Šestosiječanjska diktatura, također poznata kao Šestosiječanska diktatura, odnosi se na monarhističku diktaturu koju je 6. siječnja 1929. godine u Kraljevini SHS (kasnije Kraljevina Jugoslavija) uveo kralj Aleksandar I. Karađorđević.
Uvođenje Diktature
Možemo reći da je glavni povod upravo ubojstvo Đure Basaričeka, Pavle Radić i Stjepana Radića( predsjednika Hrvatska seljačka stranka) koji je preminuo od posljedica ranjavanja mjesec i pol dana kasnije, odnosno, 8. kolovoza 1928. godini, i ranjavanje Ivan Granđa i Ivan Pernara od strane zastupnika Narodne radikalne stranke Puniše Račića, jer ubrzo dolazi do političke krize i blokade rada Narodne skupštine. Dakle, hrvatska opozicija se kompletno povukla iz skupštine i odlučili su se ne vratiti u skupštinu u kojoj je ubijeno nekoliko njihovih poslanika.
Puniša Račić uhićen je i osuđen na 20 godina zatvora. Upravitelj zatvora ustupio mu je čitav prvi kat svoje vile koja je bila izvan kruga zatvora. Imao je tri kažnjenika kao osobnu poslugu. Umro je tek 1944. godine, kad su ga partizani po ulasku u Beograd dali strijeljati.
Dana 6. siječnja 1929. godine, kralj Aleksandar I. Karađorđević uveo je Šestosiječanjsku diktaturu kao odgovor na političku krizu izazvanu ubojstvom Stjepana Radića.
Uvođenje diktature značilo je ukidanje parlamentarne demokracije i uspostavu monarhističke diktature.
Nakon proglasa, Narodna skupština je raspuštena, zabranjen je rad političkih stranaka, uvedena stroga cenzura novina i knjiga, te su zabranjeni politički skupovi i sindikati.
Država je postala centralistička, a teritorijalne jedinice su izgubile svoju autonomiju. Kralj je imao široke ovlasti, uključujući pravo na amnestiju, pomilovanje i vođenje vanjske politike. Novi naziv države je Kraljevina Jugoslavije, koja je podijeljena na 9 banovina, a uprava je u Beogradu. Hrvatski teritorij je podijeljen na Savsku i Primorsku banovinu, a Hrvatskoj su oduzeti Srijem i područje južno od Neretve.
Režim i Represija
Kralj Aleksandar je imenovao generala Petra Živkovića za predsjednika vlade. Uspostavljeni režim imao je mnogo dodirnih točaka s fašizmom, iako nije bio potpuno fašistički. Jugoslavenska nacionalna stranka je osnovana kako bi podržavala režim. Policijski teror je bio pojačan, a politički protivnici su bili zatvarani i ubijani.
Premda se Šestosiječanjska diktatura ideološki zasnivala na načelu nacionalnog jedinstva izraženog integralnim jugoslavenstvom i na načelu državne jedinstvenosti, odnos na jugoslavenskom unitarizmu, zastupala je uglavnom srpske interese, što je dovodilo do daljnjega nezadovoljstva nesrpskih naroda u Jugoslaviji koji su tražili priznanje narodne i državnopravne individualnosti unutar monarhističke Jugoslavije. Zbog otpora diktaturi ubijeni su i zatvoreni mnogobrojni predstavnici zabranjenih građanskih polit. stranaka i KP Jugoslavije, a dio je političara emigrirao. Represija se protegnula na sve društvene slojeve pa su tisuće ljudi prošle kroz zatvore samo zbog uvrjede kralja, isticanja nacionalne zastave i sl.
Nakon toga i niza terora nad Hrvatima, vođa HSP-a Ante Pavelić osniva Hrvatski oslobodilački pokret kojem je jedini cilj, neovisna Hrvatska koja obuhvaća i BiH. Nakon prijetnje, Pavelić napušta Jugoslaviju i odlazi u Italiju, odakle nastavlja koordinirati strankom.
I tada dolazi do Ustaškog pokreta s ciljem osnivanje Nezavisne države Hrvatske ( NDH).
