OBLJETNICA SMRTI SVETE MARIJE DE MATTIAS

Nove obavijesti Obljetnice Vijesti Vjera

Ona živi i živjet će vječno u zajedništvu pravednika, u kraljevstvu blaženika, pobjednica svijeta i smrti. Ona živi i živjet će u sjećanju ljudi i, nadam se, živjet će u svečanom slavljenju u Crkvi.

 

Marija De Mattias (Vallecorsa, 4. 2. 1805. – Rim, 20. 8. 1866.), utemeljiteljica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove, proglašena blaženom 1950. i svetom 18. 5. 2003. u Rimu.

U tom vremenu rodila se i Marija De Mattias, dijete iz imućnije obitelji u Vallecorsi, na jugu Papinske Države. Na njezin odgoj najviše je utjecao otac, koji je imao strpljivosti i želje da svoju nemirnu i živahnu kćer odgoji i prenese joj ljepotu kršćanskog poziva. Marija je bila bistro dijete i zarana su je posebno zainteresirale očeve priče o biblijskim junacima i vazmenom Jaganjcu, koji je prolio Krv za svakog čovjeka.

Nažalost, prolijevanje krvi bilo je dio Marijine stvarnosti, što će obilježiti njezin život i duhovnost. Još kao devetogodišnja djevojčica bila je svjedokom nasilnih ubojstava na ulicama Vallecorse koja su počinili pobunjenici iz obližnjih šuma i brda iznad mjesta. Naime, Vallecorsa, kao i druga izdvojena i zabačena mjesta na jugu Papinske države, u to vrijeme zahvaćeni su pokretom hajduštva koji je nastao zbog nezadovoljstva i ratnih zbivanja za vrijeme i nakon Napoleonovog vladanja. Iz različitih razloga neki su pobunjenici odlazili u šume i živjeli od pljačke i napada na stanovništvo po obližnjim mjestima, a osobito su česte bile osvete.

Veliku duhovnu baštinu i saznanja o počecima širenja družbe ostavila nam je u svojim pismima: biskupima, svećenicima, župnicima i, naravno, sestrama – potičući ih na nesebično i predano služenje Bogu. Posebno su dragocjena njezina pisma don Giovanniju Merliniju, svom duhovnom vođi, koja su prepuna otkrivanja njezine duše i Božjega vodstva, kojemu je bila potpuno otvorena. U pismima se vide Marijini nadnaravni motivi služenja i duboke kontemplacije Krista Raspetoga – kojim je bio nadahnut sav njezin trud i zalaganje za dragog bližnjega.

Njezinom životu nisu nedostajale patnje, kako od strane biskupa i svećenika s kojima je surađivala, tako i od vlastitih sestara, koje ponekad nisu mogle shvatiti ni nasljedovati njezinu revnost i zauzetost za Kraljevstvo. Uranjajući u otajstvo Kristove muke i klanjajući se njegovoj Krvi, nije bilo moguće da i sama ne osjeti patnju i križ. Nju je posebno radosno prihvaćala kao dio sudioništva u Kristovu djelu otkupljenja i željela je da svaka sestra sve više uranja u vazmeno otajstvo.

Napisala je Pravila Družbe 1838. i 1857. Od svojih sestara tražila je i željela da budu apostoli, žene u službi drugim ženama, svjedoci koji nastoje propovijedati Evanđelje svojim životom i riječima, da budu redovnice na nov način. Njihov je apostolat odgajati žene i djevojke kako bi vjerski, duhovno, humano i kulturno napredovale te kao zdrave majke i supruge odgajale nove naraštaje.

Papa Pio XII. proglasio ju je blaženom 1950., a 18. svibnja 2003. svetom ju je proglasio papa Ivan Pavao II. te ju cijeloj Crkvi predstavio kao model življenja kršćanskog i posvećenog života, nazvavši je gorljivom mističarkom i zanosnom ženom akcije, koja je na području odgoja i evangelizacije otvorila nove putove ženine prisutnosti u Crkvi i ponudila originalne modele služenja Evanđelju.

Njezino je nastojanje uvijek bilo usmjereno na slavu Božju i dobro bližnjega. Nikada nije mislila na sebe; njezini su dani bili posvećeni Bogu i živjela je samo kako bi njemu ugodila.

(iz pogrebnog govora sluge Božjega Ivana Merlinija, Misionara Predragocjene Krvi, duhovnog vođe Marije De Mattias)

Izvor : Klanjateljice Krvi Kristove

Odgovori