Na prijelaznoj točki UNPROFOR-a Šajnerica u Gackom Polju nedaleko od Otočca 25. svibnja 1993. godine ,točno prije 30 godina, održala se razmjena zarobljenika s Kninskog područja.
Nakon mukotrpnih i iscrpnih pregovora u četvrtoj razmjeni do tad koja se dogodila na toj kontrolnoj točki sa predstavnicima Republike Srpske Krajine, državna komisija za zamjenu zarobljenih Republike Hrvatske ishodila je puštanje 29 zarobljenika iz Knina.
U delegaciji Republike Hrvatske bili su Željko Lončar, Vlado Đapić i Ante Bučan, a za medijsku konferenciju govorio je Tomislav Vidošević. U ime Republike Srpske Krajine novinarima se obratio čelni čovjek Komisije za razmjenu zarobljenika Savo Štrbac, s kojim su u delegaciji bili Branko Opačić i Radivoje Nikolić.
Autobus s oslobođenim hrvatskim zarobljenicima na središnjem gradskom trgu u Otočcu dočekalo je mnoštvo Otočana predvođenih gradonačelnikom Draženom Bobincem, te članovi obitelji ,prijatelji i znanci.
Tog dana oslobođeni su: Slavko Bionda, Zoran Butorac, Ismet Sijamhodžić, Ivan Butorac, Ninoslav Mihelin, Predrag Vukušić, Milan Alfirev, Sabahudin Tahić, Ante Alviž, Ante Čurela Papata, Zahrudin Halilović, Fedor Ježina, Mladen Kapić, Edin Velagić, Handija Šahinović, Darko Kapov, Dalibor Pirija, Damir Rogić, Miljenko Šandor, Željko Zdunić, Rifet Dizdarević, Džemal Dizdarević, Stjepan Župan, Stipe Balić, Ivica Buljan, Robert Herkov, Bruno Ivković, Ante Svetina i Ive Svetina.
Razmjenjena su i mrtva tijela Jakova Crvelina i Borisa Kartela. Tražena tijela pokojnih Borisa Troskoka i Borislava Periše nisu pronađena.
U ožujku 1995. godine Robert Herkov za „Slobodni tjednik“ ispričao je mnogo godina kasnije za monografiju 7. gardijske brigade čiji je pripadnik i bio:
Ranjen sam bio 5. ožujka 1993. godine u selu Drače u zadarskom zaleđu. Bio sam teško ranjen u glavu. Nekoliko minuta kasnije, pri povlačenju, ranjen sam s još tri metka u nogu. Svi su se moji suborci povukli, a ja sam ostao sam. Tu počinju moji problemi. Nekoliko sam sati ležao dok nisu došli četnici. Kad su vidjeli da sam živ dobro su me pretukli, a tek su me onda odvezli u vojarnu u Benkovac. Iz Benkovca sam vozilom hitne pomoći odvezen u bolnicu u Knin gdje su mi priredili doček pobunjeni Srbi. Od auta do sale za operacije još sam dobio batina i puno psovki na račun Hrvatske i predsjednika države no, Bogu hvala, dočekao sam dan razmijene, 25. svibnja 1993. Tada započinje moj novi život. U Otočcu me dočekala supruga koja je za dva mjeseca trebala roditi, sestra, šogor koji je bio pripadnik „Puma“ i gospodin Šincek iz Saniteta 7. gardijske brigade. Dovezen sam kući. Tada započinje moj oporavak koji nije trajao predugo samo zahvaljujući jakoj volji. Za dva mjeseca supruga je rodila drugog sina, još jedan razlog da se posvetim obitelji i našem životu. Liječenje je trajalo dvije godine. Hodao sam bez štaka, dobio sam 10-ak kila, od 20-ak koliko sam ostavio u Kninu i osjećao sam se puno bolje. Godine 1995. pokojni general Korade zaposlio mi je suprugu u 7. gardijskoj brigadi, a ja sam ostao sa sinovima doma. Supruga i sada radi u Našicama. Godine 1996. dobio sam stan od grada Varaždina koji je trebalo završiti. Digli smo stambeni kredit od Ministarstva branitelja i završili sve radove u kući. Mislim da sam ostvario sva prava koja sljeduju jednog invalida Domovinskog rata. Prošlo je 16 godina od stradavanja i osjećam se dobro. Zadovoljan sam našim životom i zahvaljujem svima koji su nam u tom pomogli.
Fotografija naslovnice : Ilustracija/ Snimak zaslona Youtube
