Tragedija u Karlobagu 1991. godine odnijela je život trinaestogodišnjeg dječaka. Je li stvarna meta raketa JNA bio hrvatski vrh i Žarko Domljan?
Iluzija mira prekinuta zvukom mlaznjaka
Bila je nedjelja, 22. rujna 1991. godine. Taj je dan u Karlobagu započeo kao naizgled miran, sunčan jesenski dan. Za stotine prognanika, odlazak na more predstavljao je privremeni bijeg od apokaliptičnih scena i svakodnevnog artiljerijskog razaranja koje su ostavili u obližnjem Gospiću. Roditelji su u karlobaškom hotelu “Zagreb” pokušavali uspostaviti barem krhki privid normalnosti za svoju duboko traumatiziranu djecu. U poslijepodnevnim satima, mnoštvo mališana okupilo se na prostranom kamenom platou i oko otvorenog bazena ispred hotela.
Oko 16:15 sati, mirnu obalnu atmosferu grubo je narušio prodoran zvuk mlaznih motora. Iz smjera Velebitskog kanala, morskog tjesnaca koji razdvaja kopno od otoka Paga, nebu iznad Karlobaga približila su se dva borbena zrakoplova JNA tipa Galeb. Nisu napali naslijepo. Prema svjedočanstvima očevidaca, piloti su prvo izveli hladnokrvni manevar kruženja iznad hotela, pažljivo locirajući svoj cilj.
Nakon što su napravili krug, zrakoplovi su se naglo obrušili. Zanimljivo je, s taktičkog stajališta, da piloti nisu usmjerili udar izravno u glavnu višekatnu smještajnu zgradu, već su napali bočni dio kompleksa. U brišućem letu ispalili su ukupno četiri razarajuće rakete zrak-zemlja.
Novinar Mladen Kukina, koji je tada izvještavao za dnevnik Hrvatske radiotelevizije, slikovito je opisao posljedice: “Četiri rakete pogodile su hotel, ali ne direktno nego sa strane. Međutim, razorne krhotine i udarni val napravili su golemu štetu”. Rakete su udarile točno na područje oko hotelskog bazena, gdje se u tom trenutku nalazilo pedesetak ljudi, pretežito djece.
Milimetri do masakra neviđenih razmjera
Zvuk obrušavanja i reski prasak ispaljenih raketa izazvali su trenutnu, neopisivu paniku. Djeca i odrasli počeli su instinktivno bježati, pokušavajući pronaći zaklon iza armiranobetonskih zidova, dok je zrak bio ispunjen zaglušujućim eksplozijama, gustim dimom i smrtonosnim komadima užarenog metala.
Marijo Smojver, predsjednik Udruge 31. podvelebitske satnije Karlobag, koji je godinama temeljito istraživao ovaj napad, ističe kako je katastrofa neviđenih razmjera izbjegnuta doslovno za milimetar. Naime, da su nevođeni projektili pali samo desetak metara bliže središtu kompleksa, ili da se napad dogodio u vrijeme ručka, rakete bi izravno pogodile glavnu staklenu dvoranu hotela. U njoj se pripremala i dijelila hrana za gotovo tisuću ljudi – uključujući nepokretne štićenike staračkog doma. Izravan pogodak u tu blagovaonicu rezultirao bi masakrom čiji bi se mrtvi brojali u stotinama.
Smrt na brisanom prostoru: Tragedija obitelji Stilinović
U strahovitom kaosu instinkti za preživljavanje rezultirali su različitim sudbinama. Dječaci Ivan (13) i Vlatko (12) Stilinović nedavno su prije toga uspješno završili šesti razred osnovne škole. Zbog razorne paljbe po Gospiću, majka Sofija s njima je otišla u izbjeglištvo u Karlobag, dok je otac Nikola ostao braniti domovinu.
Kada su zrakoplovi napali, dvanaestogodišnji Vlatko uspio je u djeliću sekunde otrčati i skloniti se iza ugla čvrste hotelske zgrade. Njegov brat Ivan našao se na potpuno brisanom prostoru platoa, nesretno zarobljen na mjestu između putanja i udara dviju raketa.
“Kad smo čuli i vidjeli avione JNA, svi smo se razbježali. Ja sam pobjegao na čošak hotela, a Ivan se, nažalost, našao na krivom mjestu, između dvije rakete. Teško je to objasniti. Strašna jedna situacija. Grozna”, svjedoči danas Vlatko.
Ivan je poginuo na licu mjesta. Krhko fizičko tijelo trinaestogodišnjaka nije imalo apsolutno nikakve šanse protiv oružja dizajniranog za uništavanje oklopa i betonskih utvrda. U početku su spasilačke službe pokušale zaštititi majku Sofiju, govoreći joj da je Ivan samo “teško ranjen” i prebačen u Rijeku. Tragična obmana kratko je trajala; ubrzo se saznala surova realnost. Dječak je postao jednom od najmlađih i najtragičnijih civilnih žrtava rata na primorju, dok je u napadu ranjeno još najmanje sedmero ljudi, uključujući djecu i nemoćne starce.
Slučajni teror ili ciljani atentat na državni vrh?
Jedan od najintrigantnijih aspekata ovog zločina jest nazočnost visoke državne delegacije u neposrednoj blizini u točno onom trenutku kada se napad odvijao. Tog se poslijepodneva u Karlobagu zatekao tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora, dr. Žarko Domljan.
Vraćajući se iz izrazito rizičnog posjeta opsjednutom Gospiću, njegova se štićena kolona zaustavila kod benzinske crpke u Karlobagu, na udaljenosti od jedva 200 metara od hotela “Zagreb”. Samo nekoliko dana nakon napada, ugledni slovenski dnevni list Delo objavio je intrigantan članak pod naslovom “Pokušaj atentata na Žarka Domljana”, sugerirajući da formacija JNA zrakoplova nije ciljala izbjeglice, već eliminaciju drugog najvišeg dužnosnika Hrvatske.
Tu je tezu u svojim memoarima osnažio i sam Domljan: “Dok smo se spuštali odvojkom prema hotelu, opazili smo kako se ispod nas diže dim od eksplozije… Nastavljamo put prema Zagrebu obuzeti teškim mislima. Je li moguće da su nas stalno pratile neprijateljske službe, da su točno znali naše kretanje i da su i ove rakete, od kojih je poginuo nedužni dječak, bile nama namijenjene?”
Obitelj Stilinović ubrzo je napustila Karlobag, prisiljena na daljnji bijeg. Otac Nikola, koji tog kobnog dana nije bio s njima jer je branio Gospić, preminuo je 2011. godine, nikada ne dočekavši ni trunku zemaljske pravde za ubojstvo svoga sina. Trinaestogodišnji Ivan ostaje vječni podsjetnik na cijenu koju su, zbog međunarodnih političkih kalkulacija i nečovječnosti agresora, platili oni najnedužniji.
