Zvonimir Punčec, Prva Nevina žrtva U Zagrebu

Dok Europa slavi pobjedu nad nacizmom, 8. svibnja za mnoge Hrvate ostaje bolan podsjetnik na ulazak Jugoslavenske armije u Zagreb i početak masovnih egzekucija civila, poput Zvonimira Punčeca

ZAGREB – Danas, 8. svibnja, navršava se točno 81 godina od ulaska partizanskih snaga u grad Zagreb. Dok veći dio Europe ovaj datum obilježava kao kraj Drugoga svjetskog rata i pobjedu nad nacizmom, za hrvatski narod ovaj datum nosi duboko sjećanje na krvavi početak nove tame. Za mnoge Zagrepčane taj dan nije značio oslobođenje, već početak masovnog stradanja nedužnih civila, posebno mladih života ugašenih u tišini i bez milosti.

Ulazak bez otpora i početak straha

Tog kobnog dana 1945. godine, oko 10:30 sati, u Zagreb su ušle postrojbe Jugoslavenske armije, točnije 20. srpska brigada iz sastava 45. divizije Druge armije. Pod zapovjedništvom generala Koče Popovića – imena koje će za mnoge ostati simbolom straha – postrojbe su prešle Savu starim drvenim mostom. U grad su ušle bez ikakvog otpora, jer su hrvatske i njemačke vojne jedinice već ranije napustile Zagreb. No, umjesto mira, ulice su se pretvorile u bojište protiv golorukih civila.

Zvonimir Punčec: Metak u srcu i ribarska knjižica

Prvi val vojnika donio je smrtonosnu tišinu. Jedan od najpotresnijih simbola tog dana je sudbina Zvonimira Punčeca, 16-godišnjeg mladića, sina radnika Stjepana i Marice. Ubijen je na samom ulazu u park Maksimir. U džepu je nosio samo ribarsku knjižicu – metak je probio i nju i njegovo mlado srce. Zvonimir nije bio vojnik niti je nosio oružje; bio je tek dijete koje je toga jutra željelo veslati čamcem po jezeru.

Njegov prijatelj Mladen smrt je izbjegao pukom snalažljivošću, slagavši vojnicima da ide ocu na Vidikovac. Ipak, taj “spašeni” trenutak pretvorio se u doživotni teret krivnje i tišine. Zvonimirovo tijelo pronašli su sutradan njegov otac i brat na Mirogoju, među gomilom mrtvih naslaganih poput cjepanica. Zahvaljujući njihovoj hrabrosti, izvučen je iz masovne grobnice i dostojanstveno pokopan u obiteljsku grobnicu gdje i danas počiva kao vječni svjedok zločina bez presude.

Sustavno zatiranje mladosti

Zvonimirova smrt bila je tek prva stranica krvave kronike komunističkog Zagreba. Grad je u narednim danima i tjednima postao poprište masovnih egzekucija, deportacija i pljački. Uz njega, tih su dana ubijeni i drugi mladi Zagrepčani čija je jedina “krivnja” bila to što su ostali u svom gradu:

Darko Medanić (22), učenik pomorske škole, ubijen na Mirogojskoj cesti.
Josip Kružić (18), pomoćni staklar, pogođen metkom kod Maksimira u 11 sati.

Obveza prema istini

Ovi tragični događaji, iako desetljećima prešućivani, ne smiju pasti u zaborav. Danas, osam desetljeća kasnije, imamo moralnu obvezu govoriti istinu. Ne zbog poticanja osvete, već zbog dostojanstva nevinih žrtava i budućnosti hrvatskog naroda.

Zvonimir Punčec i tisuće drugih čiji su snovi brutalno prekinuti, podsjećaju nas da sloboda nije samo riječ, već i odgovornost. Danas se ne klanjamo ideologijama, već istinama koje bole, nadajući se da će pravda, makar i povijesna, konačno zakucati na vrata onih koji je nikada nisu dočekali.

Zauvijek u našim molitvama. Nikad zaboravljeni.