Robert Hébras, posljednji preživjeli masakr u Francuskoj 1944., umro u 97. godini

Nove obavijesti Svijet Vijesti

Mrtva tijela su ga štitila dok su nacisti ubili 643 ljudi u Oradour-sur-Glaneu. Proveo je život održavajući sjećanje na pokolj živim.

Robert Hébras, koji je, zaštićen pod mrtvim tijelima, preživio zloglasni masakr iz 1944. u kojem su pripadnici divizije SS Panzer ubili gotovo sve u selu Oradour-sur-Glane u Francuskoj.

Sjećanje na tragediju i patnju jednog rata, u jednoj državi koja osjeća bilo svoga naroda, nikada neće zaboraviti događaje i ljude koji su izgubili svoje živote tih dana.

Francuski premijer Emmanuel Macron, odao je počast Robertu Hébrasu , koji je preminuo 11. veljače u bolnici u Saint-Junienu, nedaleko od Oradoura. Imao je 97 godina i posljednji je preživio masakr.

Robert Hébras rođen je 29. lipnja 1925. u Oradouru. Njegov otac Jean, veteran Prvog svjetskog rata, vodio je tim zadužen za održavanje lokalne tramvajske pruge i kao dodatnu zaradu radio je dostavu telegrama. Njegova majka, Marie, je radila kao krojačica.

U lipnju 1944. g. Hébras je imao posao u garaži u obližnjem gradu Limogesu. Ali dan prije masakra, njegov šef se posvađao s njemačkim časnikom, a g. Hébrasu je rečeno da ostane kod kuće u slučaju da trgovina bude meta nevolja. Kada su Nijemci sutradan stigli u Oradour i naredili građanima da se okupe radi provjere osobnih dokumenata, gospodin Hébras bio je među onima koji u početku nisu bili uznemireni; od svog rada u Limogesu, nacisti su ga navikli na takve zahtjeve.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron objavio je smrt na Twitteru, rekavši da je gospodin Hébras “posvetio je svoj život prenošenju sjećanja na žrtve, radu za mir i pomirenje. Uz njegovu unuku Agatu, nastavit ćemo dužnost sjećanja”.

Gospodin Hébras , 10. lipnja 1944. imao je 19 godina, kada su vojnici iz Druge SS pancer divizije, poznate kao Das Reich, upali u Oradour, u zapadnoj središnjoj Francuskoj, naredili svojim stanovnicima da se okupe i zaklali njih 643. Ljudi su stjerani u štale i upucani, a onda su štale zapaljene. Žene i djeca bili su zatvoreni u crkvi, a Nijemci su bacili granate u zgradu i spalili je.

“Ubijene su tri ili četiri generacije obitelji”, napisao je Robert Pike u “Tihom selu: Život i smrt u okupiranoj Francuskoj” (2021.), izvještaj o masakru, “a cijeli razredi školske djece nisu bili pošteđeni”.

Kad je pucnjava počela, g. Hébras je, kao i drugi u štali gdje je bio zatvoren, pao na pod. Pogođen je vatrenim oružjem, zadobio je teške rane, iako je kasnije ublažio ozljede.

“Meci su prošli kroz ostale”, rekao je, “i dok su došli do mene, više nisu imali moć ući duboko.”

Napravio je potresan bijeg kroz zapaljene zgrade i u prirodu, za dlaku izbjegavajući neprijateljske vojnike. Bio je jedan od samo nekolicine preživjelih. Njegova majka i dvije sestre su ubijene.

Vojnici SS-a okupili su cijelo stanovništvo i koncentrirali ih na trg tržnice. Nakon toga razdvojili su seljane po spolu. Pripadnici 1. i 2. voda odveli su 197 ljudi u nekoliko štala na rubu grada i zaključali ih unutra. Treći vod zatvorio je 3 žena i 240 djece u seosku crkvu. Tada su SS-ovci zapalili štale i bacili granate kroz prozore crkve, pucajući u one koji su nastojali pobjeći od plamena.

Nakon što su 642 stanovnika, uključujući sedam židovskih izbjeglica, poginula, SS- je opljačkao prazne stanove, a zatim spalilo selo do temelja. Oko 8 sati u večernjim satima 10. lipnja SS-ovci su se povukli iz ruševina koje su se dimile. Samo je sedam mještana preživjelo masakr: šest muškaraca i jedna žena, svi su manje-više teško ozlijeđeni. Petnaestak drugih stanovnika sela uspjelo je pobjeći Nijemcima prije početka pokolja ili izbjeći okupljanje skrivajući se.

U večernjim satima 10. lipnja, nakon što su trupe napustile Oradour-sur-Glane, Diekmann je okupio svoje časnike i dočasnike i naredio im da ne govore o ubojstvima. Rekao im je da, ako ih se pita, trebaju reći da su pobunjenici napali diviziju u selu, a mještani su poginuli tijekom vatrene stihije. Visoko zapovjedništvo njemačke vojske zatim je ponudilo ovo objašnjenje državnom tajniku u Ministarstvu obrane Vichyja, generalu Eugèneu Bridouxu, nakon što su diplomati Vichyja poslali službenu prosvjednu notu koja je sadržavala točan prikaz događaja od 10. lipnja.

Masakr, koji se dogodio nekoliko dana nakon invazije na Dan D, traumatizirao je Francusku. Ruševine izvornog sela proglašene su spomenikom, ostavljenim u izgorjelom stanju kao podsjetnik na zločin.

Samo zato što su nacisti izabrali Oradour za uništenje bila je tema rasprave. Neki kažu da se sumnjalo da je selo nekako pomoglo Makijima, francuskim borcima otpora. Drugi kažu kako su Nijemci tražili otetog časnika SS-a. Knjiga Robina Macknessa iz 1988. godine, “Oradour: Masakr i posljedice”, tvrdila je da Nijemci traže ukradenu zalihu zlata.

Nakon rata, masakr u Oradour-sur-Glaneu također je dobio veliku pozornost. Godine 1946. francuska vlada proglasila je to mjesto nacionalnim memorijalnim mjestom i naložila njegovo očuvanje. Francuski tužiteljski tim predstavio je dokumentaciju o ubojstvima na Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu 1946.

Dokazi izneseni na suđenjima i zapadnonjemačkim istragama časnika Das Reicha stvorili su brojne teorije o tome zašto je SS ciljao Oradour-sur-Glane. Najčešće objašnjenje je da su Lammerding i Diekmann primili obavještajne podatke od bojnika SS-a Karla Gerlacha (kojeg su pobunjenici oteli, ali koji je pobjegao) da su seljani pomagali pokretu otpora. Varijacija ove teorije je da su francuski suradnici obmanuli Nijemce, možda namjerno, da vjeruju da francuski pobunjenici drže još jednog otetog njemačkog časnika, bojnika SS-a Helmuta Kämpfea, u Oradour-sur-Glaneu, i da ga planiraju ubiti. Ovo objašnjenje temelji se na slabim dokazima i manjkavoj logici, jer nema naznaka da su Nijemci pretražili Oradour-sur-Glane za Kämpfeom. Niti su vojnici Das Reicha nastavili potragu nakon masakra, bilo u Oradour-sur-Glaneu ili bilo gdje drugdje. Štoviše, preživjeli su izjavili da jedan od njemačkih časnika, kasnije identificiran kao kapetan SS-a Otto Kahn, nikada nije spomenuo Kämpfea, ali je obavijestio seljake da će se u domovima tražiti oružje i streljivo.

Druga objašnjenja izgledaju još manje uvjerljiva. Nema naznaka da su Nijemci ikada primili obavještajne podatke da je Oradour bio mjesto pobunjeničkog sjedišta, kao što je nakon rata tvrdio bojnik SS-a Otto Weidigner, časnik Das Reicha koji nije bio uključen u masakr. U njemačkim vojnim zapisima nema informacija da su pobunjenici napali njemačke trupe u blizini Oradoura. Zapis iz ratnog dnevnika za vojnog zapovjednika u Francuskoj za 14. lipnja generirao je teoriju da su trupe 2. divizije Waffen SS Panzer zbunile Oradour-sur-Glane s Oradour-sur-Vayresom, selom oko 15 milja jugoistočno. Ova teorija je potkopana odsustvom bilo kakvog upućivanja na pobunjenički napad na Nijemce u blizini Oradour-sur-Vayresa u tom vremenskom razdoblju.

Uz svu pažnju koju su ubojstva dobila, nekolicini SS-ovaca odgovornih za masakr ikada je suđeno. Diekmann je pao u borbi tri tjedna nakon masakra. Njemačke vlasti odbile su izručiti Lammerdinga Francuskoj iako ga je sud u Bordeauxu 1953. osudio i osudio na smrt u odsutnosti. Njemački odvjetnici tvrdili su da je njemački ustav zabranio izručenje njemačkih državljana. Državno tužiteljstvo u Frankfurtu ponovno je otvorilo slučaj Lammerding 1961. Lammerding je umro u Zapadnoj Njemačkoj 1964.

Godine 1953. francuski vojni sud u Bordeauxu procesuirao je 21 bivšeg pripadnika 2. SS divizije za zločine počinjene u Oradour-sur-Glaneu i Tilu. Četrnaest optuženika bili su etnički Nijemci iz Alsacea. Sud je osudio 20 optuženika; njime su dvije osobe osuđene na smrt, a ostale na zatvorske kazne u trajanju od pet do 20 godina. Međutim, amnestije i pomilovanja oslobodili su sve osuđenike, uključujući dvojicu osuđenih na smrt, u roku od pet godina od suđenja.

Godine 1981. vlasti u Njemačkoj Demokratskoj Republici uhitile su i kazneno gonile Heinza Bartha, bivšeg narednika SS-a i zapovjednika voda čiji su vojnici bili među onima koji su ubili ljude iz Oradour-sur-Glanea. Sud u Istočnom Berlinu osudio je Bartha na doživotni zatvor. Objavljen 1997. godine, Barth je umro 2007. u dobi od 86 godine.

“U svim ostalima”, dodao je, “došlo je do napada na njemačku vojsku i odmazde. U Oradouru to nije bio slučaj. Bio je to bezrazložan zločin.

“Kad hodam ulicama”, napisao je u memoarima iz 2014. godine, “Avant Que Ma Voix Ne S’Éteigne” (“Prije nego što moj glas izblijedi”), govoreći o šetnji kroz ruševine spomenika, “Još uvijek čujem crkvena zvona i nakovanj kovača kako cipelare krave i skita naše klompe.”

Nakon rata, g. Hébras je otvorio autosalon u novoizgrađenom selu blizu ruševina. Desetljećima je rijetko govorio o svom iskustvu, iako je 1953. svjedočio na suđenju 21 čovjeku optuženom za sudjelovanje u ubojstvu. (Unatoč osudama svih osim jednog od muškaraca, malo tko je dugo ostao u zatvoru.)

Ponovno je svjedočio 30 godina kasnije kada je Heinz Barth, bivši časnik SS-a koji je bio među zapovjednicima pokolja, osuđen za ratne zločine. (osuđen je na doživotni zatvor, ali je pušten 1997. zbog lošeg zdravlja; živio je još 10 godina.)

U vrijeme suđenja Barthu, g. Hébras je počeo više govoriti, pričajući svoju priču kako bi sjećanje na masakr održalo na životu. Također je postao glas pomirenja i pojavio se na sjećanjima. Na svom sprovodu 17. veljače, Benoit Sadry, predsjednik Udruge Nationale des Familles des Martyrs d’Oradour-sur-Glane, nazvao ga je čovjekom “ispred svog vremena, vizionarom i mudrim analitičarem”.

“Na kraju”, rekao je, “svi su mu se pridružili u obrani europskog ideala – humanističkog i demokratskog – suradnje među narodima kako bi se izbjeglo ponovno proživljavanje patnji prošlosti”.

G. Hébras bio je na raspolaganju 2013. godine kada se prvi put njemački dužnosnik, predsjednik Joachim Gauck, pridružio obilježavanju pokolja.

G. Hébrasa su preživjeli sin Richard i troje unučadi.

Dobio je brojna priznanja od Francuske i Njemačke za svoje napore na osiguranju sjećanja. Ti su napori uključivali izjašnjavanje 2005. godine, kada je krajnje desni francuski političar Jean-Marie Le Pen nagovijestio da je Gestapo nekako pokušao spasiti živote u Oradouru, i 2020. godine, kada su vandali oskvrnuli spomenik.

“Ono što me šokira je da ne shvaćamo da su djeca i žene izgubili živote u nepodnošljivim bolovima”, rekao je gospodin Hébras za Agence France-Presse nakon incidenta 2020. godine.

“Ono čega se bojim je da će svi sada razgovarati o Oradouru 48 sati”, dodao je, “a onda da stanemo i onda ćemo zaboraviti.”

( Neil Genzlinger/The New York Times)

Odgovori