U Đakovu obilježena 32. obljetnica od ubojstva prvog načelnika Policijske uprave osječko baranjske, Josipa Tvrtka Reihl Kira

Domovinski rat Nove obavijesti Obilježavanja Obljetnice Riječ branitelja Vijesti

U subotu 01. srpnja na gradskom groblju u Đakovu, svečanom obilježavanju odavanju počasti  polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća tragično ubijenom prvom načelniku Policijske uprave osječko baranjske Josipu Reihl Kiru, prisustvovala je supruga Jadranka Reihl-Kir, načelnik PP Đakovo Rudolf Kolarić kao izaslanik načelnika PU osječko-baranjske sa suradnicima,  policijski službenici PU osječko-barnjske i drugi.

Kako bi se sadašnje i buduće generacije policajaca s pijetetom sjećale veličine Josipa iznimnog čovjeka i policajca, Policijska uprava osječko-baranjska svake godine obilježava ovu tragičnu godišnjicu.   

Nešto kasnije, u organizaciji Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata policije Osječko-baranjske županije, također uz obitelj, odnosno suprugu Jadranku Reihl-Kir, veterana 122. brigade HV Đakovo, Đjakovo, Veteranske udruge maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske i drugih, obilježena je pogibija prvog načelnika Policijske uprave osječko-baranjske polaganjem vijenaca i paljem svijeća na grobu vječnog počivališta Josipa Tvrtka Reihl-Kira.

Josip Tvrtko Reihl Kir, Slavonac, čiji su roditelji, otac slavonski Nijemac i majka Hrvatica, radio je najprije kao gimnazijski profesor, a zatim od 1981. kao profesionalni policajac. Na dužnost načelnika policije u Osijeku postavljen je nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj 1990. godine. Reihl-Kir je bio miroljubiv čovjek te je požrtvovno nastojao spriječiti prijetnju rata u istočnoj Slavoniji.
 
Na sjednici Skupštine Osijeka u lipnju 1991. godine, javno je za govornicom obećao: “Dok sam ja načelnik Policijske uprave osječko-baranjske rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti.”

Uporno je odbijao da politika zauzme primat nad profesijom i utječe na rad PU Osijek. Ulagao je u funkciju mira svoje osobno povjerenje koje je imao kod građana uporno ih i uspješno uvjeravajući da ne pristaju na različita zastrašivanja, te da uklanjaju barikade koje su postavljali na putevima između sela.
 
Josip Reihl-Kir ubijen je 1. srpnja 1991. godine, u 13,20 sati, na prilazima prigradskome osječkom naselju Tenji na blokadnom punktu, zajedno s potpredsjednikom osječkoga Gradskog vijeća Goranom Zobundžijom i gradskim vijećnikom Milanom Kneževićem od strane hrvatskog policajca Antuna Gudeja, koji je 2008. osuđen na  na jedinstvenu kaznu od 20 godina.

U prigodnom govoru, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata policije Osječko-baranjske županije, Darko Mikolin je rekao :

Danas smo se okupili kako bi odali počast načelniku Policijske uprave osječko-baranjske, gospodinu, profesionalcu i velikom čovjeku Josipu Reihl Kiru. Izražavam svoje osobno zadovoljstvo sto sam imao prigode poznavati ga. Ne toliko dobro jer nisam bio njegov bliski suradnik, ali sam bio njegov policajac
i time se ponosim. Moram priznati reći da sam kao takav artikulirao svoja pozitivna mišljenja o njemu među braniteljskom populacijom pa sam ponekad doživljavao i neugodnosti. No to nije problem, koliko mi smeta što poneki, napominjem poneki govore o Josipu, a znam da ne znaju što govore ili govore
zbog meni eksplicitno neprihvatljivih razloga. Zbog velikih ljudi kao što je bio Josip Reih Kir a ima ih i onih koje i državne institucije zaobilaze i ne štuju njihov doprinos kako su zaslužili, imam nadu da će odmakom vremena, uz nas male ljude i naš artikulirani činjenični stav, TE VELIKE LJUDE STAVITI U POVIJESNI OKVIR gdje im je i mjesto. To prije i zbog činjenice da si pojedinci uzimaju za pravo i to toliko drsko iskrivljavati
povijesne činjenice. JOSIP REIH KIR je veliki čovjek, domoljub, čovjek prema kojemu bi se osim
nas malih trebali ravnati i oni veliki i najveći a koji su ipak puno manji ili mali u odnosu na primjer kakav je bio i je JOSIP REIH KIR.
Kako izgovoriti riječi da one imaju svoj puni smisao. Znam što bih rekao ali znam i da će još dugo biti onih koji zbog svojih razloga neće htjeti ili moći razumjeti. No ti i takvi mi održavaju razinu ljutnje i daju mi dodatne motive a da to vjerojatno ni ne znaju. Sve što ću osobno ja i članovi moje udruge dalje zastupati u smislu osnaživanja javnog mijenja o ulozi Josipa Reihl Kira u stvaranju Republike Hrvatske, o suživotu i stvaranju boljega sutra što je definitivno Josip želio, je i činjenica da ćemo naći načina dati doprinos da Josip dobije svoje mjesto u Hrvatskoj povijesti, jer zar to treba reći….. a treba zbog onih koji to negiraju. Mi samo mali i normalni ljudi a hvala Bogu mi smo velika većima koji znamo gdje je mjesto Josipu Reih Kiru. Ali oni koji njegovu ulogu negiraju neka znaju da i mi koji smo Republiku Hrvatsku gradili svaki na svoj način imamo demokratsko pravo reći da nas boli činjenica da je Josip Reih Kir ubijen hrvatskim metkom iz ruku hrvatskog čovjeka, kojega je kakvog li apsurda Josip osobno i naoružao.

Mislio sam da ne bi trebao puno govoriti da vam svima skupa ne oduzimam vrijeme ali smatram i taj čin kao obvezu, koju ću i dalje vršiti.
Poštovani, kao hrvatski branitelj koji ničim nisam drugačiji od svakog drugog najmanjeg Hrvata i ničim nisam uhljebljen niti sam ostvario nemoralne pogodnosti, želim naglasiti da hrvatski branitelji nisu “pijavice” ovoga društva.
To jesu oni koji sebe deklariraju kao hrvatske branitelje iz pozicije ostvarivanja razno raznih beneficija a koje oni nisu zaslužili. Zato bih želio reći da sam bio ponosni pripadnik Kirove policije s číjim imenom želim kroz život artikulirati pojmove dobrote, ljudskosti u svakom obliku, profesionalizma pa ako baš treba reći i naglasiti ONI KAO ŠTO JE BIO REIHL-KIR i oni koji to nisu.

Na kraju bih Vas želio upoznati sa činjenicom da smo pokrenuli izradu i postavljanje spomen obilježja biste Josipu Reih Kiru koja bi trebala biti u reprezentativnom prostoru i mjestu. Nadamo se da će ovaj naš put biti što lakši kako bismo bistu i postavili. Moram i želim naglasiti da ne mogu prihvatiti da bi netko to negirao ili ne daj Bože opstruirao. U svakom slučaju želimo isto prezentirati što široj javnosti. Kažu mi neki koji sebe predstavljaju Josipovim pobornicima da je dobro probati artikulirati onako TIHO DIPLOMATSKI. Eto probamo ali žao mi je reći nema rezultata.
I na kraju nadam se da bista neće biti kraj nastojanja stavljanja povijesnog okvira. Nadamo se da ćemo našu sramotu (samo ubojstvo Josipa) umanjiti činjenicom da ćemo i najmlađim naraštajima putem školskog obrazovanja ukazati kako mali – veliki čovjek a najveći jer je svoj život dao za opće dobro…… živi i dalje.
Nadam se, da sve naše aktivnosti koje ćemo provoditi neće biti teret Josipovoj obitelji, jer znamo da svako evociranje uspomene, budi i dodatne emocije i stres..

Jozo Totić, predsjednik udruge 122. brigade Đakovo poručio je kako je Udruga 122. brigade Đakovo odana vrijednostima Domovinskog rata, a posebno se klanjamo i štujemo pojedinačnim žrtvama. Biti ćemo sretni ako smo za makar mali djelić rasteretili dušu i srce obitelji, jer obitelji poginulih je najteže. Dragom imenjaku Josipu, pokoj vječni!

Miro Raspudić, predsjednik Udruge dragovoljaca Đakovštine 1990.-1991. prigodnim riječima obratio se ; Poštovana Jadranka,  bilo je stvari koje niste trebali podnositi, ali nažalost podnosili ste taj teret. Nadam se da će naš Grad Đakovo dati jedan obol Joispu, prvom načelniku PU osječko baranjske, kako to i dolikuje. Jospi Reih-Kir, zaslužio je da se jedna ulica Grada Đakova nazove po njemu, kao jedan simbol i doprinos Hrvatskoj domovini.

Dražen Jurmanović, predsjednik Veteranske udruge maloljetnih dragovoljaca Domovinkog rata Hrvatske podsjetio je kako je Josip Reihl-Kir bio prvi načelnik jedne velike Policijske uprave, u kojoj je u to vrijeme nadolazio rat. Tada kao načelnik PU osječko-baranjske održavao je mir na osječkom području, a bilo je onih kojima to nije odgovoralo. Znajući da mu je život ugrožen, i dalje je osiguravao mir do tog kobnog 1. srpnja 1991. kada je ubijen, od istog onog kome je Kir dao oružje. Nakon Josipovog ubojstva, rat je obuhvatio Osijek i okolicu, a žrtve su se samo množile, kako s jedne tako i s druge strane. Prilikom dolaska u Đakovo zaustavila me policijska patrola, te nakon izvršene kontrole upitao sam ih, znate li što se danas obilježava? Na što su oni odgovorili da ne znaju. Rekao sam im, Na današnji dan 1991. ubijen je prvi načelnik vaše Policije uprave . Bili su zatečeni jer to ni znali. Dakle, trebalo bi više pričati o onima koji su svoj život dali za mir i Domovinu. U najmanju ruku Josip Tvrtko Reih-Kir svojim djelovanjem i zalaganjem da uspostavi mir, zaslužio je spomen. S dužnim poštovanjem, vječna ti slava i pokoj vječni.

U ime Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata policije Osječko-baranjske županije, priznanje Udruge “Ponos slavonskih branitelja policije ” supruzi Jadranki uručila je Zorica Butorac, koja je i sama nositeljicu istog priznanja. Zorica je ranjena skupa sa svojim maloljetnim sinom od ručne granate ubačene u podrumske prostorije policijske postaje Dalj, 1. kolovoza 1991. gdje bivaju zarobljeni i poslani u logor u Srbiju! A supruga i oca, ubijaju.

Mikulin je u završnici obilježavanja najavio pokretanje postupka za postavljanje Spomen -biste prvom načelniku Policijske uprave osječko-baranjske, ubijen 1. srpnja 1991. godine.

Odgovori