Komunistička čistka ni u Hercegovini nije bila nasumična, nego usmjerena na fratre, svećenike i druge hrvatske velikane duha jer se tako htjelo ubiti duh jednoga naroda, vjeru i Crkvu
“Riječ je živa kad život govori.
Neka zato prestanu riječi,
a neka govore djela.
Prepuni smo riječi, a prazni djelima”
(sveti Ante)
Hrvatski narod brzo oprašta i zaboravlja teške zločine, mučenja i tragediju koju su počinili “pobjednici” u drugom svjetskom ratu, a i nakon drugog svjetskog rata, pa sve do 1990. godine, nad hrvatskim franjevcima. Zločin su počinili ideologizirani partizani u zoni odgovornosti 2. dalmatinske brigade iz sastava 9. dalmatinske divizije, zapovjednika brigade Brune Vuletića, političkog komesara u toj brigadi Ante Jerkina, zapovjednika Ljube Trute i Ilije Radakovića i čelnih ljude 8. korpusa Petra Drapšina i Boška Šiljegovića. Treba li se naglasiti da za te zločine do danas nitko nije odgovarao ? Mislim da ne, zar ne?
Danas se samo jedan dio Hrvata, s punim pijetetom prisjeća zločina koji su se dogodili u veljači 1945. godine, u Hercegovini, posebice u Mostaru, Širokom Brijegu i Ljubuškom, kada su se dogodila okrutna ubojstva nevinih svećenika od strane Titovih partizana.
U mnogim župama diljem Hercegovine, na vrlo svečan način, slavi se sv. Misa za pobijene fratre, žrtve ratova i poraća. Tako se i danas slavi u humačkoj župnoj crkvi puka Božjega, svih starosnih dobi, a posebno je vrlo uočljiv veliki broj mladih.
Prije sv. Mise, pred križem u Ljubuškom, razna izaslanstva položila su vijenac i zapalili svijeće.
»Pok. fra Jerko Karačić opisuje kako je u malom podrumskom, vlažnom, smrdljivom prostoru u ljubuškoj tamnici bilo više uhićenika. Među njima su bila i dvojica momaka koji su se fra Jerki ponudili da će oni legnuti na vlažni i hladni pod kako bi njemu omogućili da on legne na suho, po njima – da se ne nahladi!«
U prvom i drugom svjetskom ratu i poraću, ubijeno je 2.279 župljana i 26. fratara odvedeno je te bez suđenja ubijeni i negdje zatrpani… njih 5 iz Humce. U Hercegovini je još ubijeno 15 biskupijskih svećenika i 2 bogoslova. Od završetka Drugog Svjetskog do Domovinskog rata 92 hercegovačka fratra osuđena na nevjerojatnih 321 godinu tamnice, a da su odrobijali čak 223 godine, 9 mjeseci i 12 dana! Od toga su šestorica osuđena na smrt, jednoga su ubili kundacima, a petorici su, eto velikodušno, preinačili na 20 godina robije. Također, uz fratre, 24 školske sestre franjevke iz Hercegovine, provele su 37 godina i 11 mjeseci u jugokomunističkim tamnicama, a jednu su i ubili. U Domovinskom ratu ubijeno je 105 branitelja i 3 civilne žrtve, dvoje djece i jedna medicinska sestra.
U Širokom Brijegu 7. veljače 1945., partizani 8. dalmatinskog korpusa su ubili 30 franjevaca. Natjerali su ih podrum samostana nakon čega su ga zapalili.
Iz župe sv. Ante Padovanskog Humac ubijeni su: Bijača 40, Cerno 53, Crnopod 27, Crveni Grm 110, Hardomilje 63, Hrašljani 48, Humac 87, Lisice 49, Ljubuški 28, Miletina (župa sv. Jakova u Međugorju) 46, Mostarska Vrata 49, Pregrađe 73, Prolog 39, Radišići 189, Teskera 39, Zvirići 40. Fratri i svjetovni svećenici su: prof. fra Leonardo Rupčić, fra Kornelije Sušac i fra Nikola Ivanković, te don Stanko Čotić, don Ante Čotić i bogoslov Srećko Čotić. U Ljubuškom zatvoreni i na raznim mjestima ubijeni su: fra Paško Martinac (negdje na području Ljubuškog, fra Martin Sopta i fra Slobodan Lončar (pronađeni u Ljubuškom), fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac (pronađeni u Zagvozdu).
2. Iz župe Sv. Josipa Radnika Grljevići ubijeni su: Grljevići 53, Lipno 79. Fratri: dr. fra Fabijan Paponja, fra Fabijan Kordić i prof. fra Krsto Kraljević.
3. Iz župe Sv. Marka Evanđeliste Klobuk ubijeni su: Klobuk 136. Fratri: fra Marko Barbarić i dr. fra Leo Petrović, provincijal.
4. Iz župe Presvetog Srca Isusova Studenci ubijeni su: Stubica 46, Studenci 134. Fratri: dr. fra Radoslav Vukšić, fra Andrija Jelčić, fra Nenad Pehar i fra Lujo Milićević.
5. Iz župe Presvetog Srca Isusova Šipovača-Vojnići ubijeni su: Doli 25, Greda 13, Kašče 8, Šipovača 60, Vojnići 55.
6. Iz župe Sv. Ilije Proroka Veljaci ubijeni su: Grab 103, Orahovlje 8, Vašarovići 92, Veljaci 117. Fratri: dr. fra Bono Jelavić i fra Metod Puljić.
7. Iz župe Sv. Paškala Vitina ubijeni su: Grabovnik 49, Otok 29, Proboj 82, Vitina 210. Fratri: fra Bonifacije Majić, fra Kažimir Bebek, fra Svetislav Markotić, fra Ante Majić i fra Stjepan Majić.
Budući da po ustrojstvu Hercegovačke franjevačke provincije humačkom samostanu pripadaju i župe iz grudske općine, župnici su također pročitali imena ubijenih fratara i svećenika iz tih župa. Pobijeni fratri i svećenici iz župe Sv. Mihovila Arkanđela Drinovci: dr. fra Krešimir Pandžić, dr. fra Arkanđeo Nuić, fra Anđelko Nuić, dr. fra Radoslav Glavaš, prof. fra Borislav Pandžić, fra Žarko Leventić, fra Emil Stipić te don Ilija Tomas, don Andrija Majić mlađi, don Jerko Nuić i don Ante Krešimir Buconjić. Pobijeni fratri iz župe Sv. Stjepana Prvomučenika Gorica – Sovići: fra Križan Galić i fra Melhior Prlić. Ubijeni fratar iz župe sv. Ivana Krstitelja Ružići jest fra Maksimilijan Jurčić. Iz župe Bezgrješnog začeća BDM Tihaljina ubijena je časna sestra Regina Šima Milas.
Kakvo zlo su hercegovački franjevci činili, prije, za vrijeme i poslije drugog Svjetskog rata ?
Fra Nikola Ivanković, rođen je 17. ožujka 1888. godine u Pregrađu , od oca Marka i majke Janje r. Dedić. Pučku školu završava u Ljubuškom, a srednju školu u Širokom Brijegu i u Mostaru. Diplomira filozofija i teologija u Mostaru i Asizu, a 1916. – 1920. (klasična filologija) u Budimpešti i Beču. Za svećenika zaredio se 27. travnja 1913. u Folignu (Italija).
Od 1918. do 1921. studirao je klasičnu filologiju (grčki i latinski) na Filozofskom fakultetu u Beču. Za vrijeme studija se prijateljski družio s Ivanom Mercom i s ostalim hrvatskim studentima na kršćanskoj i na narodnosnoj osnovi. Nakon toga studija došao je na Široki Brig i tu u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti predavao je grčki i latinski jezik do 1928. Tada je poslan za župnika na Čerin, a odatle je 1934. premješten na župničku službu u Drinovcima. Kad je 1937. obolio, povukao se u samostan na Humac, gdje je kao samostanski vikar i kapelan proveo godinu dana. Nakon oporavka 1938. imenovan je župnikom u Jablanici, gdje ga je zatekao Drugi svjetski rat.
Pred Uskrs 1941. došao je na Humac i tu dočekao proglašenje Nezavisne Države Hrvatske.
Nije jasno zašto, ali u vlastitom životopisu zabilježio je, da je “gotovo svake godine u velikoj sedmici proboravio u samostanu par dana” . O tim danima na Humeu napisao je ovako:
Te godine bio je Uskrs 12. IV. Hrvatska je proglašena N.DH. 10. IV. 1941. Ja sam polazio u Jablanicu, ali radi borba u Mostaru morao sam se tri puta vraćati isred puta preko Brotnja natrag na Humac… Na 12. IV. 1941. navalile su vojne čete na Čapljinu od Trebinja. Zauzele su Čapljinu i proslijedile prema Ljubuškom. Narod se spontano digao na obranu sebe i svojih domova. Ja sam morao čekati dok se i to svrši. Međutim došla je jedna četa vojnika pod vodstvom kapetana Borošića i drugih pet oficira od Splita da brani granicu od Ljubuškog u pravcu Čapljine. Dva-tri dana bilo pripucavanja i ništa više.
Na 16.1V.1941. jugoslavenski odjeli s četnicima pokupili su u Čapljini bivši inventar 850. pukovnije, koju je pukovnik Drago Ivanišević već par dana prije bio raspustio, a inventar povjerio Čapljinskoj općini. Iza toga sam ja pošao na vlak u Jablanicu. U Jablanici je tada bio tabornik Milan Arapović. Narod, osobito muslimanski, nije bio zadovoljan njim. Muslimani, pa i ostali, molili su mene, da preuzmem upravu. Ja sam rekao, da kao svećenik niti mogu niti smijem, radi zabrane od moga starješine.
Jedino bih mogao par dana da ih kao odbornik zastupam i uredim njihovo pitanje. Tako je to i bilo. Nakon par dana imenovan je Ivica (Ivan) Papković tabornikom. On je nastojao da svakome ugodi.
Nakon povlačenje prema Austriji partizani ga zarobljavaju u Mariboru. Kao zarobljenik prolazi još logore u Zagrebu, Sarajevu i Mostaru. Pušten je na slobodu 31. kolovoza 1945. Već sutradan je opet u pritvoru. U istražnom zatvoru proveo je gotovo godinu dana. Unatoč svjedočenju jablaničkih Srba da fra Nikola nije nikome od njih učinio nikakvo zlo bio je osuđen na zatvorsku kaznu od sedam godina. Na slobodu je pušten sredinom ožujka 1951. Boravio je na Humcu. Ponovno je uhićen u Ljubuškom u travnju 1952. Umro je na putu od Ljubuškog prema Mostaru 21. svibnja 1952. Svjedoci kažu da je otrovan. Predan je mrtav franjevcima u Mostaru.
14. veljače 1945. Uhićeni u samostanu, odvedeni i najvjerojatnije svezani žicom te ubijeni pa bačeni ili živi bačeni u Neretvu. Do danas im se za grobove ne zna.
U večernjim satima 14. veljače 1945. na dan ulaska partizanske vojske u Mostar, partizani su izabrali sedmoricu franjevaca, odveli ih i likvidirali. Među onim fratrima koji su ostavljeni u samostanu, i preživjeli, bio je fra Gaudencije Ivančić (Grabovica, 1900. – Humac, 1986.), koji je 13. veljače 1986., malo prije svoje smrti, sjećajući se mostarskih žalosnih događaja iz veljače 1945., fra Jozi Vasilju, u samostanu Humac kod Ljubuškoga, diktirao svoja sjećanja. Fra Gaudencija je komunistička vlast kasnije osudila na 10 godina zatvora od kojih je 6 proveo na robiji.
Sjećajući se stradanja sedmorice članova Hercegovačke franjevačke provincije 14. veljače 1945. u Mostaru, kao svjedok očevidac fra Gaudencije kaže: „E, ovako: Mi smo bili čitavu sedmicu dana u podrumu. Prenijeli smo bili i krevete u podrum radi sigurnosti od bombardiranja. Nakon sedmicu dana oni su došli prije zalaska sunca. Osvojen je Mostar. Oni su došli u samostan. Mi smo bili u zbornici, izišli iz podruma i bili u zbornici. Naložili vatru i grijali se. U podrumu je bilo poprilično hladno, a i dodijalo nam sedmicu dana. Gvardijan fra Grgo Vasilj bio je kod peći i molio krunicu. Ostali smo potiho razgovarali i bili u nekom iščekivanju. Zbornica je bila u prizemlju – tamo je danas jednim svojim dijelom smještena samostanska knjižnica.
U to u zbornicu banu jedan oficir s vojnikom, oficir upita: ‘Jeste li ovdje svi? Sigurno vas pola fali!’ Provincijal pokojni fra Leo Petrović odgovori: ‘Otprilike – pola.’ Oficir izdaje naredbu: ‘Svi ćete ovdje ostati do sutra.’ Ne sjećam se je li to bilo 13. ili 14. veljače 1945., ali u svakom slučaju bilo je poslije podne prije zalaska sunca i bilo je dosta hladno. – Provincijal fra Leo se obraća oficiru: ‘Bili li to moglo biti malo drugačije?’ ‘Kako to mislite?’ – upita oficir. ‘Bili smo sedmicu dana u podrumu pa nam dodijalo. Možemo li malo izići na čisti zrak?’ Oficir pristaje: ‘Dobro, neka bude tako!’
Prema njegovom kazivanju, potom ih je oficir sve popisao, nakon što mu je provincijal fra Leo kazao njihova imena i prezimena, da bi se nakon dva sata oficir vratio u pratnji nekoliko vojnika i prozvao je provincijala fra Lea Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja, fra Jozu Bencuna, fra Rafu Prusinu, fra Bernarda Smoljana, fra Kazirmira Bebeka, fra Nenada Pehara, fra Zlatka Sivrića i fra Darinka Brkića. Potom su izvedeni dvojicu fratara koji su imali propusnicu od OZN-e fra Zlatka i fra Darinka pustili su da mogu ići u Ljubuški. Oficiri i vojnici su potom večerali u samostanu, a sedmorici fratara to nisu dopustili, već su ih odveli kilometar niže Čekrku, prema Neretvi i tamo ih ubili, a tijela bacili u hladnu rijeku.
Svoje viđenje jedne operacije ostavio nam je tadašnji kapelan u Vitini fra Janko Bubalo. O tim danima fra Bubalo piše:: – “Koncem siječnja dogodilo se nešto što je mnoge, načas, obradovalo, ali mnogi su to doskora skupo platili. U nedjelju 28. siječnja, iz područja Širokog Brijega i Mostara jurišalo je nekoliko hrvatskih jedinica, koje su kao vihor razbile partizansku liniju od Čerigaja do Neretve. Partizani su bježali koliko su ih noge nosile, tako da nisu uspijevali (što su oni redovito činili!) ni svoje mrtve i ranjene pokupiti. Istoga dana popodne ustaše i domobrani držali su čvrsto liniju od Proboja do Domanovića, uključujući tu – naravno – Ljubuški i Čapljinu. Partizani su se u paničnom bijegu povukli prema Metkoviću i Vrgorcu, a da gotovo nijedan metak nisu u svoju obranu opalili. Da su njihovi neprijatelji to namjeravali, mogli su ih utjerati u more. Iz Ljubuškog su jedva uspjeli izvući žive glave. I jedino čega su se u svojoj zloći još sjetili bilo je to, da su iz ljubuškoga zatvora na brzinu potjerali četrdesetak zatvorenika (muškaraca i žena), pa su sve odmah postrijeljali, čim su doletjeli (stvarno doletjeli, dotrčali !) u Vrgorac, kod vrgoračkog groblja. Među njima je strijeljan i jedan moj prijatelj, plemenit čovjek i sveti fratar, fra Makso Jurčić. Među strijeljanima su bile i dvije žene iz Čalića, koje su bile izišle malo iznad sela prikupiti i ponijeti kući nešto malo drva. Naišao ja na njih netko od partizana. Proglasio ih neprijateljskim “kuririma” (one nisu znale ni što to znači!) i odveo ih u Ljubuški.»
Tko je odgovoran za zločine počinjene u zoni 8 korpusa ?
Nakon teških dvosatnih borbi, pripadnici 11. dalmatinske brigade uspjeli su, oko 10.00, potpuno ovladati svim prilazima samostanu i gimnaziji na Širokom Brijegu. Preživjeli ostaci njemačkih i hrvatskih postrojbi angažirani u ovoj bici povukli su se prema Duhanskoj stanici a navečer i prema Mostaru.
Nakon okončanja borbi uslijedio je ulazak partizanskih oficira i vojnika u prostorije samostana, gimnazije i crkve što je u popodnevnim satima istoga dana rezultiralo monstruoznim zločinima nad franjevcima zatečenim u samostanu, civilima i ratnim zarobljenicima. Sa ovolike povijesne distance teško je utvrditi imena samih egzekutora. Međutim, zapovjedna odgovornost je poznata i kao takva je neupitna. Ona leži u prvom redu na zapovjednicima partizanskih postrojbi svih razina u čijoj su se zoni odgovornosti dogodili i sežu do samog Vrhovnog zapovjednika JA Josipa Broza Tita..
Činjenica je da se ovaj zločin, kao i onaj na Kočevskom Rogu, dogodio u zoni odgovornosti 11. dalmatinske brigade , 26. divizije, 8. dalmatinskog korpusa. Stoga, puna zapovjedna odgovornost počiva na zapovjednicima bataljuna iz sastava ove brigade: Ahmetu Šeremetu, Andriji Kriliću, Joki Raosu i Dominku Antunoviću, kao i njima podređenim zapovjednicima do razine desetine. Također, neupitna zapovjedna odgovornost je i na zapovjedniku 11. dalmatinske brigade Ivanu Guvi.
Kad su, pak, u pitanju zločini koji su počinjeni nad šestoricom franjevaca zatečenih u Mostarskom gracu 06. veljače 1945. onda se mora naglasiti da je riječ o događajima koji su se dogodili u zoni odgovornosti 2. dalmatinske brigade iz sastava 9. dalmatinske divizije. Činjenica da su šestorica franjevaca te jedna skupina civila odvedeni iz župne kuće tijekom vojničkog povlačenja pred protivnikom jasno oslikava banditska načela ratovanja kojim se rukovodila brigada na čijem je čelu bio Bruno Vuletić, kasniji general JNA i dugogodišnji šef kabineta Josipa Broza.
Ti događaji ne mogu od zapovjedne odgovornosti abolirati tadašnjeg zapovjednika brigade Brunu Vuletića, političkog komesara u toj brigadi Antu Jerkina. Isto tako, ni njihovi nadređeni po zapovjednoj uspravnici Ljubo Truta i Ilija Radaković , kao niti čelni ljudi 8. korpusa Petar Drapšin i Boško Šiljegović, ne mogu biti amnestirani od odgovornosti i za ovaj zločin.
Slična je situacija i sa trojicom fratara odvedenih iz Izbična. Njih su, u nedjelju 11. veljače, u vrijeme održavanja sv. Mise, iz Izbična odveli pripadnici 3. prekomorske brigade iz sastava 26. divizije. Pripadnici ove brigade, naime, prisilili su trojicu franjevaca da komunikacijom Široki Brijeg-Ovojci-Goranci, nose streljivo. Ubijeni su negdje u blizini ceste prema Gorancima u noći 12./13. veljače, što zapovjedno kompromitira zapovjednika ove brigade Bogdana Viskića i političkog komesara Stanu Bobnara, kao i njihove podređene časnike.
Kad je u pitanju skupina širokobrijeških franjevaca koja je 8. veljače odvedena „Via Split“, teško se može utvrditi koja ih je partizanska postrojba uhitila ispred crkve i transportirala na put bez povratka. Međutim, činjenica da je riječ o zoni 26. divizije.
Upadom u Međugorje, i ubojstvom fra Križana Galića, 30. listopada 1944. pripadnici 12. hercegovačke brigade otvorili su, može se slobodno kazati, sezonu lova na hercegovačke franjevce. Drugi slučaj dogodio se nakon puna tri mjeseca, točnije 28. siječnja 1945., kada su pripadnici 4. dalmatinske brigade , bježeći pred pripadnicima 369. divizije i 9. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga odveli , prema Vrgorcu, a potom i ubili, fra Maksimilijana Jurčića. Nakon ovog zločina počinjenog od strane pripadnika 8. dalmatinskog korpusa, u prvim danima veljače ponovo su zaredali zločini u zoni odgovornosti 12. hercegovačke brigade.
Povratkom 12. hercegovačke brigade na prostore zapadne Hercegovine, nakon operacije Bura, nastavljena je čitava serija zločina nad katoličkim svećenicima na ovom području. Tako su na putu ove brigade od Čapljine prema Mostaru, početkom veljače 1945., ubijeni fra Petar Sesar i časna sestra Šima Regina Milas u Čapljini, don Martin Krešić u Gabeli, te fra Filip Gašpar, fra Ćiril Ivanković i fra Jako Križić u Čitluku. Nakon ulaska u Mostar, 14. studenog 1945., pripadnici ove brigade na čelu sa opunomoćenikom OZNE Brankom Popadićem sa sobom su, u smrt, odveli tadašnjeg provincijala fra Leona Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja, te još šestoricu franjevaca. Tko su bili egzekutori pitanje je koje se nameće. Međutim, zavjet šutnje o ovim događajima nije prekršen više od šest desetljeća. Međutim, nalogodavci se svakako vide u čelnim ljudima 12. hercegovačke brigade, kao i njihovom nadređenom generalu Vladi Šegrtu, zapovjedniku 29. hercegovačke divizije, te čelnim ljudima Oblasnog ureda OZNE i Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu.
Izvor : Stopama pobijenih, hms.ba, hercegovački samostan u Humcu
