Republika Hrvatska, pobjednik u Domovinskom ratu, je svoju neovisnost i samostalnost dobila krvlju mladih hrvatskih branitelja, civila i velikom materijalnom štetom, a osobe koje su to počinili, da li po zapovjednoj odgovornosti ili ideološki, još uvijek nisu procesuirani. Zbog čega je to tako može se protumačiti samo iz razloga jer Vlada koja upravlja državom, nema tu potrebu ili želju da se zločinci primjereno kazne.
Haški sud, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osudio je Stanišića i Simatovića za etničko čišćenje nesrpskog stanovništva u BiH i Hrvatskoj, kao i Slobodana Miloševića, Milana Martića, Milana Babića, Gorana Hadžića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Momčila Krajišnika, Biljanu Plavšić i Željka Ražnatovića Arkana. No, što je sa ostalim ratnim zločincima koje je Republika Hrvatska trebala procesuirati ?
Iako postoji mali broj ratnih zločinca protiv kojih je Hrvatska pokrenula kaznene prijave, te protiv kojih se vodio sudski proces, ali nisu svi i osuđeni. Jedan dio osumnjičenika oslobođeni su zbog premalo dokaza, a oni koji su osuđeni, osuđeni su s vrlo malim zatvorskim kaznama, od oko 3 godine zatvora. Koliko je to bizarno, i koliko to vrijeđa sve žrtve, je tragično.
Temeljem Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata i Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija – Hrvatska je isplatila štetu žrtvama i njihovim obiteljima, a od osoba koje su pravomoćno osuđene za ratni zločin je regresno zatražila da osobno nadoknade štetu RH.
Zbog ratnog zločina, kazneni postupak u protekla tri desetljeća pokrenut je ukupno protiv gotovo 4000 osoba, a osuđeno je oko 720 osoba na pravomoćne i nepravomoćne osuđujuće presude, s minimalnom zatvorskom kaznom.
Ako bi se vratili u 1999. godinu, kada je sudac Tripalo osudio Dinka Šakića za razdoblje između svibnja i kraja listopada 1944. godine, kada je kao zapovjednik logora Jasenovac osobno pogubio Mileta Boškovića, Avrana Montilju, Leona Perera i još jednog zatvorenika, te da je izdavao naređenja za pogubljenja zatvorenika, osuđen je na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora.
Sudac Tripalo u toku izricanja presude, kazao je:” Nadam se da će kazna 55 godina nakon događaja, biti upozorenje da svi oni koji su počinili zločine, u bližoj i daljoj prošlosti, neće izbjeći pravdi .. da će presuda biti opomena za budućnost” .
U nedavno otkrivenom tajnom dokumentu CIA-e br. CO5657205 iz 2023, stoji kako je Hrvatska odigrala ozloglašenu ulogu u Drugom svjetskom ratu kao partner Osovine. Te nakon neovisnosti Hrvatske 1991. godine, Hrvatska vlada s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, slavila je ratni hrvatski fašistički režim poznat kao “Ustaški”. Tuđman je oštro negirao da su ustaše počinile zločine tijekom rata, a preživjele ustaše imenovao je na visoke državne dužnosti“, stoji u dokumentu.
Dakle, CIA je uporno imala tu fikciju o Hrvatima kao zločincima, i cijeli Domovinski rat bio je usmjeren na svaki potez Hrvatskih vojnika, zanemarivši onu stranu, pobunjene Srbe i JNA, koji su izvršili genocid nad nesrpskim stanovništvom u gotovo svim privremeno okupiranim područjima Republike Hrvatske.
Dakle, ako sud Republike Hrvatske, može osuditi osobu koja je osumnjičena za ratni zločin, a koji je počinjen prije 55 godina na maksimalnu zatvorsku kaznu, zašto isti sud ne može provesti isti model i provesti suđenje i osuditi osobe za koje postoji osnovana sumnja da su počinili ratni zločin prije 33 godine?
Kada spomenemo uz masovne hrvatske žrtve koje su počinili srpski pobunjenici potpomognuti JNA i dragovoljcima iz Srbije, moram spomenuti i izravna ratna šteta koja procijenjena na oko 32 milijarde eura koje bi Srbija trebala platiti Hrvatskoj.
Srbija i Hrvatska su 23. kolovoza 1996. u Beogradu sklopile Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i SR Jugoslavije. Tim sporazumom u čl. 7. st. 1. utvrđeno je da će ugovorne strane osigurati uvjete za slobodan i siguran povratak izbjeglica i prognanika u njihova prebivališta ili u druga mjesta koja slobodno izaberu.
Zadnja tri stavka čl. 7. Sporazuma glase:
Svaka Ugovorna stranka jamči jednaku pravnu zaštitu imovine fizičkih i pravnih osoba koje imaju državljanstvo druge Ugovorne stranke, odnosno sjedište na području druge Ugovorne stranke, kao onu koju imaju njeni državljani, odnosno njezine pravne osobe.
U roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovog Sporazuma, Ugovorne stranke sklopit će Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Tim Sporazumom utvrdit će se postupci ostvarivanja prava na pravičnu naknadu koji neće uključivati sudske postupke.
U cilju provedbe obveza iz ovog članka osnovat će se. u roku od 30 dana od dana potpisivanja ovog Sporazuma, zajednička komisija sastavljena od po tri predstavnika svake Ugovorne stranke.
No, čini se da su obje strane na to zaboravile.
Foto: Ilustracija/ snimak zaslona
