Pismo jednog građanina iz listopada 1991. Napisao je pismo u podrumu, dok su na Grad Osijek padale stotine projektila, raznih kalibara. Koliko je važno, danas, 33 godine poslije prisjećati se toga vremena ?
To je jedan tužan i bolan dio našega života, ali rekao bi i jedan vrlo važan dio povijesti Hrvatske. U to vrijeme, prvo su nam oduzeli oružje, pa nas napali oni koje smo plaćali da nas štite, Međunarodna zajednica odlučila je da se ne bi trebali braniti, pa nam je odredila sankcije na uvoz oružja. Pa kako smo se onda obranili ? Voljom, ljubavlju i zajedništvom.
Danas smo svi ponosni, jer imamo Hrvatsku, samostalnu i neovisnu. Članica smo EU i NATO-a, Imamo demokratski odabranu Vladu i Sabor, koji se bore za Hrvatsku. Predsjednika Republike koji ukazuje na sve eventualne propuste Hrvatske Vlade. Hrvatsku Vladu koja se brine da Hrvatskim građanima bude bolje, svakim danom i ljepše.
Sjetimo se i riječi prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana; “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikom dopustiti sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!”.
Dakle, prisjetimo se riječi jednog građanina Osijeka, iz podruma na Vij. Ivana Meštrovića, kroz njegovo pismo koje je objavio Glas Slavonije u listopadu 1991.
Dragi Srđane i Martina.
Pismo, koje nikada nećete primiti, pišem vam iz podruma. Rat je. Tata kaže da je potpisano primirje. Ne vjerujem vise takvim potpisima, jer naš grad i dalje tuku. Iz našeg društva s mamom, tatom i dvije sestre otišao si uoči rata. Vjerojatno si znao za teškoće koje su prethodile ovim teškim vremenima. Otišao si bez pozdrava u samo tebi poznatom smjeru. Ja i moj mlađi brat često te spominjemo, a s mojim tatom i mamom noći i dane provodimo u podrumu. Razbolio sam se. Mama me po kiši granata svakodnevno odvodi u Dom zdravlja na injekcije. Ozdravit ću, kao što će ozdraviti i naš grad. A ozdravljenje je na vidiku.
A ti Martina! Tebi također pišem. Dane i noći provodila si s nama u podrumu. Otišla si u inozemstvo, u školu. I ja sam htio ići, ali tata je rekao – NE. Razumijem mog tatu. On želi da sjedim u našoj školskoj klupi, da upamtim zvuk zrakoplova i prasak granata koje razaraju naš grad, ali dušu ne mogu. I on, kad je bio mali, slušao je istu »simfoniju«. Želi da upamtim i sve to nikada ne zaboravim. Srđane i Martina, pišem ovo pismo bez adrese, jer je ne znam. Vi moju, i mog malog brata, znate. Podrumski ulaz, ravno pa desno, pa opet desno. Primatelji Martin i Ervin, ugao prvi, zimske saonice na kojima spavam, a do njih madrac na betonu na kojem spava moj mlađi brat, te dvije stolice na kojima nalakćeni spavaju naši mama i tata. Do viđenja, u našem vrtiću i školi u najljepšem dijelu grada. Na Vijencu Ivana Meštrovića koji je u okruženju neprijateljskih granata. Jer, sve što je lijepo napada se i otima. No, oteto je prokleto…
S .H O FM A N
