“Kad krenemo, gorjet će nebo i zemlja”
“Moja stranka je Hrvatska vojska, a politika je mlaćenje prazne slame.”
Andrija Matijaš rodio se 31. srpnja 1947. u Pozorcu pokraj Marine kod Trogira, gdje je pohađao osnovnu školu. Umjesto sjemeništa upisuje srednju dočasničku školu, najprije je pokušao postati pomorski diverzant, ali nije prošao na liječničkom pregledu, imao je kronični bronhitis i probleme sa sinusima. Uputili su ga na školovanje u Banju Luku, u školu za oklopno-mehanizirane postrojbe. Kad je završio školovanje, kao podoficir JNA 1966. dobio je posao u Sloveniji. Za vrijeme hrvatskog proljeća 1971. završio je u vojnom istražnom zatvoru zbog rečenice: „Zašto ja moram reći kao Hrvat da sam Dalmatinac da bih ublažio to hrvatstvo. Jer, kad kažem da sam Hrvat, onda sam ustaša.“ Kolege ga nisu teretili pa je oslobođen optužbi za nacionalizam. Zaljubio se poslije u Nadu Šebez i vjenčao se s njome 1973. godine. Bio je izvanredan tenkist, dobio je mnoga odličja u JNA, a bavio se vojnim višebojem a bio je od 1970. do 1980. na samome vrhu. Bio je i vrhunski skijaš. No Pauk se 1981. preselio iz Slovenije u Split jer je u Divuljama formirana tenkovska satnija JNA. Kad su počela demokratska gibanja 1990., njegovi kolege, uglavnom Srbi, ignorirali su ga te uopće nije dobivao zadatke.
S početkom rata u Sloveniji i agresije na Hrvatsku,
Matijaš je u Splitu, s povjerljivim ljudima, organizirao bijeg ročnika iz vojarni JNA te se čvršće povezao s hrvatskim MUP-om.
Kao i ostali hrvatski domoljubi,u kolovozu 1991. dragovoljno se priključuje u obranu Hrvatske. Prvo vatreno krštenje doživio je u Banovini 1991. a potom prelazi u sastav 4. gardijske brigade “Pauci”, u kojoj ostaje sve do svoj smrti. Od prvih zarobljenih tenkova ,( dva tenka T-55 i jedan T-34 )postaje zapovjednikom oklopno-mehanizirane satnije. Sa svojom oklopno-mehaniziranom satnijom sudjeluje u operaciji “Tigar” a cilj operacije je bila deblokade Dubrovnika 1992. i oslobađanja sela Uskoplje i Golubov kamen. Poslije deblokade Dubrovnika Pauk je osnova oklopno-mehaniziranu bojnu 4. brigade i početkom studenog 1992. postaje njezini zapovjednik. Uz svoje znanje ,iskustvo i povjerenje zapovjedništva,nastavlja nizati pobijede na šibenskom i zadarskom bojištu. Sudjelujući u operaciji “Maslenica” u siječnju 1993. , sudjeluje s 27 tenkova u 13 BVP-a. Uvijek je bio u pokretu , izviđao neprijateljske položaje , navodio paljbu svojih tenkova , zapovijedao . U borbi za Kašić 1.veljače 1993. u protuudaru pobunjenih hrvatskih Srba nakon zauzimanja crte pokraj Islam latinski u jednom danu bio je ranjen čak dva puta, ali ga to nije spriječilo da se sa štakama vrati na crtu i nastavi ratovati. “Znam da je sve pod kontrolom, ali meni je mjesto među vojskom “
Pripadnici oklopno-mehanizirane bojne pod Matijaševoj zapovijedi najbolje znaju kakav je on bio zapovjednik. Imao je uzrečicu “ Više znoja u miru, manje krvi u ratu” . Vježbali su danonoćno tako da je cijela bojna bila spremna za pokret u roku od pet minuta. A to je uključivalo, ukrcaj tenkova u labudice,k ukrcaj vojske, opreme I streljiva. Amerikanci kada su to vidjeli, ostali su začuđeni .
Nakon operacije “Skok 1” oslobođen je Veliki bat na Dinari s kojeg se video Knin. Potom se oslobodio po naputku ministra obrane I Mali bat. Nakon toga uslijedila je nova operacija “ Skok2”, Matijaševi tenkovi su ovoga puta otišli još višlje, na 2000 metara nadmorske visine I oslobodili Crni Lug i Šator planinu.
U operaciji “Ljeto 95” oslobođeni su grahovo I Glamoč, a Matijaš je prvi ušao u Grahovo. Zapovjednik 4.GBR HV-a general Krstičević obećao mu je čin pukovnika i novi džip. Zatim je uslijedila i operacija “Oluja” pa zatim I operacija “Maestral” od 8.do 17. rujna 1995. godine Oslobođeni su Drvar, Šipovo , Jajce. Ključ, Petrovac i Krupa. Posljednja operacija i posljednja operacija za Pauka je operacija “ Južni potez” završna operacija razbijanja pobunjenih hrvatskih Srba koja je trajala od 8-12.listopada 1995. Sve je bilo isplanirano do posljednjeg detalja.
Pauk odlazi u svoj posljednji boj, da bi poslije toga otišao u zasluženu mirovinu, no nažalost svih Hrvata sudbina je ispisala drugačije stranice povijesti
Uvečer, 8. listopada bio je na sastanku s generalom Rahimom Ademijem, a 9. Listopada uslijedila je bitka. Nastupila je njegova oklopna bojna. U metežu bitke bili su izmiješani i naši i neprijateljski vojnici i oklopnjaci. I naši i Srbi imali su vrpce iste boje. u selu Podrašnica na ulazu u Mrkonjić-Grad u BiH .I toga posljednjeg dana rata bio je u prvim redovima predvodeći Četvrtu.
Ikako se i do dan danas spominje priča i stvara razna urota o njegovoj pogibelji . Jedna verzija koju su potvrdili svjedoci i suborci , da je Andija Matijaš Pauk poginuo je u selu Podrašnici, vozeći se u svome zapovjednom vozilu od rikošet metkom strojnice koji je ispucan s neprijateljskog tenka. T-84. Krhotina metka ga je pogodila iz lijevog uha . Smrt o Andriji Matijašu se skrivala najviše da ne dođe do pada morala.
Andrija je dobio je niz odličja u obliku Reda Nikole Šubića Zrinskog,
Reda kneza Domagoja,
Spomenicu Domovinskog rata.
Posthumno je odlikovan Redom bana Josipa Jelačića.
Njegovo ime nosi nastavni centar za obuku u Sinju, a u njegovoj rodnoj Marini glavni trg, kulturno – umjetnička udruga i kino dvorana nose njegovo ime. Njemu u čast 4. gardijska brigade nosi ime Pauci, te njihova vojarna u Kninu također. Mrkonjić – grad, na čijem je ulazu Matijaš poginuo, nosio je jedno vrijeme po njemu ime Matijaševo. Također, niz malonogometnih turnira u Dalmaciji nosi njegovo ime, kao i razne kulturne manifestacije, te časnička škola na „Hrvatskom vojnom učilištu dr. Franjo Tuđman.
Nema te vojske koju Pauk nije mogao poraziti.” Pred akciju Južni potez „Pauk” je s mnogo gelera po svom tijelu govorio svim suborcima da više nema snage za ratovanje. Predao je dokumentaciju za odlazak u mirovinu te je s radošću mnogo puta ponavljao da uskoro ide “na masline i slane srdele”. Nije doživio toliko željenu i zasluženu mirovinu i stoga još više zaslužuje da mu čitavi Hrvatski narod zauvijek bude neizmjerno zahvalan.
Posthumno je dobio čin general – bojnika čime je i službeno stavljen pečat na njegov veliki lik i djelo zbog kojeg nikada neće biti zaboravljen. Grob general – bojnika Andrije Matijaša – Pauka nalazi se u njegovoj rodnoj Marini.
