Unatoč tome što se Jugoslavenska vojska oglušila na direktnu zapovijed, tada predsjednika predsjedništva SFRJ 11. rujna 1991. da se sve vojne postrojbe JNA povuku u vojarne sa rokom od 48 sati, vojska nije poštovala zapovjedi vrhovnika. Sljedeći dan 12. rujna, predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman donio je odluku da se zauzmu sve vojarne i skladišta JNA. Isti dan, 12. rujna, ZNG i MUP blokirale su JNA skladišta i vojarne.
Toga stravičnoga dana na Nepokoreni grad i njegove građane, već dobrano izmučene i izranjavane mučkim razaranjima srpskih agresora, sručile su se tisuće projektila ispaljenih iz minobacača, višecijevnih raketnih bacača, haubica, topova i tenkova, i to sa sve tri strane s koje je Osijek bio opkoljen. Ružnih slika dobro se sjeća i Ivan Šoltić, ratni zapovjednik 1. bojne 106. brigade.
“Osijek je te jeseni stalno bio granatiran, ali taj dan bio je posebno strašan. ‘Gruvalo’ je i udaralo sa svih strana, dan i noć. Smirilo se tek idućeg dana. Gađali su nas s istoka, juga i sjevera, ali i iz tzv. Bijele vojarne, zasigurno jer su čuli da je planiramo zauzeti. Ništa im nije pomoglo, uspjeli smo u tome za nekoliko dana. No, toga dana puno je ljudi stradalo. Ja sam taj dan proveo u obilasku svojih postrojbi“, prisjeća se Ivan Šoltić, danas umirovljeni brigadir HV-a.- SiB
Velik dio prostorija Kliničke bolnice Osijek stradao je 13. rujna 1991. godine, kad je Osijek zasut tenkovskim i minobacačkim granatama iz Bijele vojarne i s Poligona C, iz Tenje, Bijelog Brda, Darde i drugih mjesta iz okolice
Osijeka. Tada je iz neposredne blizine nanesena ogromna šteta bolničkim odjelima Ginekologije, Porodništva, Pedijatrije, Transfuzije, Centralne ljekarne, a ubijena je jedna medicinska sestra, dok su ranjeni jedna liječnica i pripadnik bolničkog osiguranja. Taj su dan ubijena četiri civila, a ranjeno 130 građana među kojima je bio i jedan pripadnik Specijalne jedinice policije. Uništeni su i teško oštećeni infrastrukturni bolnički, energetski i mnogi stambeni objekti. Pod neprestanim granatiranjem, osječki je bolnički tim radio u iznimno teškim uvjetima. Upravo su oni zaslužni što broj žrtava nije bio još veći u gradu.
