Vojska Republike Srpske 6. srpnja 1995., pokrenula je operaciju naziva Krivaja 95, kako bi se umanjila teritorija zaštićene zona Srebrenica, tako da obuhvaća samo urbani centar grada.
Krajem lipnja 1995. godine Ratko Mladić donio je odluku o pokretanju napada na Srebrenicu, za koji dokazi ukazuju kako je uvijek bio dio njegove dugoročne strategije.
Operacija je trajala od 6.-11. srpnja, kada je VRS zauzela Srbrenicu .
Srebrenica i okolna sela oko nje držali su Bošnjaci sve do 11. srpnja 1995, kada su je zauzeli bosanski Srbi. Srebrenica je bila granatirana iz svog raspoloživog topničkog oružja od travnja 92. s namjerom da se Srebrenica oslabi i napusti.
General Milenko Živanović, tadašnji zapovjednik Drinskog korpusa VRS, potpisao je 2. srpnja dva naloga kojima se utvrđuju planovi za napad na zaštićeno područje UN-a u Srebrenici kodnog imena Krivaja ’95.
Sa 100 pripadnika Grčke dobrovoljačke garde, zajedno s 2.000–3.000 pojačanja i 200-300 pripadnika Srpske dobrovoljačke garde, bosanski Srbi teško su mogli skupiti 4.000-5.000 ljudi za ofenzive protiv Srebrenice i Žepe. Od toga je procijenjeno kako će samo 2.000 ljudi sudjelovati u pokušaju zauzimanja Srebrenice u srpnju 1995 , Bošnjaci, ne tako dobro naoružani kao njihovi protivnici, imali su vojne snage od 42.6 ljudi unutar grada, od kojih je oko jedna trećina ili polovica bila naoružana. U gradu je bilo i 37 lako naoružanih mirovnih vojnika nizozemskog bataljuna (DUTCHBAT)
Sljedećih dana, pet promatračkih točaka UNPROFOR-a u južnom dijelu enklave padaju jedna za drugom zbog napredovanja snaga bosanskih Srba. Neki od nizozemskih vojnika povukli su se u enklavu nakon što su njihovi položaji bili napadnuti, dok su se posade drugih promatračkih točaka predale bosanskim Srbima. Istovremeno su se obrambene snage ABiH našle pod teškom vatrom i bile potisnute natrag prema gradu.
Vojska armije Bosne i Hercegovine nije pružala otpor Srbima, tako da su svi vojno sposobni muškarci s 28. divizijom ARBIH, između 12.000 i 15.000 ljudi, napustilo enklave da bi pod zapovjednikom Ejubom Goićem izvršili proboj prema Tuzli i Kladnju. Žrtava na muslimanskoj strani je bilo između 1.800 i 2.000 dok je kod VRS bilo oko 500.
VRS je 6. srpnja počela napadati različite točke na južnom rubu enklave Srebrenice. Snage VRS-a, kojih je bilo 1.500 u početnim fazama napada, zatim su granatirale niz nizozemskih promatračnica u južnom dijelu enklave, prisiljavajući nizozemske mirovne snage stacionirane tamo da pobjegnu. S druge strane, nekoliko tisuća preostalih bošnjačkih vojnika Srebrenice pružilo je slab otpor jer su njihove najbolje obučene postrojbe već napustile grad. Da stvar bude gora, nizozemske mirovne snage zaplijenile su oružje. Kada su Bošnjaci zatražili da im se vrati oružje, Nizozemci su to odbili. Kao rezultat toga, bošnjačke trupe pokušale su blokirati nizozemsko povlačenje pred napadom bosanskih Srba a Bošnjaci su uzeli više od 100 nizozemskih vojnika za taoce u očajničkom pokušaju da ih spriječe da odu. Nakon toga, nizozemski mirovnjak ubijen je nakon što je bošnjački vojnik bacio ručnu bombu na njegov APC. Nizozemci su tada zahtijevali da NATO bombardira srpske položaje po gradu, ali su njihovi zahtjevi ignorirani.
Gotovo bez bošnjačkog otpora, VRS je 9. i 10. srpnja neumorno udarala Srebrenicu artiljerijom. VRS je 11. srpnja ušao u grad. General Mladić je imao tridesetak nizozemskih vojnika uzetih za taoce. Oko 3.000-4.000 bošnjačkih civila potom je pobjeglo u kompleks UN-a u Potočarima gdje su svi muškarci između četrnaest i sedamdeset bili odvojeni od strane VRS-a, od kojih je velika većina prevezena u susjedni Bratunac koji su držali Srbi. VRS je zaplijenila osoblje DutchBata koje ih je pokušalo slijediti, zajedno s njihovim vozilima UN-a i nekim uniformama, oružjem i drugom opremom. Dok je Mladić očekivao da će se 28. divizija ARBiH pregrupirati u blizini Potočara, ljudi ove divizije odlučili su umjesto toga pobjeći na teritorij pod bosanskom kontrolom.
Srbi su 12. srpnja saznali da je većina ljudi iz grada doista pobjegla iz enklave, pri čemu je 700–900 pobjeglo na istok u Srbiju, 300–850 ih je pobjeglo na jug u Žepu, a 10.000–15.000 pobjeglo je na sjever u Tuzlu. Od tih 10.000 do 15.000, oko 6.000 je bježalo od bošnjačkih vojnika, od kojih je 1.000-1.500 bilo naoružano. Do trenutka preraspodjele VRS-a, oko 3.000 vojnika bolje naoružane avangarde kolone uspješno je pobjeglo u Tuzlu. 9.000–12.000 Bošnjaka koji su ostali okružili su postrojbe VRS-a i napali ih topništvo, oklop i malokalibarska paljba.
Ujutro 10. srpnja 1995. godine situacija u samoj Srebrenici bila je napeta. Stanovnici, od kojih su neki bili naoružani, preplavili su ulice grada. Pukovnik Karremans slao je hitne zahtjeve kojima je tražio zračnu podršku NATO-a radi obrane grada, no nikakva pomoć nije stigla do otprilike 14:30 sati 11. srpnja 1995. godine, kada je NATO bombardirao tenkove VRS-a koji su se primicali gradu. Zrakoplovi NATO-a pokušali su bombardirati i artiljerijske položaje VRS-a iznad grada, no tu su operaciju morali prekinuti zbog slabe vidljivosti. Planovi NATO-a da nastavi sa zračnim napadima odbačeni su nakon što je VRS zaprijetio da će ubiti nizozemske vojnike koji su se nalazili u zarobljeništvu VRS-a, te da će granatirati bazu UN-a u Potočarima, izvan grada, kao i okolna područja, na koja je pobjeglo 20.000 do 30.000 civila.
Nakon pada Srebrenice uslijedila je nova operacija VRS kodnog imena Stupčanica 95, s namjerom zauzimanja Žepe.
