Snage iz Srbije, Bosne i Hercegovine, uz paravojne postrojbe, ovladavanjem Hrvatske Kostajnice, odnosno Pounja, spojile su pobunjeni prostor u jednu cjelinu i krenule u osvajanje Petrinje. Sama Petrinja je u udolini, okružena dominantnim uzvisinama uz vojarnu s velikim snagama koje su dodatno ojačane pobunjenim dragovoljcima.
Najveće borbe za grad Petrinju trajale su od početka rujna 1991.godine ( 02.rujna) . Linija Petrinjske bojišnice nalazila se desetak kilometara od samog grada . Istaknute ključne točke obrane Petrinje predstavljala je, na južnim prilazima grada Hrastovica, a na zapadnim prilazima Pecki. Prema istoku još je bila otvorena prometnica od Petrinje do Siska I na sjeveru cesta od Petrinje prema Zagrebu, preko obližnjeg kupskog mosta i sela Brest. Obronci prvih brda oko Petrinje predstavljali su dominantne točke obrane, osvajanjem kojih bi se Petrinja našla na dlanu neprijateljskog topništva. Zbog toga se krajem kolovoza vode žestoke borbe na navedenim i utvrđenim crtama bojišnice. Međutim, opasnost za branitelje Petrinje vrebala je iz vojarne “Šamarica” u središtu grada , a posebno iz vojarne “Vasilj Gaćeša”, smještene na povišenom dijelu jugoistočnog prilaza gradu.
U toj vojarni nalazi se komanda garnizona i glavnina operativnih snaga JNA , tenkovske i topničke postrojbe kao i veliki dio, dobro utvrđeno skladište naoružanja i municije. Do početka rujna JNA je već izvršila naoružavanje i ustrojavanje mobiliziranih paravojnih pješčanih postrojbi u sklopu plana Teritorijalne obrane općine Petrinja pri Komandi garnizona i njezinog sustava četa i odreda s vojnim rasporedom po okolnim srpskim selima.
Na dužnost u Petrinju došao sam 10. srpnja 1991. godine, mjesec dana prije nego je Tarbuk postavljen zapovjednikom garnizona. On se već tada sastajao sa Srbima iz Petrinje i okolnih sela. Dolazili su u kasarnu i nasamo sastančili s Tarbukom. O čemu su razgovarali ne znam, jer Tarbuk o tome nije obavještavao, barem ne preda mnome, ostale oficire, čak ni tadašnjeg zapovjednika garnizona. Primijetio sam također da je Slobodan, unatoč sistemu subordinacije, često sam, na svoju ruku donosio neke odluke.. Mladih vojnika na odsluženju redovnog vojnog roka, nije bilo više od 250. Ali, između 15. i 25. kolovoza došlo je oko 800. Dobrovoljaca. Bili su to Srbi iz Petrinje i okolnih sela . Svi su dobili naoružanje i s njima je izvođena vojna obuka. U kasarni “Šamarica” u središtu grada bilo je smješten oklopni bataljun pristigao iz Pančeva . Bilo je u njemu 20. tenkova T-84 . Uz to, imali smo i 35 tenkova I oklopnog vozila iz sastava našeg garnizona zatim veću količinu minobacača različitog promjera te višecijevne bacače raketa. Ovo je oružje bilo raspoređeno na visove oko kasarne, a cijevi su, po Tarbukovu naređenju, bile usmjerene na Petrinju . Sve je to bilo uređeno znatno ranije nego je došlo do napada na grad.
Potpukovnik JNA Petar Mudrinić ,koji je obnašao dužnost člana zapovjedništva 622.mtbr, uoči planiranog napada na Petrinju
Prema procjenama, neprijatelj je prije početka napada imao oko 3000 pješaka, 2 oklopne bojne ( T-55, M-84) , Minobacače od 120 mm, bitnicu VBR-a “Plamen” . Veliki dio bilo je stacionirano u gradu , u vojarnama.
Hrvatske snage u Sisku uspjele su oformiti 1. i 2. Bojnu 2. ZNG brigade, 57. samostalnu bojnu ( satnija Sunja, Sisak, Lekenik-Odra), samostalne satnije bojne Petrinja i Glina, a MUP je raspolagao snagama policijski stanica i snagama antiterorističkih jedinica, sve uz slabu popunjenost pješačkim naoružanjem i samo nekoliko minobacača od 82 i 120 mm, Pored tih snaga na Banovini su kao pojačanje u tom periodu djelovale snage 1.br ZNG i snage MUP-a iz središnje Hrvatske
.
Nakon etničkog čišćenja u okolnim mjestima, početkom rujna počeli su direkti napadi na grad od strane tenkovskog garnizona iz vojarni pod zapovjedništvom Tarbuka. Tih dana grad Petrinja pretrpio je najveća razaranja u povijesti grada. Poslije okupacije Gline, Topuskog i Hrvatske Kostajnice na red je došao i grad Petrinja. Borbe su se vodile na svim dijelovima grada a pet dana prije same okupacije grada ( 16.09.1991. godine), kod vile Gavrilović paravojne srpske postrojbe zarobile su 23 hrvatska branitelja te 17 streljani na licu mjesta. U samoj završnici bitke za Petrinju , grad je branilo 300 gardista 1. i 2. gardijske brigade HV-a te 150 specijalnih jedinica policije i temeljnih policajaca . Zbog slabe obrane i nestručnog kadra u hrvatskim redovima, iz Zagreba je poslan Gento Međugorac da kao zapovjednik svih hrvatskih snaga u Petrinji, postavi učinkovitu obranu grada. Slabo opremljeni protiv nadmoćnog neprijatelja nije moga obraniti grad , tako da 21.rujna 1200 pripadnika JNA i paravojnih srpskih pobunjenika osvajaju grad . Ostale hrvatske snaga po zapovijedi Vlade Milankovića, zamjenika Brodarca iz Siska izvlače se iz Petrinje na položaj u Brest.
Branitelji su počeli napuštati grad . Prvo su izašle pridodane grupe (popodne) , zatim policija , a zadnje je izašlo zapovjedništvo ZNG-a sa svom dokumentacijom i ljudima. Pod jakom pješačkom vatrom uspjeli smo se prebaciti do mosta – bilo je to 21. rujna 1991. godine u 18;30 sati. Petrinja je pala.
U rujanskom ratu na području Petrinje, poginulo je 350 civila i 250 branitelja . Na području grada nalazi se nekoliko masovnih grobnica
Okružni sud u Sisku ga je zbog krivičnog djela iz članka 142. stavak 1. u svezi članka 24. KZJ, nakon dana 7. srpnja 1992. godine osudio na dvadeset (20) godina zatvora.
U obrazloženju presude SI-0028, K-9/92-29, navedeno je da je “2. rujna 1991. godine oko 12,00 sati te 16. rujna 1991. i 21. rujna 1991. godine u Petrinji, kao zapovjednik garnizona Petrinja, nakon što je na području Banovine došlo do oružane pobune od strane srpskih nacionalista i terorista protiv legalne vlasti u Republici Hrvatskoj, bez ikakvog stvarnog razloga i povoda, najprije naredio da se iz topničkog i drugog oružja iz kasarne (vojarne) otvori snažna vatra na Petrinju, a nakon što je takova vatra otvorena, te nakon što su artiljerijske i minobacačke granate počele padati po Petrinji, naredio pripadnicima tenkovskih i drugih vojnih jedinica da s tenkovima iziđu iz kasarne “Vasilj Gaćeša” i “Šamarica” te da otvore tenkovsku drugu vatru po stanovnicima grada Petrinje i stambenim i drugim objektima, radi čega su provodeći ovakvu njegovu naredbu tenkisti i drugi pripadnici vojnih formacija koji su se nalazili pod njegovom komandom, izišli s tenkovima i drugim naoružanjem iz kasarni te nemilosrdno otvorili vatru po stanovnicima Petrinje koji su se zatekli na ulicama te po stambenim i drugim objektima pa su u takvom napadu ubijeni građani Petrinje… te razrušeno i uništeno više stambenih, komunalnih i drugih objekata u gradu, među kojima gotovo sve stambene zgrade i poslovne prostorije u Arhovoj ulici kroz koju su prolazili tenkovi, Općinski sud u Petrinji, crkvu Svete Katarine u Radićevoj ulici, crkvu Svetog Lovre na Strosmayerovom trgu i drugi značajniji objekti te kada je njegov pretpostavljeni starješina general Andrija Rašeta zatražio od njega putem telefona da ga obavijesti o situaciji u Petrinji, odgovorio da Petrinju treba sravnati sa zemljom, dakle, kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio da se izvrši napad na civilno stanovništvo Petrinje i grad Petrinju posljedice čega su smrt i teške tjelesne ozljede i narušavanje zdravlja više ljudi, te naredio napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo, te da se protuzakonito i samovoljno uništava u velikim razmjerima imovina, čime je učinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva – označeno u čl. 142. st. 1. u svezi čl. 24. st. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ (“Narodne novine” br. 53/91), kao Zakon Republike Hrvatske (U daljem tekstu: KZJ)….“
Događaj na petrinjskom ratištu pratio je kontraverzni YUTEL-ov novinar Božidar Petrović, koji je imao pristup pobunjeničkim položajima te i snimao na privremeno okupiranim dijelovima. Petrović je snimio iulaz tenkova u Petrinju ali njegova izvješća o događajima uvijek su bila kratka i ne informirane.
