Obilježavanje “Dan sjećanja na genocid u Srebrenici” – 27. godišnjica od genocida.

Nove obavijesti Obilježavanja Obljetnice Vijesti

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, Europski parlament i Ured visokog predstavnika za BiH, okarakterizirali su pokolj u Srebrenici kao genocid, a Europski parlament je u siječnju 2009. godine proglasio 11. srpnja “Danom sjećanja na genocid u Srebrenici

Vijesti o masakru prvi put su se pojavile u svjetskim medijima u kolovozu 1995. godine. Dana 10. kolovoza Sjedinjene Američke Države objavile su satelitske fotografije koje su prikazale moguće masovne grobnice nedaleko od sela Nova Kasaba. Na temelju toga američki je izvjestitelj David Rohde posjetio sjeveroistočnu Bosnu i istražio slučaj na licu mjesta. Dana 18. kolovoza Rohde je objavio u dnevnom listu «Christian Science Monitor» značajne vijesti i priče u kojima je iznio dokaze da se u srebreničkoj oblasti dogodio masakr velikih proporcija. Svjetski su mediji objavili da se veliki masakr nad Bošnjacima dogodio nakon što su srpske snage okupirale UN-ovu zaštićenu zonu i da UN-ovi promatrači nisu učinili ništa da to spriječe.

Genocid nad Bošnjacima od strane srpskih vojnika u Srebrenici, najveći je zločin nad čovječnosti , odmah poslije holokausta. Srpska vojska koji je još 6. srpnja krenula na osvajanje Srebrenice, a kako će se saznati kasnije, genocid je bio planiran i dogovoren.

Srebreničku enklavu je 1993. godine Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo zaštićenom zonom, a zauzele su je srpske snage 11. srpnja 1995. godine. Prema standardnim podatcima, srpske snage ubile su između 7000 i 8500 nenaoružanih Bošnjaka među kojima su se nalazili dječaci i muškarci u dobi od 13 do 77 godina..

Nakon što su snage Vojske Republike Srpske i specijalne srpske vojne postrojbe Škorpioni, zauzela sve kontrolne točke UNPROFOR-a, jedan dio nizozemskih vojnika “plavih kaciga” povukla se u enklavu, a jedan dio je zarobljen.

Pukovnik Karremans slao je hitne zahtjeve kojima je tražio zračnu podršku NATO-a radi obrane grada, no pomoć nije stigla. Tek oko 14:30 sati 11. srpnja 1995. godine, NATO je bombardirao tenkove VRS-a koji su se primicali gradu. Zrakoplovi NATO-a pokušali su bombardirati i artiljerijske položaje VRS-a iznad grada, no tu su operaciju morali prekinuti zbog slabe vidljivosti. Planovi NATO-a da nastavi sa zračnim napadima odbačeni su nakon što je VRS zaprijetio da će ubiti nizozemske vojnike koji su se nalazili u zarobljeništvu VRS-a, te da će granatirati bazu UN-a u Potočarima, izvan grada, kao i okolna područja, na koja je pobjeglo 20.000 do 30.000 civila.

Slijedeći dan, 12. srpnja, U kampu je vladao kaos, strah se osjetio gotovo u svakoj osobi, a napetost je izvirala iz svake osobe . Srpski vojnici ušli su u kamp i stopili su se u masi izbjeglica. Počele su kružiti priče da srpski vojnici ubijaju i siluju. Jedan od svjedoka vidio je hrpu od 20 do 30 tijela nagomilanih iza zgrade «Transporta» u Potočarima, uz neki stroj nalik na traktor. Drugi je svjedok izjavio da je 12. srpnja oko podneva vidio jednog vojnika kako je nožem ubio dijete usred gomile prognanika. Izjavio je također da je iza tvornice cinka vidio srpske vojnike kako ubijaju više od stotinu bošnjačkih muškaraca i potom tovare njihova tijela na kamion.

Kako se smračilo, teror se pojačao. Krici, puščana paljba i drugi zastrašujući zvuci mogli su se čuti tokom cijele noći i nitko nije mogao spavati. Vojnici su izvlačili ljude iz gomile i odvodili ih. Neki bi se vratili, a neki ne. Jedan je svjedok ispričao da su te noći odveli trojicu braće, od kojih je jedan bio tek dijete, dok su ostali bili adolescenti. Kada ih je majka krenula tražiti, našla ih je zaklane.

Te noći je bolničar Nizozemskog bataljuna naletio na dvojicu srpskih vojnika koji su silovali jednu mladu ženu:Vidjeli smo dvojicu srpskih vojnika, od kojih je jedan čuvao stražu, a drugi je, skinutih hlača, ležao na jednoj djevojci. Vidjeli smo da djevojka leži na tlu, na nekoj vrsti dušeka. Na dušeku je bilo krvi, čak je i ona bila pokrivena krvlju. Na nogama je imala modrice. I po nogama joj je tekla krv. Bila je u potpunom šoku. Bila je potpuno izbezumljena.

Dana 13. srpnja vojnici Nizozemskog bataljona primijetili su jasne znake da Srbi ubijaju neke od izdvojenih bošnjačkih muškaraca. Pukovnik Joseph Kingorij ( vojni promatrač Ujedinjenih naroda (UNMO) na području Srebrenice), pokušao je doći do “bijele kuće” , ali mu vojska bosanskih Srba nije dozvolila. Unatoč tome, i sam je uočio istu stvar što su mu svjedočili ostali dočasnici i časnici Nizozemskog bataljuna, da grupa naoružanih vojnika izvodi iz prostora “bijele škole” zarobljenike i izbjeglice, te se čuju rafali , a zatim ista grupa se vraća bez zarobljenika.

Tijekom noći i rano idućeg jutra mnoštvom su se proširile priče o silovanjima i ubojstvima, pa je u logoru zavladao još veći strah.

Nakon pada Srebrenice i Žepe, NATO je usvojio plan bombardiranja srpskih ciljeva i prijetnjom sile kako bi spriječili napade srpskih snaga na zaštićenu zonu u Goraždu. Tvrdnja predsjednika Alije Izetbegovića da je nestalo između 7 i 10 tisuća muslimana, kao i druga granata na tržnici u Markalama u Sarajevu, bili su povod za masovno bombardiranje Republike Srpske. Konačno su u kolovozu 1995. godine hrvatske snage – HV i HVO, zajedno s Armijom RBiH potisnuli Vojsku Republike Srpske u akcijama koje su trajale do prosinca 1995. godine, omogućivši potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma kojim je zaključen rat u BiH.

Prvi osuđeni za zločin u Srebrenici koji je priznao kazneno djelo ubojstva bio je plaćenik 10. diverzantskog odreda Dražen Erdemović, koji je osuđen u studenome 1996. na pet godina zatvora. Nakon tri i pol godine zatvora, Erdemović je bio oslobođen, a na temelju njegovog iskaza iz kolovoza 2001. osuđen je general Radislav Krstić.

Dražen Erdemović je za vrijeme istrage i suđenja opetovano izražavao žaljenje zbog zločina koje je počinio, svjedočio je za optužbu u predmetu Krstić i u svom je iskazu spomenuo i sljedeće:Ljudima ispred nas je naređeno da se okrenu leđima prema nama. Nakon što su nam okrenuli leđa, mi smo u njih pucali. Izdana nam je naredba da pucamo.”

Erdemović je rekao da su sve žrtve osim jedne nosile civilnu odjeću i da, uz iznimku jedne osobe koja je pokušala pobjeći, prije strijeljanja nitko nije pružio nikakav otpor. U nekim su slučajevima egzekutori bili naročito okrutni. Kada bi koji od vojnika prepoznao nekoga iz Srebrenice, toga bi čovjeka tukli i ponižavali prije nego što bi ga ubili. Erdemović je svoje kolege vojnike morao nagovarati da za strijeljanje prestanu koristiti mitraljeze: iako su mitraljezi zarobljenicima nanosili smrtne ozljede, smrt nije nastupala odmah pa su tako njihove muke bivale produžene.

Erdemović je posvjedočio da je 16. srpnja 1995. godine oko 15.00 sati, nakon što su završili s egzekucijom zarobljenika na Vojnoj ekonomiji Branjevo, njemu i ostalim vojnicima iz 10. diverzantskog odreda rečeno da grupa od 500 zarobljenih bosanskih muslimana iz Srebrenice pokušava pobjeći iz obližnjeg društvenog doma. Erdemović i ostali pripadnici njegove jedinice odbili su sudjelovati u daljnjem ubijanju. Tada im je rečeno da dođu na sastanak s potpukovnikom u kafić u Pilici. Erdemović i ostali vojnici otišli su u kafić kako se od njih tražilo, a dok su čekali, čuli su pucnjavu i detonacije ručnih bombi. Buka je trajala otprilike 15-20 minuta, nakon čega je jedan vojnik iz Bratunca ušao u kafić i prisutne obavijestio da je «sve gotovo».

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) je za zločine u Srebrenici optužio ukupno 21 osobu. Nekadašnji general Drinskog korpusa Radislav Krstić je 2001. godine postao prvi optuženik osuđen za genocid te je dobio 46 godina zatvora, koja je nakon podignute žalbe 2004. godine smanjena na 35 godina zatvora. Krstić je bio prvi Europljanin osuđen za genocid od nekog međunarodnog suda nakon Nürnberškog procesa.

Slobodan Milošević je također bio optužen za razne zločine u Bosni, među njima i za Srebrenicu, ali je preminuo prije presude.

Pukovnik Vidoje Blagojević je u siječnju 2005. godine proglašen krivim za ratne zločine u Srebrenici te je osuđen na zatvorsku kaznu od 18 godina, koja je nakon podignute žalbe smanjena na 15 godina

 Vujadin Popović, obavještajni časnik Drinskog korpusa Armije Republike Srpske, i Ljubiša Beara, pukovnik iste vojske, proglašeni su krivim za genocid, istrebljenje, progon i ubojstva te su osuđeni na doživotne kazne u zatvoru. Drago Nikolić, šef sigurnosti Zvorničke brigade, proglašen je krivim za sudjelovanje i pomaganje u genocidu te je osuđen na 35 godina zatvora. Ljubomir Borovčanin osuđen je za pomaganje i sudjelovanje u istrebljenju, ubojstvu, progonu i prisilnu deportaciju te je osuđen na kaznu od 17 godina. Vinko Pandurević dobio je 13, Radivoje Miletić 19 a Milan Gvero pet godina zatvorske kazne. “Opseg i priroda ubilačke operacije, stravičan broj ubojstava, jasna namjera – vidljiva iz dokaza – da se eliminira svaki bosanski musliman koji je uhićen ili koji se predao pokazuje izvan razumne sumnje da je riječ o genocidu“, objavio je ICTY.

ICTY je također 2005. godine optužio Milorada Trbića – između ostalog, da je odgovoran za pogubljenje oko 1.000 Bošnjaka u Orahovcu u jednom danu, 13. srpnja 1995. godine, te mnoge druge zločin – ali je njegov predmet ustupljen sudu Bosne i Hercegovine. 16. listopada 2009. godine prvostupanjskom presudom sud BiH proglasio je Trbića krivim za genocid i istrebljenje u Srebrenici počinjene u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, te ga osudio na dugotrajni zatvor u trajanju od 30 godina.

Radovana Karadžića, Haaški sud  ga je drugostupanjskom presudom 24. ožujka 2019. godine osudio na doživotnu kaznu zatvora, zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti, istrebljenje, ubojstva, ubojstvo kao kršenje zakona ratovanja, deportaciju, nehumana djela i prisilno premještanje, širenje terora, protupravne napade na civile te uzimanje talaca – koje je on počinio u svojstvu prvog predsjednika, tj. efektivnog osnivača Republike Srpske i u svrhu stvaranja Republike Srpske.

Zdravku Tolimiru  je Sud proglasio krivim 12. prosinca 2012., između ostalog za genocid i ratne zločine. Za ova nedjela osuđen je na doživotni zatvor. Umro je u zatvoru u Scheveningenu, 9. veljače, 2016. godine.

Ratko Mladić je 26. svibnja 2011. uhićen je u selu Lazarevu kod Zrenjanina. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije prvostupanjskom je presudom 22. studenoga 2017. Ratka Mladića osudio na kaznu doživotnoga zatvora, za zločine genocida (po dvije točke), zločine protiv čovječnosti (po pet točaka) i za ratne zločin (po četiri točke) koje je počinio u svojstvu najviše rangiranog generala u Vojsci Republike Srpske i u svrhu stvaranja Republike Srpske.

Konačnom presudom u Haagu 8. lipnja 2021. potvrđena mu je prvostupanjska presuda, tj. kazna doživotnog zatvora.

Odgovori