Operacija Zima ’94 bila je združena vojna ofenziva Hrvatske vojske (HV) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) na jugozapadu Bosne i Hercegovine, koja se započela 29.11. a završila na Badnjak 24.12. 1994.
Operacijom je rukovodilo Zapovjedništvo Zbornog područja (ZP) Split na čelu sa zapovjednikom general-bojnikom Antom Gotovinom, a načelnik Stožera bio je brigadir Rahim Ademi.
Operacija Zima ’94 odvijala se u ekstremnim zimskim vremenskim uvjetima, po visokom snijegu, snježnoj oluji i uz vrlo niske temperature i do -20 celzijevih stupnjeva. Zbog neprekidnog boravka i borbenog djelovanja u takvim vremenskim uvjetima mnogi su hrvatski vojnici u ovoj operaciji pretrpjeli smrzavanje pojedinih ekstremiteta (ruku i nogu) koji su im morali biti amputirani.
Operacija Zima 94, bila je sastavljena od 4 operativna pravca; Kujača (Zima-1), Korićina – Golija (Zima-2), Ćelebić ( Zima-3), Dinara ( Zima-4). Prva tri pravca, Zima-1,2 i 3., operacije vodio je GS HVO-a i to od sela Čelebić na Livanjskom polju do Kupreških vrata, a vođenje operacije na četvrtom pravcu ( Zima-4), bila je pod zapovjedništvom generala Ademia.
Jadan od preduvjeta operacije bio je i pomoć Bihaću, koji je mjesecima bio u okruženju od strane srpske agresorske vojske. Očekivao se skori pad grada koji je već mjesecima bio u potpunom okruženju, uz mnogo poginulih, ranjenih, iznemoglih i iscrpljenih branitelja i građana. Međunarodna zajednica uglavnom se ograničavala na pripreme za prihvat izbjeglica i osiguranje humanitarne pomoći preživjelima.
Za spas Bihaća predsjednik R BiH Alija Izetbegović 12. studenog traži pomoć od Hrvatske u djelovanju hrvatskih snaga s hrvatskog teritorija. Međunarodna zajednica također traži prestanak napada na UN-ovo zaštićeno područje Bihaća, a protiv bošnjačkih snaga borile su se i snage Fikreta Abdića. Hrvatska bi bila dodatno ugrožena u slučaju okupacije Bihaća te je tražila način kako neizravno pomoći obrani Bihaća. Zbog toga ministar obrane RH Gojko Šušak javno iznosi kako Hrvatska neće izravno biti angažirana u obrani Bihaća, ali neće dopustiti njegov pad. Neizravna pomoć Hrvatske uslijedila je pokretanjem operacije na Dinari i livanjskom području kako bi vezujući neprijateljske snage na tom dijelu bojišnice oslabili pritisak na Bihać i ugrozu civila u bihaćkoj zoni.
Hrvatske snage:
- 4. gardijska brigada (gbr)
- 5. gbr
- 7. gbr
- 114. brigada (br) HV-a
- 1. hrvatski gardijski zdrug (HGZ)
- 126. domobranska pukovnija (dp)
- 6. dp
- 72. bojna Vojne policije (VP)
- snage Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane (HRZ i PZO)
- 40. inženjerijska bojna
- 306. logistička baza
- 275. satnija za elektroničko djelovanje Glavnog stožera HV-a (GS HV)
- ostale snage HV-a u pripremi i provedbi operacije.
Snage Hrvatskog vijeća obrane (HVO):
- 1. gbr HVO-a
- 2. gbr HVO-a
- 3. gbr HVO-a
- 60. gardijska bojna Ludvig Pavlović
- 2. bojna VP-a HVO-a
- 22. diverzantski odred HVO-a
- 55. dp HVO-a
- 79. dp HVO-a
- 80. dp HVO-a
- Miješana bojna domobranskih postrojbi ZP-a Vitez
- snage Specijalne policije iz Hercegovine
- ostale snage HVO-a u pripremi i provedbi operacije.
Operacija “Zima ’94” zbog svega toga bila je, bez ikakvog pretjerivanja, prekretnica ratnih zbivanja na ovim prostorima, a operacije “Ljeto ’95” i “Oluja” njezin logični završetak.
Početak operacije označilo je ubacivanje nekoliko borbenih skupina 3. bojne 126. dp u neprijateljsku pozadinu kako bi ovladale važnim uzvisinama i tako pripremile teren za nastavak napadne operacije. Tako je jedna skupina u dodiru s neprijateljem otvorila vatru i izvijestila postrojbu kratkom porukom: “Počelo je!” Svi su razumjeli što slijedi. Počeo je prodor hrvatskih snaga na cijeloj bojišnici te su ostvareni početni uspjesi na Dinari gdje je ovladano kotama Bat i Srt, a oslobođena su i sela Čaprazlije, Gubin i Sajković na lijevom obodu Livanjskog polja. Od posebne je važnosti bilo oslobađanje dominantne kote Bat za nastavak borbenih djelovanja. Neprijatelj je poduzimao protuudare te je crta obrane inženjerijski učvršćivana. Posebno žilav otpor neprijatelj je pružao u Čelebiću. I na desnom obodu Livanjskog polja hrvatske su snage potiskivale neprijatelja. Stoga je postupno klin hrvatskih snaga sve više ulazio u dubinu Livanjskog polja. Ovladano je dijelom Čelebića, Jevačkom kosom, Radanovačkim vrhom te selima Radanovci i Vrbica. Cijelo vrijeme hrvatske su snage napredovale postupno, po nekoliko kilometra naprijed Livanjskim poljem ili s jedne uzvisine na drugu na Dinari. Bilo je vrlo važno koordinirati napredovanja na lijevom i desnom boku napada kako bi jedni druge pratili i tako stvarali veću sigurnost i stabilnost oslobođenog područja.
U završnim danima operacije hrvatske su snage ušle u Šormaze, Pržine i Ninkoviće, a na desnom dijelu Livanjskog polja oslobođeni su Bogdaši i Šegrti.
Borbena djelovanja hrvatskih snaga trajala su do Badnjeg dana, nakon čega je utvrđivana crta obrane. Nova borba bila je sa zimskim uvjetima života na Dinari i Livanjskom polju.
Doprinos letačkih posada HRZ-a u prijevozu ljudstva, naoružanja i opreme, a posebno materijala i sredstava za utvrđivanje položaja, kao i za smještaj hrvatskih snaga na Dinari i Livanjskom polju bio je neprocjenjiv i zaslužuje počasno poglavlje u povjesnici djelovanja zračnih snaga u Domovinskom ratu. Ukupno je ostvareno više od 800 letova u kojima je prevezeno više od 1300 vojnika te više od 500 tona opreme i sredstava. Zračnim putem spašavani su i ranjeni i oboljeli hrvatski branitelji, a u tim su misijama letačke posade u helikopterima Mi-8MTV provele 222 sata u zraku.
Hrvatske su snage u operaciji bile nadmoćne u odnosu na neprijatelja. Tako je odnos snaga u ljudstvu bio 2,2 : 1, u oklopništvu 1,3 : 1, a u topništvu i protuoklopnim sredstvima 1,5 : 1.
Postignuća i posebnosti operacije
- Oslobođeno je područje širine 10 i dubine 20 km, odnosno oko 200 km².
- Veći dio Livanjskog polja bio je pod nadzorom hrvatskih snaga.
- Ovladano je važnim kotama i uzvisinama na Dinari.
- Otklonjena opasnost od mogućeg neprijateljskog napada s Livanjskog polja prema Sinju.
- Neizravno slabljenje napada i pritiska neprijateljskih snaga na Bihać. Dio tih snaga premjestio se s bojišnice Bihaća na područje Bosanskog Grahova i Glamoča, čije je stanovništvo zazivalo pomoć nakon proboja hrvatskih snaga u operaciji Zima 94.
- Rasterećenje snaga HVO-a i Armije BiH na području Cincara i Kupreškog polja.
- Hrvatske snage ostvarile su početni korak prema Kninu.
- Operacija se istodobno provodila na ravničarskom (Livanjsko polje) i planinskom terenu (Dinara).
- Poduzeta je u vrijeme ekstremnih zimskih uvjeta, što je bilo iznenađenje koje neprijatelj nije očekivao.
- Tenkovi su gazili i močvarno-zaleđeno Livanjsko polje, ali i Dinaru, što je jedinstven primjer uporabe tenkova u borbi na velikim nadmorskim visinama.
- Prvi put dolazi do izražaja iznimna uvježbanost hrvatskih snaga, gdje je tenkist, topnik i pješak djelovao kao jedno uvezano tijelo.
U operaciji Zima ’94 poginulo je 29 branitelja, 19 ih je teško a 39 lakše ranjeno … trojica se vode nestalim.
Iako je operacija ZIMA 94, bila iznimno dobro organizirana a tako i sprovedena, general Rahim Ademi u svojoj knjizi “Samo istina”, iznio je neke detalje te operacije, a u svrhu pisanja činjenice i povijesnih stvarnih događanja, spomenut ću samo pojedine.
U pripremnim snagama za napad trebalo je posložiti sve snage u OG Livno. Tako su se prebacile topničke raketne skupine – 14. topničko raketnog diviziona Split, koji se odvijao tijekom noći u širem rajonu Rujana, prebacivanje protuoklopne skupine iz Zadra u Livno, prebacivanje 40. inženjerijske bojne iz Splita u Livno, jedan dio logistike u Rujane, prebacivanje bespilotne letjelice u Livno, dva helikoptera MI-8 MTV na heliodrom Sinj, a kasnije u Rujane.
Od postrojbi 126. domobranske pukovnije, 6. domobranske pukovnije i centra za obuku ročnih vojnika formirana je tkz. 4. gardijska brigada HVO-a, a za zapovjednika 4. gbr HVO-a određen je brigadir Ante Kotromanović. Također, Topništvo 126. brigade, bitnica 105mm M-56 i MB 120mm ušli su u sastav 4. gbr HVO-a, te su spadale pod zapovjedništvo OG Livno. U Livnu su bile snage 80. livanjske domobranske pukovnije. Kada se određivalo za napadno djelovanje, falilo je 200 ljudi. Od general Blakšića je zatraženo na što je Blakšić odgovorio ; “Na papiru imam koliko hoćeš vojnika, a u stvarnosti ne mogu ti naći ni 20 vojnika “. Za popuno se trežailo od generala Gotovine, koji nije mogao naći 200 vojnika, a traženo je s područja OG Zadar, OG Šibenik, OG Sinj i tako redom .. Ademi u nastavku govori ; ” Pa ako je Hrvatska vojska krajem 1994. godine bila potpuno ustrojena, kako to da danas imamo 500 tisuća branitelja, a tada nismo mogli pronaći 200 vojnika za ofenzivna djelovanja“. Na prijedlog generala Ademia, general Gotovina obratio se zapovjedniku postrojbi HOS-a, Marku Skeji, te od njega zatražio 200 vojnika. Niti Skejo tada nije imao na raspolaganju 200 vojnika, ali je imao 127 spremnih, koji su odmah sutra dan bili u Livnu. Ono što je još spominje Ademi u svojoj knjizi, je uporne kontrole i preispitivanje njegovih zapovjedi na terenu, tako da je brigadir Maksan počeo komentirati i miješati se u zapovijedanje, a Ademi ga je oštro odmah prekinuo riječima ; ” Tko je tebe što pita!” , od tada se Maksan nije miješao niti je dolazio na ratište.
U nastavku, general Ademi opisuje i ranjavanje generala Damira Krstičevića .. str 130.
Izvor : Hrvatski vojnik,” “Samo istina”2021, Rahim Ademi,
