Na današnji dan 28. ožujka 1923. godine, fašistička Italija poduzela je drastične mjere u pokušaju asimilacije hrvatskog stanovništva u Istri, zabranivši upotrebu hrvatskog jezika u upravi. Ovaj čin predstavljao je vrhunac nasilne politike talijanizacije koja je započela nakon Prvog svjetskog rata, kada su istarski krajevi i Trst pripali Italiji kao dio ratnog plijena nad Austro-Ugarskom.
Talijanska vlada, već od 1918. godine, nastojala je sustavno potisnuti hrvatski i slovenski identitet kroz prisilnu promjenu imena stanovnika i mjesta, kao i kroz eliminaciju hrvatskog jezika iz javnog života. Prezime poput “Antolčić” moralo je biti promijenjeno u “Antonelli”, a hrvatske varijante imena mjesta izbačene su iz upotrebe.
Plakat iz Vodnjana, u izdanju Nacionalne fašističke partije (tal. P.N.F. – Partito Nazionale Fascista), gdje se pod prijetnjom “uvjerljivih metoda” zabranjuje uporaba “slavenskog” jezika na javnom mjestu. Kao “nositelj vlasti” koja proglašuje zabranu potpisani su “skvadristi”, tj. lokalni fašisti
Osim jezičnih promjena, fašistički režim provodio je i druge oblike pritiska i diskriminacije. Ernest Radetić, hrvatski književnik iz Baderne u Istri, opisao je razmjere ovog kulturocida i etnocida nad hrvatskim narodom. Od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljistva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava gospodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata – nije ostalo ništa.
Ovaj mračni period hrvatske povijesti ostavio je duboke ožiljke na kolektivnoj memoriji naroda, a posljedice talijanizacije osjećaju se i danas. Unatoč svemu, hrvatski narod u Istri uspio je očuvati svoj jezik i identitet, svjedočeći o neuništivom duhu i otporu prema asimilacijskim pritiscima.
Prosječni Talijani iz tih područja vide fašizam kao pokret koji je bio i zlo; međutim smatraju da Talijani zapravo nisu činili ratne zločine (što je daleko od istine) i da nisu bili “tako loši” za vrijeme rata.
Ne prihvaćaju zlo fašizma ni postojanje fašističkih koncentracijskih logora kao primjerice koncentracijskog logora Kampor. Ovaj tip vjerovanja je sve snažniji kod Talijana u cijeloj Italiji. Takav pogled također podržava veliki dio talijanskih intelektualaca.
Kako je to bilo tada, danas se nastavlja talijanizacija Istre, i to ovoga puta preko samih Hrvata.
Uzaludne su silne žrtve istarskih Hrvata da sačuvaju svoj jezik, svoj identitet i svoju kulturu!
To je bit politike IDS-a, rashrvaćivanje Istre!
IDS je talijansku nacionalnu manjinu iskoristio kao alat u rashrvaćivanju svega što predstavlja identitet hrvatskog naroda u Istri. Iskoristio je 6,03 % pripadnika talijanske nacionalne manjine i nametnuo dvojezičnost nad 67% stanovnika Istre! A to im je i bio cilj kada su ” autohtoni Istrijani” preoteli stranku autohtonim Hrvatima.
Talijanizacija se uspješno provodi. Imena ulica, trgova, gradova, toponima itd. su potalijančena, talijanske zastave se svakodnevno vijore na mjestima na kojima im uopće nije mjesto.
