Kako je mračno i hladno. I ta puška koju stišćem u ruci je hladna. Mrzim je, a trebam ju da bih ostao živ.
Na položaju sam. Vinogradska ulica, Borovo naselje. Početak je studenog 1991. g. Kuće uokolo nas su prazne, bez ukućana i djece. Sve je razrušeno …. ni ptice se ne čuju. Naša grupa čuva ulicu da neprijatelj ne prođe u nju.
“Damire, kreću prema nama, pripremi se ! I zovi druge dečke,” govori mi suborac Marko. čuju se pucnjevi s njihovog uporišta. trčimo iz dvorišta, odjekuju detonacije. Oni su tako blizu, odmah preko ceste. Uspijevamo obraniti naš položaj. Oni su utihnuli. Sve je utihnulo. Prelazimo cestu provjeriti je li sve u našim rukama. Čujem Željka kako govori:” Dođite, ovdje je jedan njihov.” Prilazimo mu. Kaže da se zove Saša. “Hoćete li me ubiti?” pita nas. Oči su mu uplašene. ” Ne, nećemo te ubiti. Spasit ćemo te , ” govorim mu. Ranjen je od koljena na dolje. Dosta krvari. Ima najviše 25 godina, baš kao i ja. U maslinastoj je odori. Je li JNA vojnik ili mobiliziran, pitam se. Nije niti važno. Pred sobom vidim ranjenog čovjeka. Skidam drvena vrata s jedne kuće. poliježemo ga na njih i odnosimo do glavne ceste.
Saša nam govori ” Hvala vam, hvala! Ako preživim, potražit ću vas nakon rata.”
” Može. Srest ćemo se,” odgovaram mu.
Stavljamo ga u auto te ga odvoze u vukovarsku bolnicu. Mi se vraćamo natrag na naš punkt. prolazi i ova teška noć, tako duga duža od prethodnih. Takvih je prošle još 15-ak, bez dovoljno oružja, hrane pomoći. Osjećamo da je kraj, da se više ne možemo obraniti. je li to kraj naših života? Hoću li još jedanput vidjeti suprugu Blaženku, svoje roditelje?
Bože, pomozi nam svima da sve što nas dočeka izdržimo!
Razdvaja muškarce od žena. Blaženka je u toj grupi. Svi obaramo oči i gledamo u zemlju po kojoj smo nedavno slobodno hodali, maštali o budućnosti. Vode nas u autobuse. Glave su nam i dalje pognute, ne smijemo ih gledati u oči. Osjećam njihovu mržnju. tuku nas kundacima kao zvijeri . Krv posvuda. Zašto su takvi ? Ja sam u svom rodnom mjestu, tu živim, radim. Nikoga ne mrzim. što sam im učinio ? Odvode nas u logor u Srbiju. Tamo je svaki dan dug, predug. Spavamo na daskama pokrivenim slamom. Stalno nas tuku, muče, vrijeđaju, vode na ispitivanja. Gladan sam i žedan, a tako nam malo daju. Moje ruke i noge postale su tanke kao ruke dječarca. Obrazi mi upali, lice pokriveno neurednom bradom. Ne daju nam da se brijemo niti kupamo. Izgledam li uopće kao ljudsko biće? Hoće li mene noćas izvesti van i odvesti u smrt? Bože, molim Te, daj mi snage da izdržim. Ja je više nemam.
Međunarodni Crveni križ ishodovao je naše oslobađanje iz zarobljeništva. Dolazim u Zagreb. Supruga me dočekuje i plače. Plačem i ja. Preživio sam! Bio je to pravi pakao. Blaženka mi govori da izgledam kao zombi. Bez emocija, bez riječi, bez smijeha, bez živosti. Kao da je pola mene tamo ostalo. Osjećam da više nisam onaj Damir od prije. Noću se budim, vrištim, buncam u snu. Suprugina sestra Ivanka bila je u vukovarskoj bolnici do samog pada grada. Priča mi kako su ih sve odveli u Sremsku Mitrovicu u jednu vojarnu te kako je izašla. Saznajem koji su ljudi ubijeni, koji preživjeli. Suze mi padaju niz lice. Pitam ju sjeća li se neprijateljskog vojnika Saše, ranjenog u noge. “On je umro, dobio je gangrenu,” odgovara mi ona.
I opet suze. Žao mi je što se nećemo sresti da čujem kako je on doživio taj rat. Nekoliko je mjeseci prošlo dok se nisam polako počeo vraćati normalnom životu. Počinjem se smijati, više pričati.
Rodio nam se sin Krunoslav. Sada vidim da život ima smisao. Iz Zagreba odlazimo u Rijeku. Dobivamo kćer Vjekoslavu. Supruga i ja nalazimo posao u vojarni na Trsatu. Tu mi je dobro, shvaćam da mi je tu mjesto, među sličnima meni, koji su prošli rat i njegove strahote.
Evo, djeca su krenula u vrtić. Kako vrijeme brzo prolazi.
Već danima me boli glava, jako i prodorno. Liječnici kažu da ću morati na operaciju. Samo da bude sve u redu, da poživim dok djeca ne odrastu.
Sanjao sam da sam upoznao Sašu, da je on upoznao moj djecu, a ja njegovu. Dobar je čovjek.
Damir je preminuo 29. 10. 1999. g. od zloćudnog tumora na mozgu. Sahranjen je u Aleji hrvatskih branitelja u Rijeci.
sada hoda nebeskim stazama, gdje je i Saša.
…… iz razgovora s Blaženkom ,
Izvor : Priče iz Domovinskog rata iz pera srednjoškolaca/ učenica Ekonomske škole Mije Mirkovića Rijeka- Sara Illich.
