeno je ustrojena 25. rujna 1991. godine, čime su dotad različite naoružane formacije – od desetina, vodova i satnija do samostalnih dragovoljačkih skupina na području općine Vukovar – objedinjene pod jednu zastavu i jedno zapovjedništvo.
Usmena zapovijed o ustroju izdana je 23. rujna, dok je pukovnik Karl Gorinšek, tadašnji zapovjednik Zbornog područja Osijek, 25. rujna izdao i službenu pisanu zapovijed. Dužnost prvog zapovjednika preuzeo je Mile Dedaković – Jastreb. Zanimljiva je birokratska dvojnost ove postrojbe. U službenim dokumentima Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH), ova se brigada dugo vodila pod formacijskim nazivom 124. brigada HV-a, sukladno predratnim planovima mobilizacije. Međutim, u kaosu okruženja, na terenu je usvojen i krvlju proslavljen naziv 204. brigada. Kontinuitet njezina statusa u službenim ustrojstvenim knjigama HV-a pravno je utvrđen u studenom 2003. godine.
Pod nazivom 124. brigada, brigada je vođena tijekom cjelokupne opsade, pod tim su imenom potpisivane terenske zapovijedi, te je pod tim nazivom postrojba ostala trajno zabilježena u nacionalnoj memoriji i povijesti. S druge strane, po izlasku branitelja iz proboja i padu grada, preživjeli borci i zapovjednici saznali su da se njihova postrojba u vojnim i državnim arhivima službeno evidentira isključivo kao 124. brigada. Upravo pod tim nazivom (124. brigada) postrojba je post-okupacijski reustrojena u prosincu 1991. godine, da bi 1993. godine postala 10. domobranska vukovarska pukovnija.
Važno je naglasiti operativne brojke: na dnevnoj bazi, borbena snaga brigade brojala je oko 1.803 vojnika. Kroz cijeli njezin ratni put, ovisno o metodologiji i kriteriju obuhvata, u obrani Vukovara sudjelovalo je između 3.600 i 5.500 pripadnika. Brigada nije nastala u mirnodopskim uvjetima; stvarana je “u hodu”, pod kišom od 11.000 granata dnevno, integrirajući ratnike neposredno na liniji fronte.
Zapovjedna arhitektura, komunikacije i Operativna grupa
Dolazak iskusnih vojno-školovanih časnika koji su napustili JNA bio je krucijalan za organizaciju otpora. Prvog rujna 1991. za zapovjednika obrane imenovan je pukovnik Mile Dedaković, a za njegovog zamjenika Branko Borković. Zbog kriptozaštite dodijeljen im je kodni naziv “Jastreb”, koji je s vremenom prerastao u “Stari Jastreb” (Dedaković) i “Mladi Jastreb” (Borković).
Po preuzimanju dužnosti, brzo su raspršene snage pod neformalnim vodstvom (poput prvih odreda Tomislava Merčepa) preustrojili u jedinstven sustav 204. brigade. Situacija eskalira početkom listopada; srpske oklopne snage zauzimaju Marince i prekidaju “Kukuruzni put”.
Mile Dedaković imenovan je zapovjednikom te OG, zbog čega je u večernjim satima 11. listopada (oko 19:00 sati) formalno predao zapovjedništvo nad samim gradom i brigadom svom zamjeniku Branku Borkoviću. Iste noći, s 11. na 12. listopada, Dedaković se uz pomoć zapovjednika 4. bojne Nikole Totha – Feniksa i skupine vodiča probio “Kukuruznim putem” prema Bogdanovcima i Nuštru kako bi u Vinkovcima preuzeo novu dužnost. Službeno rješenje o njegovom imenovanju zapovjednikom Operativne grupe datirano je na 16. listopada 1991.. Na toj je poziciji, u koordinaciji s drugim snagama, pokušavao organizirati ofenzivne operacije proboja obruča oko Vukovara, poput neuspjelog napada preko marinaca i napada na Karadžićevo.
Operativni raspored: Raščlamba bojna 204. brigade
Obrambeni sustav strukturiran je u četiri pješačke bojne vezane uz specifične urbane mikro-lokacije, bez mogućnosti vođenja klasičnog frontalnog rata.
Prva bojna: Sajmište – Epicentar gradskih borbi prsa o prsa Sajmište, južni i jugozapadni prilaz centru grada, branila je 1. bojna i predstavljalo je operativno najteži sektor. Uz miješan etnički sastav i blizinu vojarne JNA, to je bilo poprište neumoljivog urbanog ratovanja gdje su se borbe vodile na udaljenostima manjim od pedeset metara. Zapovjedna struktura bila je podložna brzim gubicima. Uz Ivicu Arbanasa (prvog zapovjednika) i Peru Perića, teret su nosili Damjan Samardžić, Petar Kačić, Velimir Đerek Sokol, Ivan Poljak i Josip Tomašić Osa. Sredinom rujna dolaze i dragovoljci HOS-a pod zapovjedništvom Roberta Šilića. Od njih 61, 25 ih je smrtno stradalo na ratištu ili mučeništu Ovčare.
Petar Kačić – “Srednji bojler”: Neprijeporni heroj obrane, Kačić (rođen 1947. u Splitu, zaposlenik kombinata Borovo) obnašao je dužnost zapovjednika obrane Sajmišta, u mnogim izvorima tituliran i kao zapovjednik cjelokupnog sektora odnosno ključne satnije 1. bojne. Njegov zamjenik bio je Miroslav Sučić s ratnim nadimkom “Bojlerčić”. Petar Kačić se na samom početku ratnih djelovanja istaknuo nevjerojatnom vještinom u protuoklopnoj borbi; unatoč oskudnom naoružanju, samostalno i u koordinaciji s vodovima uništio je 22 neprijateljska tenka do trenutka svoje smrti. Ranjavan je i odbijao je ostati u bolnici. Poginuo je 2. listopada 1991. godine na položaju, prilikom koordiniranog pješačkog i minobacačkog napada. Tragedija njegove obitelji postala je simbol stradanja grada: njegov maloljetni sin Igor (16 godina), koji je uhićen zajedno s majkom u vukovarskoj bolnici, najmlađa je žrtva masakra na poljoprivrednom dobru Ovčara, likvidiran nakon što ga je zločinac Veselin Šljivančanin osobno izdvojio iz mase. U spomen na njihovu žrtvu podignut je potresan spomenik “Otac i sin”.
Ivica Jurkić i ostali nasljednici: Zbog konstantnih pješačkih prodora JNA i srpskih paravojnih formacija, zapovjednici na Sajmištu iznimno su brzo stradavali. Nakon junačke pogibije Petra Kačića, zapovjedništvo nad kritičnim dijelovima bojne privremeno preuzima Ivica Jurkić, no i on ubrzo gine u borbama. Sljedeći zapovjednik evidentiran u izvješćima boraca nosio je ime Dane. Takva frekvencija izmjena zapovjednika u svega nekoliko tjedana najbolje svjedoči o neodrživosti obrambenih linija i žrtvi zapovjednog kadra.
Vlado Jularić: Kasnije pukovnik Hrvatske vojske, Vlado Jularić bio je istaknuti ratnik koji je s obitelji živio na samom Sajmištu, obnašajući dužnost zapovjednika jednog iznimno zahtjevnog dijela obrane. Njegova vojna karijera obilježena je osobnom tragedijom – tijekom napada na grad pred očima su mu ubili oca, dok mu je brat Stipo odveden u koncentracijski logor. Usprkos tome, Jularić se nikada nije povlačio. Nakon preživljavanja proboja i pada grada, upravo će Jularić, uz Arbanasa i Anđelića, postati okosnica stvaranja i zapovijedanja satnijama 1. bojne u novoosnovanoj “prognaničkoj” 124. brigadi u Gašincima.
Ivan Anđelić – “Doktor”: Jedna od najprepoznatljivijih figura obrane, Anđelić je obnašao visoke zapovjedne dužnosti u strukturama na Sajmištu (a i kasnije na drugim ratištima kao zapovjednik u 124. brigadi te 4. bojni 3. gardijske brigade “Kune”). Sudjelovao je u najtežim protuoklopnim okršajima i bliskim borbama, osobno svjedočeći pogibijama brojnih suboraca, uključujući posljednje trenutke zapovjednika vojne policije Alfreda Hilla.
Tomislav Skrbin – “Šipka”: Predstavlja paradigmu nižih taktičkih zapovjednika koji su nosili stvarni teret bitke. Kao zapovjednik 4. voda (sektor “Desna Supoderica”) unutar 1. satnije 1. bojne pričuvnog sastava ZNG-a, Skrbin je bio izravno odgovoran za operativno sprječavanje proboja tenkovskih kolona iz grada. Uz izravno odobrenje zamjenika zapovjednika obrane Pere Perića i Ivice Arbanasa, Skrbin je sa svojim ljudima uspješno organizirao protuoklopne zasjede koje su zaustavljale jugoslavenske tenkove, koristeći čak i priručna sredstva poput molotovljevih koktela u uvjetima kada je protuoklopnih raketa ponestalo.
Druga bojna: Mitnica – Bedem na istoku Jugoistočni prilaz, područje Mitnice, bio je pod 2. bojnom. Ovdje su JNA snage napadale iz smjera Vučedola, Sotina i Dunava. Prvi zapovjednik, Ivan Šoljić “Džo”, inženjerijski je vrhunski organizirao dugu liniju obrane koja nikada nije vojno probijena tenkovima. U studenom ga nasljeđuje Pilip Karaula. Uslijed kolapsa logistike i pada centra grada, zapovjedništvo Mitnice je, isključivo radi spašavanja civila, na kraju moralo ispregovarati predaju.
Zdravko Komšić: Smatra se jednim od ključnih ratnih zapovjednika obrane Mitnice i 2. bojne. Komšić ističe kako se već sredinom 1990. godine desetak mještana Mitnice samoinicijativno organiziralo, vlastitim novcem kupovalo prva pješačka naoružanja te započelo masovno kopanje rovova i inženjerijsko utvrđivanje položaja, usprkos početnom nerazumijevanju pa i izrugivanju dijela lokalnog stanovništva. Kada je počeo otvoreni oružani sukob, Mitnica je, upravo zahvaljujući ovim ranim defanzivnim pripremama, postala jedan od najutvrđenijih, taktički najorganiziranijih i najčvršćih dijelova grada, na kojem JNA tjednima nije mogla ostvariti značajniji napredak.
Pilip Karaula: Djelovao je u najužem zapovjedništvu uz Zdravka Komšića, a obojica su povijesno posebno zabilježena u tragičnim trenucima sloma obrane grada. Sektor Mitnice u zenitu bitke branilo je oko 495 branitelja (uključujući policijske službenike), od kojih je 95 poginulo, ubijeno nakon zarobljavanja ili se vode kao nestali.
Krah i “Nulta kolona”: Specifičnost zapovjedništva Mitnice očitovala se 18. studenoga 1991. godine. Kada je obrana potpuno ostala bez protuoklopnih sredstava i pješačkog streljiva, te suočena s prijetnjom potpunog civilnog masakra, Komšić i Karaula preuzeli su tešku povijesnu odgovornost pregovora s oficirima JNA o uvjetima predaje položaja na Mitnici. Zahvaljujući njihovoj staloženosti i inzistiranju na preciznoj vojnoj proceduri, sastavljen je točan i poimenični popis svih 183 branitelja Mitnice koji su se predali s oružjem u ruci. Ova organizacija rezultirala je stvaranjem “Nulte kolone” u kojoj su civili istjerani iz grada pod pratnjom, dok su branitelji, uključujući zapovjednika Komšića, odvedeni u srpske koncentracijske logore (Sremska Mitrovica, Niš, Aleksinac), gdje su prolazili stravične torture sve do razmjena.
Treća bojna: Borovo Naselje i “Groblje tenkova” Pod zapovjedništvom legendarnog Blage Zadre, 3. bojna zadužena za sjeverozapadni dio (Borovo Naselje i Trpinjska cesta) ušla je u povijest. Oni su razbili elitnu 1. proletersku gardijsku mehaniziranu brigadu. Taktičkim propuštanjem tenkova u “mišolovke”, branitelji naoružani Osama i Zoljama desetkovali su oklop. Nakon Zadrine junačke pogibije 16. listopada, zapovijedanje preuzima Marko Babić. Posebnu ulogu imale su interventne ekipe poput “Žutih mrava”, “Pustinjskih štakora” i “Turbo voda”, sastavljene od neustrašivih mladića koji su svakodnevno lovili tenkove na brisanom prostoru.
Vinko Mažar: Djelovao je kao prvi stvarni zapovjednik obrane Borova naselja i Trpinjske ceste (u razdoblju prije punog formiranja 3. bojne i dolaska Dedakovića). Mažar je bio ključan u inicijalnom postavljanju straža i obrambenih punktova neposredno nakon tragičnih incidenata u obližnjem Borovom Selu u svibnju 1991. Njegovi napori u integraciji pričuvnog sastava policije i prvih dragovoljaca ZNG-a omogućili su bazu na kojoj će kasniji zapovjednici graditi obranu. Danas Mažar djeluje kao predsjednik Kluba zapovjednika Udruge ratnih veterana 204. vukovarske brigade.
Blago Zadro: Posmrtno promaknuti general-bojnik Hrvatske vojske, Blago Zadro (rođen 1944. u Hercegovini, nastanjen u Borovu Naselju) nesumnjivo je najikoničnija vojna figura 3. bojne i cjelokupne Bitke za Vukovar. Iako nije posjedovao formalno vojno obrazovanje, Zadro je kao istaknuti radnik kombinata Borovo i jedan od osnivača HDZ-a posjedovao iznimnu osobnu karizmu, neustrašivost i urođene organizacijske sposobnosti. Formalno preuzevši dužnost zapovjednika 3. bojne 204. brigade za sektor Borovo Naselje, on je osmislio i implementirao taktiku asimetrične protuoklopne borbe. Umjesto frontalnog sukoba, Zadro je zapovjedio propuštanje oklopnih kolona JNA duboko niz dugačku, ravnu Trpinjsku cestu. Tek kada bi neprijateljski tenkovi ušli u zasjedu unutar stambenog pojasa, Zadrine bi protuoklopne skupine istodobno napadale prvo i posljednje vozilo u koloni, blokirajući tako odstupnicu i stvarajući kaos. Zbog nevjerojatne učinkovitosti ovakvog djelovanja, u kojem su uništeni deseci tenkova i transportera, Trpinjska cesta dobila je svoj povijesni naziv – “Groblje tenkova”. Bio je odlučan zapovjednik koji je u borbu redovito kretao prvi ispred svojih ljudi. Ta ga je neustrašivost stajala života; poginuo je 16. listopada 1991. blizu Trpinjske ceste, pogođen rafalom iz puškostrojnice. Značajno je da se Zadrina uloga naslanjala na obitelj – njegovi su se sinovi također uključili u obranu, a sin Robert kasnije je (1992.) poginuo u borbama na Kupresu.
Marko Babić: Bivši gastarbajter koji se iz Švicarske vratio braniti domovinu, Babić je obnašao dužnost zamjenika Blage Zadre. On je operativno ustrojio, obučio i vodio iznimno uspješne i legendarne protuoklopne vodove nazvane “Žuti mravi” i “Pustinjski štakori”. Osobno se istaknuo nevjerojatnom preciznošću i hladnokrvnošću, samostalno uništivši 14 teških neprijateljskih tenkova. Nakon Zadrine pogibije, Marko Babić preuzeo je u cijelosti zapovijedanje 3. bojnom, nastavljajući grčevitu obranu Borova Naselja sve do pada grada. Uspješno se probio iz Vukovara zajedno s manjom skupinom boraca. Nevjerojatna je povijesna činjenica da su Babiću, neposredno pred početak najgorih borbi (14. rujna 1991.), četnici odveli i ubili roditelje u obližnjem selu Boboti. Unatoč takvoj osobnoj tragediji, Babić kao zapovjednik nikada nije iskazivao mržnju, strogo je pazio na ratni kodeks i postupanje prema zarobljenicima. Predsjednik Zoran Milanović posmrtno mu je 2024. dodijelio počasni čin brigadnog generala.
Ivo Kovačić: U službenim izvješćima navodi se kao ratni zapovjednik, odnosno posljednji zapovjednik 3. bojne 204. brigade, koji je preuzeo vođenje ostataka bojne i organizaciju preživjelih u kaotičnoj fazi raspada glavnih linija obrane pred sam kraj bitke. U okviru treće bojne kao satnik djelovao je i Josip Blažević.
Četvrta bojna: Središte grada i žila kucavica Četvrta bojna, pod zapovjedništvom Nikole Totha – Feniksa, čuvala je centar Vukovara, Lužac i logističke koridore. Njihovi lokalni vodiči, takozvani “Mungosi”, nadljudskim su naporima preko Kukuruznog puta noću izvlačili ranjenike i uvodili pomoć. Padom Lušca u studenom, komunikacija je presječena i grad je praktički prepolovljen.
Ivica Arbanas (“Lipi”): U samim počecima obrane (od 15. kolovoza), Arbanas je bio imenovan privremenim zapovjednikom vojnih postrojbi u Vukovaru te je obnašao funkciju prvog zapovjednika 4. bojne 3. brigade ZNG-a (tadašnjeg ustroja). Kao istaknuti kadar, nakon rata i proboja postaje ključna figura u 124. brigadi na poziciji zapovjednika 1. bojne. Uz njega se kao najraniji zapovjednik 4. bojne 3. ZNG brigade spominje i Stipan Radaš.
Nikola Toth – “Feniks”: Najprominentniji zapovjednik 4. bojne unutar ustroja 204. vukovarske brigade. Toth je operativno ustrojio i predvodio iznimno važnu skupinu lokalnih boraca-vodiča, popularno zvanu “Mungosi”. Mungosi su pod Tothovim strogim i opreznim zapovjedništvom preuzeli najopasniju moguću zadaću: probijanje i održavanje komunikacije kroz neprijateljske obruče, pješice provodeći vojne i sanitetske konvoje kroz minirana, sablasna kukuruzišta isključivo pod okriljem noći. Koliko je Toth uživao povjerenje vrhovnog zapovjedništva svjedoči i podatak da je upravo on, sa svojim Mungosima, proveo Milu Dedakovića kroz obruč u noći 11. na 12. listopada kada je Jastreb odlazio preuzeti Zapovjedništvo operativne grupe u Vinkovce.
Ivan Matković – “Lasta”: Djelovao je kao lokalni zapovjednik domaćih branitelja u samim Bogdanovcima. Bogdanovci su imali specifičan ustroj obzirom na izoliranost; obranu je činila heterogena mješavina snaga – uz domaće ljude, tamo su djelovale satnije pričuvnog MUP-a, elitna specijalna policija (“Kmerovi” iz Slavonskog Broda), te udarna grupa HOS-a. Matković je kasnije koordinaciju zapovjedništva predao formalnim strukturama 4. bojne 204. brigade
Prateće službe: Sanitet, vojna policija i logistika
Satnija vojne policije
Alfred Hill – “Atila”: Prvi zapovjednik ove postrojbe i jedan od ključnih časnika obrane. Po zanimanju pravnik iz Vukovara, zaposlenik šumarije, Hill je od prvog dana rata dobrovoljno stupio u obranu. Njegovo pravno znanje, ali i formalno vojno predznanje (završena prestižna škola rezervnih oficira JNA u Bileći), brzo su privukli pozornost zapovjedništva. Dana 25. rujna 1991., na dan formalnog osnivanja 204. brigade, Mile Dedaković imenuje Hilla prvim zapovjednikom novoosnovane satnije Vojne policije pri 204. brigadi. Hill (“Atila”) je brzo ustrojio satniju odabravši iskusne lokalne veterane i pripadnike MUP-a. Zbog nedostatka ljudstva, Vojna policija u Vukovaru nije obavljala samo pozadinske poslove, već je intervenirala kao elitno pješaštvo na najtežem sektoru – Sajmištu. Poput Kačića i Zadre, Hill je bio vođa koji je uvijek stajao na čelu svojih ljudi. Ta ga je praksa stajala života; smrtonosno je ranjen minobacačkom granatom 16. listopada 1991. godine, istog dana kada je poginuo i Blago Zadro. Preko motorole je za pomoć zazvao suborca Ivana Anđelića, no iskrvario je prije no što mu se moglo pomoći, s teškim ranama potkoljenica. Hillova žrtva (iza sebe je ostavio suprugu i kćer) ugrađena je u temelje hrvatske vojne policije, a Nastavno središte za obuku Vojne policije OS RH u Zagrebu danas s ponosom nosi njegovo ime. Njegovu postrojbu činili su i istaknuti borci poput Ilije Ačkara, koji je nakon zarobljeništva postao visoki časnik u 5. gardijskoj brigadi.
Najsvjetliji, ali i najtužniji simbol obrane je Ratna bolnica. Medicinsko osoblje, predvođeno dr. Vesnom Bosanac i dr. Jurjem Njavrom, izvelo je preko 2.500 operacija u podrumima, operirajući pri svjetlu svijeća i bez dovoljno lijekova. Nakon pada grada, oficir JNA Veselin Šljivančanin prekršio je dogovore te je iz bolnice na prijevaru odveo više od 260 ranjenika i branitelja ravno u smrt na poljoprivrednom dobru Ovčara.
Protuzračna obrana (PZO) 204. brigade vodio je Stjepan Kovačević.
Samostalna satnija HOS Vukovar: Udarni odred brigade
Iako je u političkom i ustrojbenom smislu HOS (Hrvatske obrambene snage) izvorno bio vezan uz političku stranku HSP (Hrvatsku stranku prava), na vukovarskom su se ratištu pripadnici ove formacije – njih 58 pridošlih iz raznih krajeva Hrvatske, Hercegovine, Bosne pa i jedan Francuz (Jean-Michel Nicolier) – u potpunosti integrirali u obranu. Dedaković ih je prihvatio, a oni su, za razliku od nekih drugih bojišta gdje je bilo političkih trzavica, u Vukovaru bezrezervno poštivali zapovjedništvo 204. brigade, postavši njezina najelitnija udarna pješačka snaga.
- Robert Šilić – “Rora”: Prvi zapovjednik Samostalne satnije HOS-a Vukovar. Kada su 27. i 28. rujna kroz Bogdanovce stigli u grad, Šilić je pregovarao s Dedakovićem o njihovom razmještaju. Veći dio satnije upućen je na Sajmište kako bi pomogao desetkovanoj 1. bojni, dok je manji dio usmjeren u obranu Bogdanovaca. Šilić se istaknuo u nevjerojatno teškim uličnim borbama na Sajmištu te je također, tragično, izgubio život prije pada grada.
- Zvonimir Ćurković (“Zvone”): Jedan od zapovjednika vukovarskog HOS-a, Ćurković je preuzeo velik dio tereta zapovijedanja na Sajmištu nakon Šilića. Njegova svjedočanstva dokumentiraju apokaliptičnu prirodu tamošnjih borbi. Ćurković ističe kako je satnija pretrpjela gotov 50% gubitaka u poginulima i da su gotovo svi preostali pripadnici bili višestruko ranjavani. HOS-ovci na Sajmištu nisu prepuštali pozicije, uvodili su disciplinu bez odstupanja i provodili akcije poput stravične “Štafete smrti”, gdje su borci pješke, jedan za drugim, hodali ispred kolone civila kroz minska polja tijekom proboja – kada bi prednji stupio na minu i poginuo, sljedeći borac HOS-a bi preuzeo vodstvo, riskirajući život kako bi trasa bila sigurna za civile.
- Damir Radnić & Zdravko Špalj (“Papundek”): Djelovali su kao zapovjednici HOS-ovih kontigenata na zapadnom pravcu. Radnić je u Bogdanovcima obnašao funkciju zapovjednika obrane u ključnim trenucima, koristeći odvažne i često samoubilačke taktike svojih vojnika (poput Žarka Manjkasa – Crvenkape koji je samostalno uništavao oklop) kako bi razbili moral pješaštva JNA koje je pratilo tenkove.
Specijalnu policiju (“Kmerovi” – Slavonski Brod) vodili su Stipo Vuković i Mesud Šabanović-
Demografska cijena i krvavo naslijeđe 204. brigade
Razmjeri žrtve su zastrašujući. U obrani Vukovara poginula su i nestala 921 pripadnika 204. brigade, a oko 770 ih je ranjeno. Više od 1.500 branitelja prošlo je kroz mučenja u srbijanskim logorima. U opsadi je život izgubilo i oko 3.000 civila, dok je više od 22.000 stanovnika prognano iz svojih domova. S druge strane, vojni učinak ove slabo naoružane brigade bio je nestvaran: uništili su blizu 400 tenkova i oklopnjaka, srušili preko 20 letjelica te izbacili iz stroja oko 15.000 neprijateljskih vojnika.
Nakon pada grada uslijedila je sramota “Manolićeve komisije” koja je vukovarske zapovjednike proglasila urotnicima. Mile Dedaković je pritvoren i brutalno premlaćen. Iako je Vrhovni sud kasnije odbacio sve optužbe, moralna šteta bila je nemjerljiva.
Preživjeli borci ipak nisu stali. Već u proljeće 1992. godine, veterani 204. brigade odlaze na bojišta Kupresa i Bosanske Posavine. Na Kupresu su ostavili 24 života, među kojima su bili Robert Zadro i Andrija Marić. Konačno, krajem 1992. godine, prekaljeni ratnici brigade ušli su u sastav novoosnovane 5. gardijske brigade “Sokolovi”, donoseći duh Vukovara na ratišta zadarskog zaleđa i pobjedničke operacije “Bljesak”, osiguravajući konačnu pobjedu i slobodu Hrvatskoj.
Tragičan pad Vukovara 18. studenoga 1991. godine nije označio i operativni kraj njezinih preživjelih zapovjednika i boraca. Oni koji su preživjeli masovne egzekucije na Ovčari, Veleprometu te višemjesečne logore u Srbiji, kao i oni koji su se pod kišom granata uspjeli probiti pješice prema Nuštru i Vinkovcima, suočili su se s mukotrpnom zadaćom konsolidacije preostalih snaga. Prema operativnoj zapovijedi generala Antona Stipetića, svi vojno sposobni prognanici i branitelji s područja bivše općine Vukovar okupljeni su na vojnom poligonu Gašinci kod Đakova.
Ovdje je do izražaja ponovno došla birokratska klasifikacija MORH-a. Okupljena postrojba formirana je, odnosno u pravnom smislu “preustrojena”, pod službenim, originalnim nazivom 124. brigada HV-a (zbog čega se 204. gasi u svojoj originalnoj formi). Inicijalna jezgra nove 124. brigade krenula je iz zagrebačke vojarne Borongaj 21. prosinca 1991. godine. Među njima su bili najistaknutiji preživjeli ratni zapovjednici obrane Vukovara: Branko Borković, Ivica Arbanas, Ivan Anđelić “Doktor”, Vlado Jularić, Antun Petrić i Josip Horvat Mađar.
Iako je logičan i predviđen plan bio da Branko Borković (“Mladi Jastreb”) preuzme zapovijedanje ovom novom “prognaničkom” brigadom, Zborno područje Osijek (u nejasnom dogovoru sa Zagrebom) preraspoređuje ga na drugu visoku dužnost. Za prvog službenog zapovjednika 124. brigade u Gašincima tako je imenovan Zlatko Burger iz Osijeka.
Unatoč postavljanju Burgera na čelo, unutarnji zapovjedni lanac po bojnama i satnijama nove 124. brigade preuzeli su i konsolidirali prekaljeni vukovarski veterani:
- 1. bojna (124. brigade): Operativno zapovjedništvo nad prvom bojnom preuzeli su Ivica Arbanas i Ivan Anđelić. Svoje pouzdane suborce sa Sajmišta – Vladu Jularića, Antuna Petrića i Željka Špiljara – postavili su na dužnosti zapovjednika satnija unutar bojne. Ova je formacija nastavila s iznimnom vojničkom disciplinom.
- 2. bojna (124. brigade): Formiranje i zapovijedanje drugom bojnom povjereno je zapovjedniku Ići Ćuriću.
Preustrojena 124. brigada HV-a preuzela je odgovornost za kritične crte obrane oko Nuštra, djelujući prema Ceriću i Henrikovcima, a u kasnijoj fazi bojišta i prema zloglasnom četničkom uporištu Karađićevu (u šumi Durgutovica). Prema svjedočanstvu Ivana Anđelića, vojno iskustvo uličnih borbi iz Vukovara učinilo je ovu formaciju iznimno žilavom – na svim dodijeljenim pravcima nisu izgubili ni metra teritorija. Njihov je ratni put potvrđen 1993. godine novim preustrojem Oružanih snaga RH, kada 124. brigada prelazi u ustroj 10. domobranske vukovarske pukovnije, čime je formaliziran nastavak njezina slavnog ratnog puta do oslobođenja.
