Sveta Majka Tereza (rođ. Anjezë Gonxhe Bojaxhiu, rođena u Skopju 26. kolovoza 1910. godine, bila je katolička svetica i redovnica albanskog katoličkog podrijetla te indijskog državljanstva.
Sveta Majka Tereza osnovala je 1950. godine u indijskoj Kalkuti katoličku redovničku zajednicu Misionarke ljubavi. Preko 45 godina služila je siromašnima, bolesnima, siročadi i umirućima. Misionarke ljubavi od početne male zajednice s vremenom su prerasle u zajednicu koja broji 5000 redovnica u oko 600 misija, škola i skloništa u 120 država svijeta.
Njezino srednje ime Gonxha potječe od albanske riječi gonxhe što znači ‘pupoljak’. Iako je rođena 26. kolovoza, osobno je smatrala 27. kolovoz svojim rođendanom, jer je na taj dan bila krštena. Bila je najmlađe dijete u obitelji Nikollë (1878. – 1919.) i Drane Bojaxhiu (djevojački Bernaj) (1889. – 1972.) Njen otac potječe iz Skadra, a majka iz Đakovice. Oboje su bili vrlo pobožni. U obitelji je bilo još dvoje djece: Lazar (1907. – 1981.) i Agata (1904. – 1973). Lazar se školovao na Vojnoj akademiji u Grazu, a zbog političkih razloga kasnije je emigrirao u Italiju. Njezin otac radio je kao pomoćnik u ljekarni, a bavio se i politikom, zalagao se za prava Albanaca. Umro je 1919. (nakon što mu je pozlilo nakon obroka), kada je Tereza imala osam godina.
Kada se Agnes rodila Skoplje je bilo dio Osmanskog Carstva. U Balkanskim ratovima 1912. godine zauzima ga srpska vojska te postaje dio Kraljevine Srbije. Od 1918. godine u sastavu je Kraljevine SHS. Išla je u osnovnu školu u kojoj se podučavalo na albanskom jeziku, a zatim je pohađala gimnaziju, gdje se podučavalo na srpskom jeziku. Prvu pričest primila je s pet godina, a uskoro i svetu potvrdu. U ranim godinama bila je oduševljena pričama o životu misionara, a do dvanaeste je godine bila uvjerena da se treba posvetiti vjerskom životu. Župnik njene župe Presvetog Srca Isusova u Skoplju, bio je hrvatski isusovac Franjo Jambreković, s kojim se kasnije i dopisivala iz Indije.
S osamnaest godina odlučila je posvetiti život službi Bogu i ušla je u irski katolički red specijaliziran za misije u Bengalu u Indiji. Zaredila se u katoličkoj crkvi Blažene Djevice Marije u Letnici na Kosovu. Ta crkva predstavlja duhovno središte Hrvata s Kosova. Do kraja života više nije vidjela majku i sestru. U rujnu 1928. otišla je u samostan časnih sestara lorentinki u Rathfarnhamu u Irskoj, kako bi naučila engleski jezik, jer se na njemu podučavalo školsku djecu u Indiji.
U Indiju je stigla 1929. godine i započela novicijat u gradu Darjeelingu, u blizini Himalaje. Svoje prve redovničke zavjete položila je 24. svibnja 1931. godine. U to vrijeme uzima redovničko ime Tereza, po sv. Tereziji iz Lisieuxa (Maloj Tereziji), zaštitnici misionara. Svečane redovničke zavjete položila je 14. svibnja 1937. godine, dok je radila kao nastavnica u školi samostana Loreto, u istočnoj Kalkuti.
Nakon nekoliko godina poučavanja, 1946. godine primila je, kako ga je sama nazvala, poziv unutar poziva, napustila školu i počela djelovati među siromašnima, bolesnima i umirućima.
Počela je misionarski rad sa siromašnima 1948. godine, zamijenivši svoju redovničku haljinu jednostavnim bijelim pamučnim sarijem ukrašenim plavim obrubom. Dobila je indijsko državljanstvo i nastanila se u predgrađu Kalkute gdje se brinula za ljude u potrebi. Njezino djelovanje ubrzo su primijetili i indijski dužnosnici uključujući i predsjednika vlade koji joj je izrazio zahvalnost.
Dobila je dozvolu iz Vatikana 7. listopada 1950., za osnivanje redovničke zajednice na području biskupije, što je bio početak kasnije redovničke zajednice Misionarki ljubavi. Misija je prema njenim vlastitim riječima bila briga za gladne, gole, beskućnike, osakaćene, slijepe, gubavce, sve one ljude koji se osjećaju neželjenima, nevoljenima, zanemarenima od društva i koji su postali teret društvu.
Redovnička zajednica počela je rad s 13 redovnica u Kalkuti, a danas ima više od 4000 redovnica i dobrotvorne centre širom svijeta. Brinu se za izbjeglice, slijepe, oboljele od SIDA-e, invalide, alkoholičare, siromašne, beskućnike, ali i žrtve poplava, epidemija i gladi.
Godine 1982., u jeku opsade Bejruta, Majka Tereza sudjelovala je u spašavanju 37 djece zarobljene u bolnici na prvoj crti bojišta.
Imala je čvrsti stav protiv pobačaja i razvoda, zbog čega su je kritizirali. Putovala je u posjet i pomoć gladnima u Etiopiji, žrtvama zračenja u Černobilu te žrtvama potresa u Armeniji.
Do 1996. godine, bila je u 517 radnih misija u više od stotinu država. Više puta posjetila je i Hrvatsku, a predsjednik Franjo Tuđman odlikovao ju je 1995. godine Veleredom kraljice Jelene s lentom i Danicom za njen cjelokupni humanitarni rad tijekom 20. stoljeća.
Doživjela je srčani udar u Rimu 1983. godine, dok je bila u posjetu papi Ivanu Pavlu II. Drugi srčani udar imala je 1989. godine, kada joj je ugrađena srčana premosnica.
Godine 1991., nakon upale pluća, dok je bila u Meksiku, doživjela je dodatne srčane tegobe. Ponudila je ostavku na svoju poziciju na čelu Misionarki ljubavi, no redovnice su tajnim glasovanjem odlučile da ostane. Majka Tereza je prihvatila njihovu odluku.
U travnju 1996. godine pala je i slomila ključnu kost. U kolovozu 1996. bolovala je od malarije i ponovno imala srčane tegobe. Operirala je srce, ali bilo je jasno da je njeno zdravlje narušeno. Liječila se u SAD-u. Odstupila je s čelnog mjesta Misionarki ljubavi 13. ožujka 1997. godine.
Umrla je u Kalkuti, 5. rujna 1997. godine. Pokopana je uz indijske državne počasti, kao znak zahvalnosti za njenu pomoć siromašnima svih religija u Indiji.
Izvor: Wiki, Vjera, enciklopedija
