Dana, 8. travnja 1941 godine, u Bjelovaru, Hrvati su proglasili Hrvatsku državu, dva dana prije službene proglašenje nezavisne Hrvatske!
Dva dana prije službena proglašenja u Zagrebu, 8. travnja 1941. godine, s balkona gradske vijećnice (danas zgrada Gradskog muzeja Bjelovar) gradonačelnik dr. Julije Makanec proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Želja Hrvata, zbog strahovitih patnji i progona od strane velikosrba u Jugoslaviji, bila je da izađu iz te tamnice. Nakon napada Nijemaca na Beograda 6. travnja 1941., hrvatski narod je spontano proglasio samostalnu državu u – Bjelovaru.
Prvo je u Starim Plavnicima pokraj Bjelovara, u 16 sati, tajnik Kotarske organizacije HSS-a Martin Cinkoš, proglasio hrvatsku samostalnost riječima: “Braćo vojnici, ovim časom proglašavam pred vama, Hrvatsku samostalnom i nezavisnom državom”, a zatim je počelo slavlje na ulicama Bjelovara.
Bjelovar je bio prvi grad na prostoru Kraljevine Jugoslavije u kojem su Hrvati odbili biti njezin dio, preuzeli vlast i proglasili svoju državu.
Ustanak Hrvata iz 108. pukovnije – rekli su, ne želimo se boriti za Jugoslaviju! Sjetimo se našega Rudolf Perešin, koji je, također, rekao da neće se boriti za jugoslaviju, i neće pucati na svoje Hrvate.
Povijest se itekako ponovilo.
Na početku Drugoga svjetskog rata u Kraljevini Jugoslaviji, 6. travnja 1941. godine, vladalo je silno izuzetno neraspoloženje hrvatskoga naroda prema tadašnjoj jugoslavenskoj vlasti. Pravu vlast u državi držali su Srbi i Beograd, jednako kao i u Titovoj Jugoslaviji.
Već u prvim danima rata nakon njemačkog napada, Slavonska divizija jugoslavenske vojske iz Bjelovara krenula je prema bojištu u smjeru Bilogore i Podravine. Divizija se sastojala od 108., 42. i 40. pukovnije. Kada su došli na područje Velikog Grđevca (Bjelovar) 108. pukovniji naređeno je, da krene prema Virovitici.
Streljivo su dobili samo srpski vojnici, ali ne i hrvatski. Bilo je zapovjeđeno da se ubije svaki hrvatski vojnik koji se ne želi boriti protiv Nijemaca.
Satnik Ivan Čvek tajno je naoružao hrvatske vojnike. Izbila je pobuna u 108. pukovniji, tako što su hrvatski vojnici preuzeli nadzor nad pukovnijom i to je preraslo u opći ustanak protiv jugoslavenske vojske i vlasti.
Prije zore 8. travnja, pukovnija se vraćala prema Bjelovaru. U Severinu pridružila joj se 40. pukovnija s pričuvnim poručnikom Leopoldom Supančićem. Došavši rano ujutro u Bjelovar, prvo su poslali izvidnicu. Njih su napali srpski žandari na čelu s potpukovnikom Đurićem iz stožera 4. armije jugoslavenske vojske sa sjedištem u Bjelovaru.
Ubijena su tri hrvatska vojnika: Milan Devčić i Mato Haniš, dok je Pavao Rogović nakon dva dana umro u bolnici. Dva su hrvatska vojnika ranjena.
Građani Bjelovara su se tada pridružili pobuni, želeći srušiti jugoslavensku vojsku koju su smatrali okupacijskom.
Tijekom dana 8. travnja vojnici 108. pukovnije i građani zarobili su nekoliko stotina jugoslavenskih (većinom srpskih vojnika) i oko 100 časnika i dočasnika. Nitko nije poginuo. Dio njih pobjegli su u selo Narta kod Bjelovara, gdje se formirala srpska jedinica koja je ubrzo počinila strašne zločine nad Hrvatima u okolici Bjelovara.
Nakon toga je vojska, sastavljena od Hrvata koji su se odbili boriti na strani vojske Jugoslavije, ušla u Bjelovar oko 17 sati, “burno pozdravljena od građanstva u moru hrvatskih zastava i općeg oduševljenja”.
Bjelovar je bio prvi grad na prostoru Kraljevine Jugoslavije u kojem su Hrvati odbili biti njezin dio, preuzeli vlast i proglasili svoju državu.
Odmazda Srba – zločini i ubojstvo 99 Hrvata Bjelovara!
Vijest se proširila, što dovodi do raspada jugoslavenske vojske na prostoru od Varaždina do Suhopolja (Virovitica). Srpski vojnici i četnici protive se tome i 9. travnja 1941. godine u Bjelovaru i okolici odmah ubijaju 6 hrvatskih civila, među kojima je i maloljetni gimnazijalac Milan Bačani.
U okolici Koprivnice, II. konjanički puk “Car Dušan Silni” kojeg su činili srpski vojnici sukobio se s Nijemcima i nakon poraza povlačio se prema Bjelovaru s ciljem, da uguši Bjelovarski ustanak.
U Peterancu su ubili 5 Hrvata.
Srbi su došli u Donje Moste kod Bjelovara 10. travnja 1941. godine, selo koje je imalo većinsko hrvatsko stanovništvo. U selu su bili nenaoružani seljaci. Mladi muškarci su već prije mobilizirani i otišli iz sela.
Tamo su srpski vojnici ubili 11 Hrvata.
Krenuli su dalje prema Bjelovaru. U međuvremenu, njemački vojnici zauzeli su Bjelovar i dočekali su s tenkovima konjički puk u predgrađu Bjelovara te ih porazili i prisilili na predaju. Zarobljen je konjanički major Nikola Hrgović iz Bjelovara, srpske nacionalnosti, kojem je suđeno, ali je oslobođen zbog manjka dokaza.
Ostaci vojske Jugoslavije, većinom srpske nacionalnosti, već su formirali četničke odrede na području Bjelovara, te su do 25. travnja 1941. godine ubili 27 ljudi na područja grada Bjelovara (5 žena i 5 djece) i 72 ljudi na području kotara Bjelovar (14 žena i 12 djece), gotovo u cijelosti Hrvata.
Na kraju samo da dodam, Julije Makanec je sudjelovao u organizaciji i vodstvu bjelovarskog ustanka i 8. travnja 1941 godine, službeno proglasio Bjelovar uskrsnućem hrvatske države.
A Martin Cinkoš iz HSS-a, proglasio hrvatsku samostalnost. To su dva posebna slučajeva. Da nije Martin prvi ustao, kad je, ne bi se dogodilo ni službeno, to je potaknulo da Slavko Kvaternik javi Poglavniku sto se događa u Hrvatskoj, i poglavnik odmah dao nalog Kvaterniku da odmah proglasi Nezavisnu Hrvatsku zbog opasnosti četnika i kraljevske jugo vojske. Jer još nije bilo u planu za proglašenje, jer Poglavnik je tada bio u Italiji na završetku robije, trebao je biti pusten i odmah da se vrate da može uspostaviti Hrvatsku državu, ali problem je nastao u Bjelovaru gdje nisu imali opciju!
Marica Marić/Arhiv
