Svetom misom zadušnicom podno spomen obilježja u Vidovicama te molitvom, paljenjem svijeća i polaganjem vijenaca, u nedjelju 23. listopada 2022. obilježena je 30. obljetnica oslobođenja župa Vidovice i Kopanice pokraj Orašja u Bosanskoj Posavini.
Naime, 23. listopada ratne 1992. branitelji iz postrojbe 106. HVO brigade Orašje oslobodili su Vidovice u kojima su živjeli isključivo Hrvati katolici i koje su početkom svibnja te godine zauzeli srpski oružnici te prognali sve žitelje, a ubili i masakrirali one koji su pronašli i srušili staru i novu crkvu kao i većinu od oko 500 obiteljskih kuća. Dva dana kasnije branitelji su oslobodili i susjednu župu Kopanice koje su srpski oružnici također zauzeli.
Svetu misu za sve ubijene i poginule predvodio je mjesni župnik vlč. Marijan Brkić uz koncelebraciju petorice svećenika.
Program obilježavanja započeo je na Spomen obilježju Polje u Vidovicama. Nakon blagoslova i molitve, brojna izaslanstva hodočastili su do Spomen obilježja poginulim braniteljima i mještanima u centru Vidovica, gdje su položila vijence i zapalila svijeće. S posebnim pijetetom, prisutni su se prisjetili svih poginulih, nestalih i umrlih branitelja.
Datum 23. listopada određen je za Dan općine, kasnije Grada Orašja, datum iz Domovinskoga rata kada su postrojbe 106. brigade HVO Orašje oslobodile okupirane Vidovice, a 25. listopada oslobođene su i Kopanice.
Ovaj prostor nisu branili samo iz Posavine već iz cijele Hrvatske od kuda su danas došli nekadašnji branitelji iz Zagreba, Varaždina, Rijeke i brojnih drugih gradova. Hvala im na toj požrtvovnosti, na želji da Hrvati mogu živjeti svoji na svome. Kuće su obnovljene, ali nažalost situacija je takva kao i na drugim područjima BiH i Hrvatske jer sve je manje ljudi koji ovdje žive, no oni koji su ostali daju sve od sebe da ovo područje i dalje živi.
Darko Tomašević, prof. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i dekan fakulteta u Sarajevu
Srpska agresija na općinu Orašje započela je 29. travnja 1992., topničkim napadom na Vidovice. Nakon dva dana neprestanog topničkog napada, koji je trebao agresorima poslužiti za zastrašivanje i razbijanje prve obrambene crte, uslijedio je i jaki pješački napad 1. svibnja. 1992. Toga dana oko 600 pješaka potpomognutim tenkovima i oklopom, krenuli su u osvajanje Vidovica u čemu, zbog brojčane i tehničke nadmoći, i uspijevaju. Dan poslije, 2. svibnja, konsolidirane hrvatske snage, pojačane dragovoljcima iz ostalih naselja oraške općine, u protunapadu ponovo zauzimaju Vidovice. Takvo stanje nije dugo trajalo, jer su već 4. svibnja 1992. godine srpske snage potpomognute snagama iz Brčkog, sa više strana izvršili jaki napad na Vidovice, pa dolazi do borbe i prsa u prsa. Malobrojniji branitelji su ponovno napustili Vidovice i povukli se na pričuvne položaje.
U razdoblju od 29. travnja do 4. svibnja 1992. godine, u borbama za Vidovice poginulo je oko 40 branitelja, a na desetine ih je teže ili lakše ranjeno.
Ulaskom u hrvatska sela Vidovice, Kopanice i Jenjić, srpski vojnici su na najokrutniji način masakrirali i ubili desetke civila koji nisu mogli ili htjeli napustiti spomenuta sela.
Od 4. svibnja crta obrane 106. brigade HVO-a, je neprestano ojačavana i utvrđivana čvrstim rovovima i bezbrojnim tranšeama, a protezala se u duljini 27-30 km, tj. od sela Oštra Luka sa zapadne strane bojišnice, preko Boka, Matića, Kostrča, Donje Mahale i Orašja, sve do Vidovica na krajnjem istoku općine. Popunjenost brigade ljudstvom je svakim danom rasla i prelazila formaciji 100%, što samo po sebi govori o moralu i odlučnosti branitelja.
Jačih neprijateljskih pješačkih napada nije bilo sve do 19. srpnja 1992. godine, nego su se vodile rovovske bitke i diverzantske akcije. U tom periodu srpski agresor je tukao županjsko i oraško područje oružjem najveće razorne moći: Lunama, Volkovima, topništvom najtežeg kalibra, uz česta zračna bombardiranja, sa najrazornijim avio-bombama, tkz. “krmačama”. Pored crte bojišnice, na udaru su bili industrijski objekti, škole, sakralni objekti, gospodarski objekti, a nekritički je gađano i cijelo područje općine. Najveće štete trpjela su sva naselja naslonjena na prvu crtu obrane: Oštra Luka, Bok i Matići, te Orašje, kao centar općine, ali i sva prekosavska sela županjske Posavine. Svakodnevno su brojne neprijateljske granate zasipale slobodno područje, a najčešće su stradavali civili.
Takvo stanje je trajalo sve do 23. listopada 1992. godine, kada su postrojbe hrvatskih branitelja totalno razbile i uništile neprijatelja i oslobodile okupirano selo Vidovice, a 25. listopada na isti način oslobođeno je i selo Kopanice. Srpske snage su pretrpjeli teške gubitke.
Poginuli hrvatski branitelji u zauzimanju Vidovica s područja Rijeke i Osijeka: Zvonimir Kokotović (1967), Marinko Bošnjak ( 1966), Franjo Šafer (1965), Anto Matkić (1963) i Anto Knežević (1973).
Poginuli pripadnici HVO-a : Vlado Pavlak, Nedeljko Lazić, Eduard Perušić, Stjepan Oršuš, Marijan Juriša, Stevo Kuzmić, Željko Hojsak, Vladimir Galinec, Dario Cartk, Stjepan Lepčin, Dragutin Lajtman, Franjo Tomšić, Ivan Novak, Josip Petak-Đango, Nedeljeljko Horvatić, Mladen Kučina, Mladen Meštrić, Nedjeljko Semić, Dalibor Čebuhar, Ivan Marjanović, Renato Plavetić, Dragan Jovanović-Cigo, Tomislav Švab, Zdravko Štos, Radovan Mladenović, Branko Bergovec, Božidar Šuflaj, Mato Mijatović, Joso Ivkić, Zvonko Ivkić, Zlatko Ivkić, Željko Župarić i Mato Matanović.
