Danas se u Antinu odražala 31. obljetnica okupacija sela i mučki ubijenih 31 stanovnik Antina. Svečano obilježavanje započelo je svetom misom u crkvi sv. Antuna. Poslije molitve svi prisutni pridružili su se polaganju vijenaca i paljenjem svijeća podno spomen obilježje u središtu mjesta gdje odana počast svim poginulim i nestalim braniteljima i civilima Antina.
Nacionalni sastav Antina je prema popisu iz 1991. godine bio takav, da je selo imalo 997 stanovnika, od kojih je samo jedan bio Srbin, a 12 stanovnika se izjasnilo Madžarima. Treba odmah reći da je susjedna Antinska Mlaka, koja se naslanjala na Antin, na cesti Antin- Tordinci, bila naseljena solunskim dragovoljcima i iz tog sela je uz Markušicu stizalo sve zlo, koje će pogoditi Antin
Pritisak na Antin jednako kao na Korođ započeo je već u lipnju, a nastavljen je u srpnju i kolovozu, da bi sve potkraj rujna 1991. godine bilo neizdrživo. Ante Strinić kaže da su Srbi u Antinskoj Mlaki već u svibnju imali tenkove, koje su kasnije ukoplai i iz kojih su tukli Antin. Ovi u Antinskoj Mlaki su uz pomoć JNA premostili Vuku i tako povezali ostrovo, Gaboš, Markušicu, Podrinje i Adu s Pačetinom, Silašom i Bobotom, odnosno, Daljem i Borovim Selom.
Svakodnevni napadi na Antin potkraj rujna će dovesti do toga da su Antinčani odlučili izaći iz mjesta organizirano prema Tordincima i dalje šljunčarom prema Nuštru i Vinkovcima. Cilj je izvući sve nepotrebne za borbu, a ta odluka je krenula u ostvarenje u noći 29. na 30. rujna. Biraju put za kojeg računaju da je siguran i to poljskim putem između Korođa i Tordinaca, no tu kod piste, gdje se predavala šećerna repa dočekati će ih zasjeda. Tada gine Vlatko Matanović, a ranjene su Anica Božić i Anuška Pastor, a otada se Anuška Pastor vodi kao nestala. To je natjeralo Antinčane da se vrate u selo, no na sreću ih je pred selom zaustavio Ante Strinić, pa su se na vrijeme sklonili pred napadom koji dolazi iz Markušice i Antinske Mlake. Taj 30. rujna Antinčani zovu crni ponedjeljak, jer su prihvatili ultimatum o predaji, koji je došao iz Markušice i koji je glasio: “Ako se Antin i Korođ ne predaju, biti će sravnjeni sa zemljom”. Oni koji su bili spremni pružiti otpor smatraju da su Antinčani bili lakovjerni, jer su povjerovali ovima iz Markušice. Pokazati će se da Tordinci i Laslovo nisu to učinili i da su se uspjeli braniti do 25. listopada, odnosno,18.studenog.
U Antinu je nakon okupacije mjesta ubijena 31 osoba od kojih 17 u masovnom ubojstvu, a njihova su tijela bačena u masovnu grobnicu na lokaciji Carev ribnjak.
Lokacija same masovne grobnice nalazi se u ulici Kolodvorska kbr.45 na kojoj se nalazila tada razrušena vikendica vl. Ivana Matanovića, a iza iste ribnjak dubine dimenzija približno 20×10 metara, dubine od 1.5 do 4 metra. Ribnjak je bio tek dijelom ispunjen vodom, a rubovi istoga obrasli vodenim raslinjem kao i obala oko istoga. Od jugoistočnog zida na rečene vikendice u smjeru juga pružaju se ostaci ograde načinjene od betonskih stupova. Uzevši u obzir navedene parametre, lokacija je obrađena strojno pri čemu je strojno kopanje započelo na površini od približno 5m2.
Nakon provedbe mirne reintegracije te zapljenom oskudne dokumentacije koja se odnosila na područje istočne Slavonije nalazio se i dokument tadašnjega SUP-a Vukovar od 14. studenoga 1991. godine. U istome je bilo jasno naznačeno kako su 7. studenoga 1991. godine pripadnici 12. (Novosadskoga) korpusa JNA u Antinu u Kolodvorskoj ulici u ribnjaku bez vode dimenzija 10x20x3 metra u dvorištu gore spomenutoga Ivana Matanovića pronašli posmrtne ostatke više osoba te o istome obavijestili djelatnike Stanice milicije Markušica. Drugoga dana licu mjesta pristupila su civilna tijela okupacijske paravlasti, Osnovnoga suda u Vukovaru s privremenim sjedištem u Dalju, te djelatnici SUP-a Vukovar. Iz spomenutoga je dokumenta razvidno kako su u ribnjaku pronašli posmrtne ostatke 17 osoba, a za kojih 15 je ustanovljeno kako su usmrćeni tupim predmetima u predjelu glave dok su dvije (2) osobe usmrćene ubodom oštrim predmetom u predjelu vrata čiji se raspon dobi kretao od 50 do 66 godina te je tek jedna osoba bila ženskoga spola.
Preliminarnim nalazom utvrđeno je kako su iz masovne grobnice ekshumirani posmrtni ostaci devet osoba što je već tada naznačilo mogućnost kako je dio posmrtnih ostataka premješten na sekundarnu lokaciju, a uzevši u obzir ranije spomenuti dokument prema kojemu su u ribnjaku primarno bili pokopani posmrtni ostaci 17 osoba. Obradom i pregledom ekshumiranih posmrtnih ostataka utvrđeno je kako se radi o osobama srednje životne dobi, odnosno prosječne starosne dobi od 52 godine, raspona od najmanje 40 do najviše 61 godine pri čemu je jedna osoba bila ženskoga, a osam muškoga spola.
Još uvijek se traga za 12 osoba nestalih u mjestu Antin upravo nakon njegove okupacije i to uglavnom od kraja rujna do sredine studenoga 1991. godine. Mjesta skrivenih lokacija masovnih i pojedinačnih grobnica mještana, žrtava iz Antina jedno je od otvorenih zahtjeva Republike Hrvatske prema Republici Srbiji. Do danas nadležna tijela te države, između ostaloga, nisu pokazala ikakav angažman koji bi ukazao namjeru rasvjetljivanja ove još uvijek najteže humanitarne posljedice iz Domovinskoga rata.
Najpouzdaniji svjedok za daljnja ubijanja u Antinu je Ante Strinić-Pušo koji će sudjelovati u obrani Tordinaca, no ne će nakon pada sela 25. listopada krenuti u proboj prema Jarmini, već će odlučiti uz svu neizvjesnost vratiti se u selo. On će za dolazak do Antina trebati tjedan dana, iako je udaljenost tek pet- šest kilometara, a na putu će dva puta morati preplivati Vuku. On će se od početka studenog skrivati na tavanima najprije svoje kuće, pa na kraju kuće svojih roditelja sve do 12. veljače 1992. godine.
Prvih dana svog skrivanja on će promatrati komšije iz Antinske Mlake kako sustavno pljačkaju selo. Tomislav Kalaica kaže da je za to bio zadužen Bato Dragojević iz Antinske Mlake, koji je vršio popis stoke i raspoređivao gdje što treba otići. Kalaica tvrdi da je Aco Ilić iz Antinske Mlake po Antinu silovao i ubijao, a Josipa Pastora je tukao do smrti i za vjerovati je da je on pripadnik “škorpiona”. Kalaica tvrdi da danas postoje ljudi u Antinskoj Mlaki, a Ante Strinić dodaje i u Markušici, koji bi mogli dati odgovore na sva pitanja vezana za ubijanje i mučenje 27 civila iz Antina.