U službenoj povijesti Jugoslavije, Drugi svjetski rat završio je 8. svibnja 1945. godine – danom kada je Njemačka potpisala bezuvjetnu kapitulaciju. Međutim, prava istina za mnoge hrvatske krajeve, osobito za Bosansku Posavinu, govori nešto posve drugo. Na prostoru općine Odžak, posljednja velika bitka Drugog svjetskog rata na europskom tlu trajala je sve do 25. svibnja 1945. godine – i to u potpunoj šutnji i prešućivanju, čak i desetljećima nakon njezina završetka.
BITKA ZA ODŽAK – HRVATSKI STALJINGRAD
Bitka za Odžak bila je jedina bitka u kojoj su partizanske postrojbe pokušale vojno osvojiti jedan grad nakon službenog kraja rata. Dok su brojni hrvatski gradovi – poput Zagreba, Osijeka, Vukovara i Našica – bili napušteni bez borbe, a nakon ulaska partizana nad njihovim je stanovništvom izvršen krvavi teror, Odžak je predstavljao iznimku. Tamo su hrvatske oružane snage – ustaše i domobrani – pružile organiziran, odlučan i vojnički otpor.
VOJNA SNAGA I OBRAMBENA STRATEGIJA
Bitka je započela 19. travnja 1945. godine, 11 dana nakon kapitulacije Njemačke. S partizanske strane sudjelovale su velike postrojbe Trećeg korpusa Narodnooslobodilačke vojske – 27. divizija pod zapovjedništvom Miloša Zekića, 38. divizija Franje Herljevića te 53. divizija Đurađa Predojevića. Unatoč brojčanoj i vojnoj nadmoći – omjer snaga bio je 11:1 u korist partizana – hrvatske snage predvođene mladim i sposobnim časnicima pokazale su nevjerojatnu izdržljivost i ratnu vještinu.
U središtu obrane nalazilo se selo Vlaška Mala, koje je pretvoreno u pravu tvrđavu. Kuće od tvrdog materijala i škola postale su bunkeri, a glavni raskrižje bilo je zaštićeno trokatnim armirano-betonskim bunkerom s puškarnicama koje su dominirale prostorom. Obranu sela projektirao je inženjer Blaž Jurkić, stručnjak za utvrđivanje, dok je zapovjedništvo obrane Odžaka preuzeo tabornik Ivan Čalušić, a obližnje zone branio je logornik Petar Rajkovačić, tek 26-godišnji zapovjednik.
Odžak i okolna sela – Balegovac, Dubica, Prud, Mrka Ada – bila su temeljito utvrđena i vojno spremna. U selima su se nalazili iskusni zapovjednici poput pukovnika Ibrahima Pjanića, Avdage Hasića, Ante Biličića, Dragutina Varge i Matije Radića. Svaka obrambena točka imala je mitraljeze, minobacače i čak topove, a borci su bili spremni poginuti prije nego se predaju.
ZAKASNJELA OSVETA I TIHA TRAGEDIJA
Partizanske postrojbe ušle su u Sarajevo 6. travnja, a u istom trenutku kod Odžaka su se tek počinjale rasplamsavati borbe. Narednih dana, i unatoč pokušajima juriša, ustaške postrojbe su uspješno odbijale napade. Čak je i 8. svibnja – na dan kapitulacije Njemačke – došlo do još jednog velikog partizanskog poraza, kada je u protunapadu hrvatskih snaga partizanska 14. brigada bila vraćena na početne položaje, sve do sela Vrbovac. Partizanski oficir Stevo Kovačević tada u očaju piše Štabu u Beogradu:
„Neprijatelj se očajnički bori, ni stari borci tako nešto nisu još vidjeli. Svaki ustaša mora najprije biti ubijen pa tek onda može da se osvoji neki objekt.“
Zbog političkog pritiska i pred Titov rođendan, donesena je odluka o zračnom napadu. Dana 23. i 24. svibnja, čak dvije eskadrile partizanske avijacije bombardirale su Odžak i okolna sela. Nakon dvodnevnog pakla iz zraka, i iscrpljujućih kopnenih napada, otpor hrvatskih branitelja je konačno slomljen.
No, nije uslijedila čast ni poštovanje ratnom protivniku – uslijedio je pokolj. U bolnici u Prudu ubijeno je osamdesetak ranjenika s medicinskim osobljem. Svi predani hrvatski vojnici – njih oko 200 – ubijeni su bez suđenja. Po selima su ubijani svi muškarci stariji od 15 godina. Posljedice su bile strašne – desetljećima kasnije u Posavini su postojale čitave generacije djece bez živih očeva.
BROJKE KOJE ŠUTE VIŠE OD RIJEČI
Od 19. travnja do 25. svibnja 1945. u bitki za Odžak poginulo je najmanje 3.375 ljudi, no brojke bi, prema nekim izvorima, mogle biti i veće – preko 5.000. U selu Posavska Mahala svake se godine 25. svibnja služi sveta misa.
ŠUTNJA KOJA TRAJE DO DANAS
Jugoslavenska historiografija decenijama je prešućivala bitku za Odžak. Tek su poneki novinski članci, poput teksta u časopisu NIN iz lipnja 1975., stidljivo priznavali da je rat za neke trajao dulje. Naveli su tada:
„U trenutku kada je Hitler već pucao sebi u glavu, a Zagreb bio ‘oslobođen’, kod ušća Bosne u Savu tek su počinjale prave borbe. I trajat će još šesnaest dana.“
Bitka za Odžak danas ostaje podsjetnik na istinu koju su mnogi pokušali zaboraviti. Bila je to posljednja linija obrane, simbol nepokolebljivog otpora i tragedije hrvatskog naroda koji nije pristao na pokoravanje bez borbe.
Bitka za Odžak nije samo vojni, već duboko moralni i identitetski trenutak hrvatske povijesti. Vrijeme je da o njoj govorimo otvoreno, iskreno i bez zadrške, kao o simbolu borbe za opstojnost naroda koji je previše puta morao umirati i u ratu – i u miru.
