Ono što se do danas negira, to su koncentracijski logori i zatvori nastalim tijekom agresije na Republiku Hrvatsku. Hrvati su stvaranjem samostalne i nezavisne države platili puno, osim izravnim masovnim žrtvama u Domovinskom ratu, već i stradanjem po zatvorima i logorima , ali i velikim materijalnim štetama.
Kroz srpske je logore u agresiji na Republiku Hrvatsku 90-tih godina prošlo je više od 30.000 hrvatskih logoraša, među kojima oko 500 djece i 3.000 žena.
U Domovinskom ratu postojao je veliki broj zatvora i logora koji su bili smješteni na okupiranom dijelu Republike Hrvatske, uglavnom su bili smješteni pod okupacijom srpskih snaga ( postrojbe lokalnih Srba, potpomognute pripadnicima aktivnog i rezervnog sastava JNA i dobrovoljačkih postrojbi iz Srbije, Bosne i Crne Gore). U logoru su bili smješteni osobe nesrpskog stanovništva . U logorima je bilo zabranjeno kretanje ( ograničeno kretanje na okupiranom području), logoraši su bili zlostavljeni, silovani i ubijani. Bilo je slučajeva gdje su obiteljske kuće pretvarane u zatvore, pa nakraju i cijelo selo.
U logorima su bili smješteni i civili i branitelji, a često su bili prebacivani iz jednog logora u drugi.
Gornji Varoš ( prema popisu stanovništva iz 1991. u selu je živjelo 379 osoba, uglavnom Hrvata) , u vrijeme okupacije u selu je ostalo zatočeno 113 civila Hrvata, jedan civil Musliman. Devet civila Hrvata je zatočeno je u logoru “Stara gradiška”, a pet civila Hrvata je mučki ubijeno. ; Ruža, Marko i Ljubica Guberović, Branko Maćašević i Ivo Grganović. Zatočenici u selu svakodnevno su bili izloženi tjelesnim i psihičkom zlostavljanju, a potpuno su iseljeno 19. prosinca 1991. godine.
Uskoci ( prema popisu iz 1991. u selu je živjelo 137 osoba, uglavnom Hrvata), nakon okupacije u selu je ostalo zatočeno 18 civila Hrvata, osam civila Hrvata i tri civila srpske nacionalnosti zatočeno je u logoru “Stara Gradiška”, a dva civila Hrvata su mučki ubijena ; Antun Matokanović i Mato Matraković.
Bijela Stijena ( prema popisu iz 1991. u selu je živjelo 29 osoba, Hrvata ), nakon okupacije u selu su ostala zatočena 22 civila Hrvata, jedan civil Hrvat zatočen je u logor “Stara gradiška”, a jedan civil hrvat zatočen je u logoru “Bučje” kod Pakraca. Zatočeni su u selu svakodnevno su bili izloženi tjelesnom i psihičkom zlostavljanju.
Borovac ( prema popisu iz 1991. u selu je bilo oko 110 kuća i 656 stanovnika, polovica mještana bili su Hrvati a polovica Srbi.), nakon okupacije u selu je ostalo zatočeno oko 140 civila Hrvata, šest civila je Hrvata zatočeno je je u logoru “Stara Gradiška”, dva civila Hrvata mučki su ubijena: Marko i Marija Grgić, a dva civila Hrvata su ranjena: Đuro i Jelena Bogunović.
Logor Bučje je osnovan u kolovozu 1991. u selu Bučje, 20-tak km istočno od Pakraca, u zgradi “Šumarije”, “Veterinarske stanice” i drugih prostorija. Bilo je pod nadzorom “Milicije SAO Krajine, SM Bučje” i pripadnika “TO Pakrac”. U logoru je bilo zatočeno oko 300 osoba, pripadnici ZNG-a i MUP-a RH, te civili hrvatske nacionalnosti ( žene, djeca i starci) , kao i osobe srpske nacionalnosti koje su se usprotivile velikosrpskoj politici ili se nisu željele priključiti paravojnim srpskim postrojbama. Nije utvrđen točan broj ubijenih u logoru; kao “nestala” vodi se 21 osoba, a tijela tri ubijene osobe su pronađene i identificirane. Iz logora je 9. i 13. prosinca odvedeno 65 zatočenika u logor “Stara Gradiška” . Mjesto Bučje je Hrvatska vojska oslobodila u prosincu 1991. godine. Tom prilikom oslobođeno je je devet preostalih zatočenih civila.
Iz evidencije logor Stara Gradiška ;
PAVIČIĆ SARAFINA, zvana “Sara”, kći Stipana, civil, r. 06.03.1958. iz Stare Gradiške, Naselje br. 15a, Hrvatica, smještena u samicu br18.
” Okupacijom Stare Gradiške od strane aktivne vojske “JNA”, pobunjenih Srba okučanskog kraja, ” rezervista JNA ” i “dobrovoljaca” , ja sam ostala živjet u Staroj Gradiški u stanu sa svoje troje maloljetne djece (Sarita, Suzana i Božidar) i bolesnom majkom Fanikom Stipić. Dolaskom gore rečenih, u Staroj Gradiški su počele pljačke i krađe po stanovima izbjeglih osoba, ali su “časnici” JNA pokušavali isto spriječiti . Uskoro je bila formirana “SM Stara Gradiška” , komandir je bio Lužajić Zoran, a njegov zamjenik Božić Gojko, dok su milicajci bili bivši stražari iz “KPD Stara Gradiška”, a nakon toga pljačka i otimačina je uzela velikog maha, no ja se nisam petljala u to. Kroz Staru Gradišku se nismo smjeli kretati, već sam samo izlazila pred zgradu, te išla do trgovine. dana 7.11.1991. kod mene u stan je došao Tendžerić Momo kojeg sam dobro poznavala, jer je bio konobar u Bosanskoj Gradiški, a sada se predstavio kao “inspektor milicije” i bio je uniformiran i naoružan(pištolj, automat) i rekao mi je da idem s njim u “miliciju” bez da mi je dao kakav poziv ili slično, ali ja sam svejedno krenula s njim. Po dolasku u “SM Stara Gradiška”, Momo me je odveo u jednu sobu gdje se nalazio Popović Slobodan, također obučen u uniformu “milicije”, a istog poznajem od ranije. Tom prilikom Slobodan me je ispitivao o mojoj braći, za dvojicu (Frano i Ante) za koje je znao da su u Hrvatskoj vojsci, da je Ante poginuo te za trećeg brata Josipa koji radi u Švicarskoj, optužujući me da su oni ekstremni Hrvati , da su pripadali prije rata “Ustaškoj emigraciji” , a da ja posjedujem radio-stanicu i preko iste obavještavam “Ustaše” u ” Novoj Gradiški” . Za mene su to bile gluposti i ja sam prestala da odgovaram na pitanja , jer sam vidjela da onoliko koliko ja znam, znaju i oni, tako da me te njihove izmišljotine nisu zanimale. Ja sam u stanu posjedovala pištolj “singsauer” kojeg mi je ostavio brat Josip, pred sam rat, a istog sam sakrila u zemlji cvjetnjaka s cvijetom i nisam se bojala pretresa, jer sam bila sigurna da ga ne mogu pronaći. Po obavljenom razgovoru, Slobodan je pozvao Momu i isti me odveo i zatvorio u samicu. Molila sam istoga da me ne zatvara, jer je u stanu ostalo troje maloljetne djece i bolesna majka, no nisu se na to obazirali. Sutradan sam ponovno išla na razgovor, a kojega je obavljala osoba po prezimenu Rodić, kojeg sam također molila da me pusti zbog djece i majke, da ne posjedujem nikakvu radio-stanicu i da su to sve gluposti i izmišljotine. Dana 9.11.1991. oko 10:00 sati pustili su me iz samice, ali sam dobila rješenje o kućnom pritvoru s tim da se moram javljati svaki dan u “dežurnu službu SM” u 10::00 ati, a što je trajalo do 09.12.1991. kada sam dobila drugo rješenje da se moram javiti u štab “TO Stara Gradiška”, jer se “SM Stara Gradiška” ukinula. U Uniformu” Milicije Krajina” obukli su se mnogi ljudi srpske nacionalnosti koje sam od ranije poznavala, ili njih ili njihove roditelje , a budući da sam tamo provela do 01.02.1993. i svakodnevno se javljala u “SM” a kasnije u “TO” tako da sa sigurnošću mogu kazati da sam u uniformi s naoružanjem vidjela; Mileusnić Slobodana, Kuprešanin Milana, Orobabić Savu, Divić Milana, Divić Milenka, Živković Marka, Obradović Milana, Krajnović Dušana, Šućur Jovana, Delić Boru, Delić Dragu, Savić Slobodana, Gaćeša Iliju, Kuzmić savu, Džambas Borislava, Šalindrija Milu, Marković Milu, Viljanac Dragutina, Cvetković ime nepoznato, otac Petar, Šestanović Petra, Šestanović Nikicu, Šestanović Mihajla, Bijelić Dušana, Utješinović Mirka, Vukičević Ranka, Mileusnić Nedeljka, Kelember Miću, Nožić Gojka, Džambas Dražena, Makivić Stevana, Bogdanović Nedeljka, Šučur Iliju, Savanović Gojka, Kunac Milana, Aleksić Miloša, Golub Mirka, Jakovina Ivana, Lukić Gorana, Milosavljević Đorđa, Milovanović Panteliju, Ridivojac Radovan, Vukičević Mladena, Vukičević Milivoja, Vukičević Milodraga, Vasiljević Dragolljuba, Vranić Predraga, Ivanović Dušana, Golić Boška, Bijelić Iliju, Petošević Milenka, Dumonić Ranka, Čičić dušana, Lužajić Zorana, Tendžerić Ljubu i Momu. Poznato mi je da je Marić MIle bio u “TO Stara Gradiška, a stanovao je stan do moga, pa sam ga jednom prilikom pitala zbog čega on nije aktivan u “miliciji” i drugdje, jer je nekada bio “funkcionar”, na što mi je objasnio otprilike ovako: ” KPD Stara Gradiška” i ja se ne mogu pomiriti s tim što oni pljačkaju i ostalim postupcima, jer sam ih mnoge slao na disciplinske odgovornosti u Zagreb dok su bili radnici KPD-a. Oni ne misle što će biti sutra, a i njihova su razmišljanja s kojima se ja ne mogu složiti, jer to što rade može trajati kratko. ” Ja bih izdvojila nekoliko pripadnika “Milicije SAO Krajine” koji su se osobito isticali u mučenju ljudi u logoru “Stara Gradiška”, ova saznanja nisu iz neposrednog zapažanja , već iz pričanja ljudi u Staroj Gradiški i nekih koji su to mučenje prošli, a riječ je o ; Živković Marku, Božić Gojku, Gaćeša Iliji, Kuprešanin Milanu, Obradović Milanu, Vukičević Ranku, Kuzmić Savi, Divić Milenku i Divić Milanu. Boraveći u Staroj Gradiški život je postao sve nesnosniji i teži, najviše što sam bila maltretirana, nazivali su moju djecu “Ustaše”, sumještani Srbi su govorili ; ” Što više čekate, što se ne selite?” kroz otvoreni prozor ubacivali su petarde i drugo. U siječnju 1993. u iscijepanim drvima namijenjenim za loženje peći, a koje sam namjeravala staviti u peć, zapazila sam da nešto ima u drvetu, te uočila da je stavljen jedan metak, vjerojatno da eksplodira u peći kada naložim vatru. U međuvremenu sam kontaktirala s UNPROFOR-om, i bratom Franom u Novoj Gradiški i Josipom iz Švicarske, tako da sam dana 10.02.1993. s troje djece i majkom uz pomoć UNPROFOR-a iz Stare Gradiške prevezena u Novu Gradišku, gdje sam i smještena kao prognanik. Sa sobom sam ponijela i pištolj i vratila ga bratu Josipu Stipiću. “
Pavičić Sarafina – Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991.
Nikola Marijanović pripadnik MUP-a RH, PP Slunja r. 02.01.1959., iz Nove Kršlje, općina Rakovica , Hrvat, uhićen od strane “Martićeve milicije” dana 18.10.1991. u N. Kršlji, općina Rakovica.
Nakon što sam zarobljen, doveden sam na aerodrom Željava do nekih staja gdje su bile ovce i bikovi smješteni. U krug tih staja, dok smo se zaustavili, do vozila u kojem sam se ja nalazio se strčalo oko 20 vojnih policajaca(odjevenih u vojne odore i imali su bijel opasače) i izvukli me iz vozila i tukli oko 10 minuta šakama i nogama po cijelom tijelu. Nakon 10. minuta je naišao jedan poručnik i naredio im da me prestanu tući. Tada me je preuzeo jedan vojnik naoružan puškom i odveo me do hrpe drva i naredio da cijepam ista. Dok sam cijepao drva, stražar me je svako malo udario kundakom puške, pa sam bio obliven krvlju i kada sam ga tražio vode, ponovo me je istukao i nije mi dao vode. Kada je pao mrak, onako krvavog i izmorenog, stražar me odveo u staju gdje sam zatekao svog susjeda Vinka Marjanovića(Hrvat) iz N.Kršlje i Božu Ivančevića (Srbin) iz mjesta Lipovača koji su dovedeni u logor prije nekih 10-tak dana. Nas trojica nismo smjeli razgovarati, već smo se samo gledali, a nisu nam dali niti piti vode, niti što za jelo, Svake noći po dva puta sam iz staje u prijetnji stražara bio odveden u kancelariju na ispitivanje, tu su mi najprije svaki put vezali ruke za vojnički krevet. Jedan je sjedio za stolom i ispitivao me, a 4-5 njih su me tukli pendrekom, lancem i šakama. Ispitivanje se svodilo na to gdje je moje oružje , gdje je oružje ostalih Hrvata iz Nove Kršlje, gdje su mitraljezi i mitraljeska gnjezda u N.Kršlji, kod koga je radio stanica, po što odlazim i s kim kontaktiram u Drežnik Gradu, jer da znaju da sam svaki par dana odlazio u Drežnik Grad. Sva pitanja sam opovrgavao, osim da sam imao lovačko oružje i da sam noću u selu držao stražu, te da je svega 4-5 ljudi (Hrvata) iz N.Kršlje imalo lovačko oružje. Dobio sam dva arka papira i olovku i naredili su mi da pišem sve ono što znam, a što su me tada pitali, dok su oni sjedili i pili konjak koji su i meni ponudili, ali sam konjak odbio, pa mi jedan od njih dao čašu vode i rekao da mi je to sve što mogu dobiti. Dok sam pisao, povremeno su me dvojica udarala šakama i palicom. Drugog dana su dovezli još dva kamiona drva koja sam morao cjepati. Negdje oko 10:00 sati ujutro u krug je stiglo ono vojno vozilo koje je i mene dovezlo i tada su se svi vojni policajci strčali u krug oko vozila, tako su otišli iza jedne zgrade i nisam vidio koga su dovezli. Pola sata nakon toga, stražar mi je naredio da idem u ćeliju, da bi me potom ponovno odveo na ispitivanje. Ispitivao me je jedan vodnik, a oar stražara me je tuklo gumenim palicama, nogama, šakama i kundakom puške. Vodnik mi je rekao da me ne smiju tuči po glavi, jer da je to opasno. Nakon dužeg ispitivanja i batinanja, vodnik je ispod svog stola izvadio moj službeni ” kalašnjikov” , Crnković Petra službeni”kalašnjikov” i neki pištolj, moju lovačku pušku, lovačku pušku Bićanić Ilije i lovačku pušku Bićanić Ive. Tada više nisam imao izlaza već sam rekao da sam sve do sada lagao. Ponovno me pitao za radio-stanicu i za puškomitraljeze u mitraljeska gnijezda i kada samm mu odgovorio da o tome ne znam ništa, ponovno je počelo batinanjem. Tukli su svi koji su bili prisutni i sa svim što im je bilo pri ruci. Od udaraca sam pao u nesvijest i tako premlaćivanog i krvavog su me odnijeli u staju, gdje sam poslije vidio da su dovedeni i moji susjedi Hrvati, Marjanović Petar, Crnković Ratko, Marjanović Tone i Marjanović Marijan kojima je odjeća bila potrgana, a oni su bili u modricama i krvavi. Nakon nekog vremena ponovo sam odveden na ispitivanje, tako sam idućih 8 dana po 2 puta dnevno i 2 puta po noći vođen na ispitivanje. Prilikom ispitivanja na stolu sam vidio popis svih policajaca i rukovodilaca Policijske ispostave Drežnik Grad. Naredio mi je da poimence nabrojim sve policajce i rukovodioce, a od dobivenih batina i izbezumljenosti sjetio sam se svega par policajaca, dok se drugih nisam mogao sjetiti. U logoru smo se svako večer morali postrojiti na neku palaču i pjevati razne pjesme od kojih se najviše sjećam one:”Ko to kaže, ko to laže.” . U početku nismo znali pjevati, pa je stražar pred nama govorio stihove, a mi smo za njim pjevali i za to vrijeme smo dobivali batine za neznanje riječi . Sve se to dešavalo do mog odlaska u drugi logor “Manjača”, polovicom studenog 1991., gdje sam bio oko 10-ak dana, uglavnom radio razne poslove. Poslije logora “Manjača” odveden sam u logor “Stara Gradiška”. Dolaskom u logor, i pred jednu zgradu koja je do ulaznih vrata imala oko 20 stepenica, morali smo ići jedan za drugim uz te stepenice, a na svakoj drugoj stepenici je stajao po jedan “Martićev milicajac” u dvije kolone između kojih smo morali proći i prolazeći, isti su nas tukli palicama, rukama, nogama i dr. raznim predmetima. Takva kolona nas je čekala i u hodniku zgrade gdje je nastavljeno s batinanjem, a mi smo morali imati pognute glave i ruke na potiljku. Takvo batinanje nastavljeno je i kroz drugi hodnik i kada smo došli do većeg hodnika, tu nas je dočekao nekakav starješina i naredio da se jedan po jedan skinemo do gola i nakon pretresa naše odjeće, naredio je da uzmemo odjeću u ruke i onako goli idemo hodnikom kroz špalir “Martićeve milicije” do zadnje ćelije u koju smo ubacivani nogama i udarani palicama. Tu smo bili jedan u pol dan goli u ćeliji, a koja je bila veličine negdje 3×3 i bez stakla na prozoru, pa je bilo jako hladno, a za jesti nismo dobili ništa. Drugog dana i iduća tri, koliko smo proveli u toj ćeliji dobili smo neke bljutave juhe, po šnitu kruha starog sigurno 5 dana i dvije žlice riže. U našu ćeliju su druge ili treće noći upali srbočetnici i izvršili su popis, te su od nas uzeli novac i drugo što je bilo vrijednije, a rekli su da ćemo do dobiti nazad kada budemo išli na razmjenu. Četvrtog dana smo premješteni u drugu zgradu ,u ćeliju za koju su nam rekli da su u njima boravili Tuđman i Mesić. Te smo ćelije morali ribati i čistiti, a u jednu ćeliju je moglo stati oko 50 ljudi. Dana 11.12. 1991 iz svake ćelije su prozvali pola ljudi koje su strpali u autobuse, i ja sam bio među njima. Dovezli su nas do Vojnića, zatim prema Slunjskim Brdima, a zatim prema Kamenskom. Tu smo čekali, ali su nakon nekoliko sati došli i rekli nam da nas naši neće primiti, a da njima ne trebamo. Tada su nas vratili natrag u logor “Stara Gradiška”. drugo jutro, 12.12.1991. istim pravcem, ista grupa u sitim autobusima i s istom pratnjom smo doveženi na Turanj kod Karlovca, gdje smo razmijenjeni, a razmijenjeni smo po sistemu “svi za sve” .
Nikola Marijanović – Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991.
Ovo je samo jedan dio priče koja opisuje zločine nad Hrvatskim braniteljima i civilima koji su ostali živjeti u okupiranom dijelu, ali i o zarobljenim braniteljima.
Knjiga policijskog inspektora Vlade Radošića “Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991. godine” na 380 stranica govori, na temelju originalnih dokumenata srpske strane pronađenih nakon VRO “Bljesak”, o stradanju Hrvata u logorima i zatvorima u Domovinskom ratu na okupiranom području zapadne Slavonije, prvenstveno u logoru Stara Gradiška. Istodobno pruža vrlo korisne podatke o srpskoj pobuni u zapadnoj Slavoniji 1991., djelovanju srpske milicije na ovom području, odnosno “SUP-a Okučani”, organizacijskom ustroju, kao i o djelovanju pripadnika “TO SAO zapadne Slavonije” i banjalučkog korpusa JNA.
Uz dokumente o vojnom djelovanju pobunjenih Srba donosi i dokumente o djelovanju različitih civilnih struktura pobunjenih Srba 1991., fotografije, obilje informacija za sve istraživače Domovinskog rata. Poimenično se navode i imena mučitelja i ubojica Hrvata.
Neki od sudionika događaja na srpskoj strani u vrijeme okupacije danas normalno žive u Hrvatskoj, neki primaju hrvatske mirovine, a neki rade i u državnoj službi.
Knjiga je temelj svim pravosudnim tijelima RH da procesuiraju one koji su za ove zločine odgovorni.
“Odlučio sam sve ovo napisati, jer da nisam, živio bih do smrti pod dojmom da sam prešutio, što nije trebalo prešutjeti, skrio, što nije trebalo skriti, propustio ono što nisam smio propustiti.” (Vlado Radošić)
Nastavak slijedi …
