Danas, u organizaciji Udruge hrvatskih branitelja Antunovac-Ivanovac, na Selešu, podna spomen obilježja “Bijeli križ”, održano je svečano obilježavanje sjećanja na 31. godinu od velike bitke za Seleš. Razna delegacija i izaslanstva položila su vijence i zapalila svijeće, a molitvu za duše poginulih vodio je don Andrija Vrbanić župnik Župe sv. Rozalije. Uz obitelj poginulih i nestalih, braniteljskih udruga, sudionika bitke, načelnika općine Antunovac Davor Tubanjski bio je i dožupan Osječko-baranjske županije Mato Lukić.
Iako se o tom dijelu ratišta malo zna, i gotovo da se ne spominje ni u povijesnim analizama, bitka za pustaru Seleš je bila vrlo bitna za obranu samog grada Osijeka. U obrani Seleša, do 22. studenog 1991., poginulo je 18. hrvatskih branitelja.
Nakon što je 18. studenoga, poslije punih 87 dana opsade, neprijatelj uspio slomiti obranu Vukovara, svoje je snage prebacio prema Osijeku s ciljem njegova osvajanja. To naime pokazuje i danonoćno bombardiranje Osijeka i njegovih obrambenih linija s kojim je neprijatelj započeo već 16. studenoga te nastavio s pregrupiranjem svojih snaga s vukovarske na osječku bojišnicu.
Srbo-četnici potpomognuti JNA, iako je bilo na snazi potpisano primirje, napadi na obrambene linije osječkih branitelja nastavljeni su većom žestinom.
Nakon okupacije Ernestinova 20.studenog, Laslovo je ostalo u okruženju, a srpski agresor, s 1. mč. 12. mbr. i 2. mč. 51. mbr. ojačane dijelovima 125. pbr. s 1. okl. četom, paravojnim postrojbama „Beli orlovi“ i pješaštvom TO iz okolnih sela Ade, Palače, Korođa, Silaša, Tenje, krenule prema Osijeku.
Naime, zbog opasnosti od prodora prema Osijeku i Čepinu nakon osvajanja Ernestinova i Divoša, ZOZ Osijek donio je odluku o protunapadu s ciljem oslobađanja Divoša i Ernestinova i osiguravanja komunikacije Tenjski Antunovac – Ernestinovo – Laslovo te dovođenja pomoći laslovačkoj obrani koja se nakon okupacije Ernestinova nalazila u potpunom okruženju. Glavna snaga u toj akciji trebala je biti 3. br. ZNG-a koju se povuklo s vinkovačkoga područja.
Tijekom 21./22. studenoga u šire područje Ivanovca došle su 2. i 3. satnija 1. bojne 132. br. HV-a gdje su trebale preuzeti dio položaja 130. br. HV-a. Treća satnija je kod Paulina Dvora trebala preuzeti dio položaja 101. br. HV-a. Plan je bio glavnim snagama napasti duž komunikacije Ivanovac – Divoš – Ernestinovo, a pomoćnim snagama iz
smjera Paulina Dvora.
Protunapad hrvatskih snaga započeo je 22. studenoga oko 15 sati. Prva i druga satnija, uz topničku su potporu isti dan vratile Divoš, izbivši na lijevu obalu Bobotskoga kanala pred Ernestinovo. Napad su pratili pripadnici 1. bojne 130. br. HV-a, koji su zbog nedovoljne koordinacije s 3. gbr. HV-a i prebrzoga početnoga napredovanja, imali veći broj poginulih i ranjenih. Zbog toga su se izvukli jednim dijelom prema Ivanovcu, a drugim prema pustari Veliki Pomoćin i Vladislavcima. Na pomoćnom smjeru napada, 3. pj. satnija je na prilazu
Ernestinovu naišla na jak otpor. Nakon višesatnih borbi, 1. pj. satnija 1. bojne utvrdila je dosegnute položaje i na njima ostala tijekom te noći.
U jutro 23. studenoga borba se nastavila, ali hrvatske snage nisu uspjele probiti agresorske položaje u Ernestinovu.
Druga bojna 101. br. HV-a koja je dan prije stigla na dosegnute položaje u Hrastinu, pokušala je prema Laslovu i Ernestinovu prodrijeti s juga, no već je na početku odbijena te se vratila u Beketince, ostavivši bojišnicu otvorenom. U borbi za Divoš i Ernestinovo od hrvatskih su snaga bile angažirane 1. bojna 3. gbr. HV-a, bitnica MB 120 mm 3. gbr. HV-a, 1. bojna 130. br. HV-a i 2. bojna 101. br. HV-a.
Ukupno je sedam pripadnika 3. gbr. HV-a ranjeno, a šest je poginulo, 130. br. HV-a imala je 18 poginulih, 12 ranjenih i pet nestalih pripadnika, a 101. br. HV-a 26 ranjenih i tri nestala pripadnika.