Grčka policija privela je u ponedjeljak 27. lipnja, 59-godišnjeg državljanina Srbije za kojim je Hrvatska raspisala međunarodnu tjeralicu zbog ratnih zločina počinjenih 1991. godine, javila je agencija Associated Pre
Uhićeni Srbin, kako navodi izvori za maxportal, je Jovan Cvetić, konobar iz Virovitice, a do 1991. živio je u okolici Slatine.
Cvetić se tereti za ratni zločin počinjen na području Papuka , mjesta Voćin i Huma u prosincu 1991 godine, kada je zajedno sa ostalim pobunjenim djelom Srba i dobrovoljačke garde “Belih orlova”, prije povlačenja ubili najmanje 42 Hrvata, među njima i žene i starce, u selima Voćinu i Humu. Kada su napuštali Voćin, u noći 13. prosinca 1991. uništili su hrvatske kuće i ekplozivom razorili mjesnu katoličku crkvu staru preko 500 godina, u kojoj su skladištili oružje. Prema izvještajima, još 20-ak hrvatskih mještana u susjednim selima (Bokanama, Kraškoviću, Miokovićevu i Zvečevu) također je strijeljano.
Osebujnost ovog slučaja je to što je ovo najdokumentiraniji ratni zločin, jer su se inozemni medicinski stručnjaci na poziv Foreign Press Biroa iz Zagreba vrlo brzo pojavili na prizorištu zločina, čim su hrvatske snage oslobodile selo, omogućivši forenzičku istragu. Prema forenzičarskom izvješću objavljenom 19. prosinca u Zagrebu, pronađena su 43 leša: 15 je bilo žena od kojih je 12 imalo između 57 i 76 godina; a ostalo su bili muškarci, od kojih je 11 imalo između 60 i 84 godine. Većina je smaknuta vatrenim oružjem, no sedmero je bilo spaljeno a jedna je žrtva imala rane za koje se pretpostavlja da potječu od sjekire. Valja napomenuti da je jedna od žrtava bio S.N., 77-godišnji Srbin, koji je prema izvještaju za autopsiju preminuo od krvarenja. Mjesni svećenik je izjavio da je on poginuo u pokušaju da zaštiti svoje hrvatske susjede.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije optužio je Vojislava Šešelja između ostalog i za progone, pljačkanje, razaranje kuća i ubojstva u Voćinu.
Za počinjene ratne zločine optužnica je podignuta još 1992. godine, ali je nekolicinu optuženika prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman abolirao. Protiv petnaestak optuženika vođeni su sudski postupci, a samo nekoliko njih je presuđeno pravomoćnim kaznama do velika većina zločinaca i danas nije kažnjena.
Na isti način kao Cvetić, 2014 godine na istom graničnom prelazu uhićen je Đuka Bogunović (56) , rođeni Glinjanin, koji se teretio da je, kao čuvar u zatvoru u Glini, od rujna pa do prosinca 1991. sudjelovao u mučenju jednog zarobljenog hrvatskog policajca. Bogunović je već jednom 1993., u odsutnosti, bio osuđen, na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika. U tom postupku sudilo mu se zajedno s još 11 Srba s Banovine.
Uhićeni Cvetić je prebačen u Solun gdje će dati iskaz pred tamošnjim javnim tužiteljem. Tročlano sudsko vijeće će zatim razmotriti zahtjev Hrvatske za izručenjem, a ročište se očekuje sljedeći tjedan.
jedini preživjeli koji je vidio zločin i ubojstvo svoga oca u Voćinu, bio je šestogodišnjak Danijel Medić .
Živio sam u Voćinu u Pašinoj ulici kod bake Jage, gdje mi je bio ubijen otac Branko Medić 13. prosinca 1991. godine, a prema sjećanju, evo kako se sve desilo: Mi smo čuli neku pucnjavu i neke eksplozije su bile, došli su susjedi i svi smo otišli u podrum (Danijel Medić, Branko Medić, Marija Matanči, Stjepan Matanči, Franko Peršić i prabako Dorić), svi osim moje bake Jage Šimić, ona je još htjela zatvoriti kokoši. Čuli smo pucnjavu i nju su odmah ubili. Mi smo ostali dolje, a oni su (četnici) ušli u kuću i tamo lupali, razbijali i pretraživali, šta ja znam šta sve, ali sve se to čulo u podrumu jer je buka bila velika. Onda su došli do podrumskih vrata lupali i vikali: “Ajdee ustaše, izađite van van pi… vam materina!” Mi smo izašli van, prvi je moj otac izašao. mi poslije njega, osim stare prabake Jelene Dorić. Ona je bila jako stara i slijepa i nije bila pokretna. Postrojili su nas ispred bunara, ispred kuće i onda me je taj čovjek Branko Oliver, koji mi je ubio oca izveo van na ulicu i rekao: “Ti mali bježi!” Ja sam ostao na ulici, a on je došao do moga oca s pištoljem i propucao ga kroz sljepoočnicu. Tada sam imao 6 godina, sve sam dobro vidio i jako se dobro sjećam toga. Kada sam to vidio, jako sam se uplašio, bio sam dijete, u meni se nešto slomilo od straha i užasa i prvo sam mislio bježati. Pobjegao sam prema centru, usput sam vidio kuće kako gore dok me nisu poveli neki ljudi. Kada sam došao do centra, tamo je bilo puno svijeta i neki tenk, autobusi su čekali i tu me je neka gospođa uhvatila za ruku i uvela u autobus. Bio je to opći kaos, bilo je tu civila, vojske i policajaca. Otišli smo na Zvečevo i sjećam se, na parkingu ispred hotela bilo je tenkova, kontrolirali su nas. Tu su nas razdvojili i odvezli u neko selo kod Okučana. Tamo sam bio u nekom njihovom zapovjedništvu, a onda su me neki dvoje ljudi uzeli na čuvanje. Nakon dva ili tri dana kod tih ljudi, došli su socijalni radnici i odvezli me za Banja Luku, stavili me u dom i tamo sam bio sve dok majka nije došla po mene, na Badnjak 24. 12. 1991. Ja sam, ustvari od 13. 12. 1991. pa sve do Božića 1991. bio u izbjeglištvu.
Tog Branka Olivera, koji mi je ubio oca, tužio sam sudu kada sam postao punoljetan, a suđenje se održavalo u Bjelovaru i Virovitici i trajalo je 3 godine. Bilo je osim mene još svjedoka, ali sud je donio oslobađajuću presudu. Moj iskaz nisu prihvatili kao relevantni, iako je doktorica (psihijatar) rekla da sam ja relevantan svjedok. No sud je zaključio da sam ja bio premlad. Gospođa psihijatar je izašla van iz sudnice plačući jer ju se stajalište suda jako dojmilo. Kada sam drugi puta bio kao svjedok na suđenju, svaki puta me odvjetnik (osumnjičenog B. Olivera) pitao jedno te isto, da bi našao i najmanju sitnicu ili pogrešku (je li čika Oliver bio maskiran ili ne, s bradom ili ne, kolika mu je bila dugačka brada, je li bio u civilu ili u uniformi, je li pucao s lijeva ili desna u glavu mojega oca, je li to bilo tu ili tamo, pokraj ili slično), samo da me zbuni. Ja se dobro sjećam i vidio sam da je mojega oca Branko Oliver ubio pištoljem u sljepoočnicu i ne može se to zaboraviti, to se urezalo u pamćenje i vječno ću se toga sjećati. Nažalost, od odgovornosti za ubojstvo, Olivera je oslobodio i Vrhovni sud u Zagrebu 2008. godine, a moga oca više nema. Moj je otac žrtva četničkog zločina u Voćinu, iako ga država ne tretira tako.