Izjava nadbiskupa Alojzija Stepinca, očitovana i vlastoručno potpisana u tijeku istražnog postupka, u Zagrebu, 20. rujna 1946.
Nakon što je J.B.Tito shvatio da je njegova ponuda i traženje da se Crkva u Hrvatskoj odvoji i osamostali od Vatikana u potpunosti odbijena, pojačan je intezitet represivnih aktivnosti spram nadbiskupa Stepincu, kao i većem broju drugih svećenika.
Početkom 1946. g. nakon “otkrića “arhive Ministarstva vanjskih poslova NDH-a u Nadbiskupskom dvoru te dragocijenosti u franjevačkom samostanu “stvorena euforija u kojoj je bilo sve dozvoljeno”, te je “stvorena euforija u kojoj je bilo sve dozvoljeno “. Početkom te iste godine J.B.Tito je od apostolskog nuncija u Beogradu mons. Josepha Hurleyja tražio da Svet Stolica smijeni, odnosno povuće u Vatikan nadbiskupa Stepinca, te je zaprijetio njegovim uhićenjem i osudom ukoliko se to ne dogodi.
Budući da Stepinac nije povučen, dana 17.rujna 1946., Jakov Blažević naložio je njegovo uhićenje te je sutradan 18. rujna u 6.00 sati, ponovno uhićen u Nadbiskupskom dvoru od dva djelatnika UDB-e u “milicijskskim uniformama”.
Moje hapšenje i zatvor i istražni postupak ima pripremiti očigledno materijal za sud protiv mene. Danas je u cijelom kulturnom svijetu omraženo direktno napadati Crkvu i vjeru. Zato se tamo, gdje se hoće nešto poduzeti protiv predstavnika Crkve mora naći politička podloga, što je protiv mene nađeno u ovoj formi.
Ni po Božjem, ni po naravnom, ni po internacionalnom pravu nijedan ispravan sud ne bi me nikada mogao osuditi za ono što mi se imputira, kad bi pregledao cijelu situaciju u kojoj smo se nalazili.
Moja je krivnja sto posto u tome, što nisam mogao pokleknuti pred zahtjevima komunizma koji jedini vlada u ovoj zemlji, a zašto nisam mogao reći amen na sve što se radilo, evo razloga: nama se govorilo da je zagarantirana sloboda vjeroispovijesti u sadašnjem poretku.
O događajima u vezi uhićenja nadbiskupa Stepinca, mons. dr. sc. Juraj Batelja konstatirak :
1) Da je od početka Narodno-oslobodilačke borbe pa do sada ubijeno između 260-270 katoličkih svećenika, od kojih ogromna većina ne bi nikada bila zvana ni na odgovornost u drugim zemljama, a kamoli ubijena.
2) Ubijeno je kojih desetak časnih sestara, čega se ne sjećam nikada u povijesti naše zemlje.
3) Uništene su sve katoličke škole osim možda jedne gimnazije.
4) Uništene su naše tiskare.
5) Uništena je naša štampa.
6) Oduzeti su brojni katolički zavodi.
7) Onemogućena su naša sirotišta pod vodstvom časnih sestara.
8) Uništen je naš Caritas, valjda zato što je spasio i hiljade partizanske djece za vrijeme rata.
9) Uništeno je naše društvo Sv. Jeronim, najjača pučka kulturna institucija na Balkanu i najomiljenija srcu našeg puka.
10) Stavljena su u najteže situacije ono par sjemeništa što je ostalo, jer im je oduzeta sva imovina od koje su se uzdržavala, a zna se da u tim sjemeništima bila su školovana djeca našeg siromašnog puka.
11) Veliki dio crkvene imovine oduzet je nasilno bez ikakvog sporazuma sa katoličkom crkvom.
12) Praktički je vrlo oteščan vjeronauk u nižim školama, a u višim je naprosto izbačen, protiv ogromne većine stanovnika naše zemlje.
13) Uveden je nasilno civilni brak protiv svih tradicija našeg puka koji s bolnim srcem mora da ide u civilne urede da izvrši svoju formalnost.
14) Već su iz nekih bolnica izbačene časne sestre ili im je onemogućen rad, makar su ih svi bolesnici od srca voljeli i svi savjesni liječnici duboko cijenili.
15) Tužio mi se jedan biskup da su na njegovu području već otete grade katoličkih redovnika ili redovnica.
16) Tužio mi se drugi biskup da su mu još danas neke crkve preorene u magazine. Možda je već naknadnim protestima uspjelo to očistiti.
17) Nijedan katolički svećenik ili biskup nije siguran ni po danu ni noći za svoju slobodu, a čak i za svoj život, što sam imao prilike sam iskusiti.
Mogao bih dalje nabrajati, ali sve u svemu sloboda je savjesti samo na velika iluzija i pijesak u oči neupućenima. Ona je praktično jednaka nuli, jer je to samo provizorij dok se mladež ne odgoji za iste. A to se čini svim sredstvima, tvrdeći u školskim knjigama da Krist, koji je za nas Bog, nije nikada uopće postojao, da je Majka Božja, koja je za nas jedan od najsvetijih pojmova, obična djevojka s ulice, da ne kažem bludnica; da je čovjek od majmuna itd., i jao onim nastavnicima koji bi se usudili prigovoriti.
Ja neću govoriti o klanjima koja se stalno nama imputiraju, ali bi bilo mnogo toga za ispitati i na drugoj strani, odakle silna grobišta širom cijele naše domovine i da li su to samo ustaška klanja ili hrvatskih domobrana. Zato, sve promislivši, smatram i odlučujem, ukoliko budem izveden pred sud:
1) Da se neću, osim načelne izjave, nijednom riječju braniti;
2) Da odbijam branitelja na sudu i
3) Da neću apelirati protiv osude, jer je opće poznata stvar da sud često izvodi naloge koje mu dostavi stanovita organizacija.
Konačno da završim. Ako je današnjim vlastima iskreno do sređenja prilika u našoj zemlji, onda evo jedina puta do toga. Država imade svoje redovite diplomatske odnose sa Sv. Stolicom.
Neka dakle s njom kao s jedinim kompetentnim faktorom povede otvoreno i muški i pošteno pregovore. Sv. Stolica, odnosno katolička Crkva, ne pozna diktata, ali pozna poštene i iskrene sporazume. Bez toga sve drugo neće koristiti ništa. Mogu biti ja osuđen, što me malo dira.
Mogu biti osuđeni i drugi biskupi. Mogu biti poubijani još toliki svećenici ili vjernici, stvari se ne će popraviti, nego samo pogoršati i dovesti sasvim sigurno do potpunog rasula. Da ne govorim o bezbrojnim poukama povijesti, ogromna je pouka Hitler kojoj smo živi svjedoci.
Više od jednog decenija vodio je nečuvenu borbu protiv katoličke Crkve, i znamo kakav je rezultat: Crkva danas slobodno diše i radi u Njemačkoj. Zato velim, ako mi nećete dati pravo vi u ovome što navodim, dat će mi povijest, i kao što su svi nebrojeni Hitlerovi procesi protiv katoličke Crkve poslužili na njezino dobro, tako će sasvim sigurno u zadnjoj liniji biti i s ovim.
Iza katoličke Crkve stoji konačno Krist, njezin ugaoni kamen, o kojem je pisano: »Tko padne na ovaj kamen, razbit će se, i na koga on padne, smrvit će ga.« [134] Ja sam iznio ukratko svoje misli za ispravno rješenja ovog problema.
[134] Usp. Mt 21, 44.
Nadbiskup Stepinac osuđen je 11. listopada 1946. godine na 16 godina strogog zatvora te još pet godina gubitka građanskih prava. Desetog dana suđenja 30.09.1946. , tužitelj Jakov Blažević počeo se, želeći dokazati utemeljenost optužnice, koristiti tekstovima objavljenih za vrijeme ustaške vlasti ;
Ustašku Hrvatsku stvorio je Krist i ona će biti Kristova! Krist i ustaše, Krist i Hrvati. U povijesti idu skupa. Trinaest slavnih vijekova Hrvati pripadaju Kristu, a dvanaest godina, od prvog dana svojega opstanka Ustaški Pokret bori se za pobjedu Kristovih načela, za pobjedu Pravde, Slobode i Istine. Eto, zato danas slavni borci Hrvatske i cijeli hrvatski narod ispunja naše crkve svojim molitvama zahvale i prošnje za nove milosti. Zato se u našim pričesnim klupama vide viteške uniforme i mladež sa znakom križarske odanosti – Žrtvi, Euharistiji i Apostolatu – na prsima. Svi su oni svjesni da ih ćeka još puno posla da obnovljena Domovina postane lijepa u svakome pogledu. Kao do sada, tako će nam i u buduće, u svemu pa i u ovome, pomoći naš Božanski Spasitelj, a zato nova ustaška Hrvatska biti Kristova, naša i nečija više. Cijeli hrvatski narod, od dragog nam Poglavnika do najmanjeg djeteta, osjetio je ovih dana Kristovu ruku, kako bdi nad nama. Svi do jednoga i prihvatit ćemo je, svijesni da ćemo, samo uz njezinu pomoć moći još mnogo i učiniti .
Dio teksta objavljen u časopisu Nedjelja, broj 26. od 6.7.1941.
Partija i UDB-a, nadgledali su Stepinca 24 sata dnevno, sedam dana tjedno, shvaćaju da on ipak uvijek uspijeva probiti nametnutu mu informacijsku blokadu te povremeno komunicira s vanjskim svijetom.
Dana 5. prosinca 1951. nadbiskup Stepinac premješten je u kućni pritvor u Župni dvor u Krašiću gdje ostaje do smrti 10. veljače 1960. g. U 14.30 sati.. u Zagrebačkoj katedrali 13. veljače održana je sprovodna misa, gdje je i pokopan.
Izvor: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi, Životopis, dokumenti i svjedočanstva – prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, Knjiga 3, Dokumenti II, (1944. –1998.), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 370-372. Gordan Akrap”Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i UDB-e
