Studeni 1991. vukovarski hrvatski branitelji ulaze u završnu fazu obrane Vukovara, jedina pomoć je dovlačenje svježih snaga i popunu postojećih postrojbi, kao i neophodno oružje i granate raznog kalibra. Tako su na današnji dan, Specijalna jedinica policija PU Varaždin uz policajce temeljne policije, izveli pogibeljni napad na selo Karadžićevo.
Cilj operacije bio je da se ovlada komunikacijom Karadžićevo – Markušica prema selu Ostrvu, i dalje prema Antunovcu, i da zaobilaznim pravcem ( koji se do tada nikada nije koristio za pokušaj proboja prema Vukovaru) probiju blokadu prema Vukovaru. Da bi proboj bio moguć, bilo je neophodno zauzeti selo Karadžićevo.
Akcija je krenula po zlu, zbog toga što se u nju nisu uključile druge postrojbe.
Uoči pokretanja napada izostala je čak i podrška minobacačima. No, najveći šok uslijedio je prodorom specijalaca u selo.
Naime, u dvodnevnom izviđanju „Rode“ su ustanovile da Karadžićevo uz pobunjene Srbe brane manje snage 12. Proleterske mehanizirane brigade JNA, koje nisu trebale predstavljati prepreku dobro organiziranom napadu iz tri smjera.
No, očito je da su Srbi dobili informacije o organiziranju i vremenu proboja, stoga su obranu Karadžićeva u međuvremenu ojačali tenkovima, topništvom i teškim strojnicama. Započela je neravnopravna borba u kojoj „Rode“ nisu nikako mogle parirati bez adekvatnog protuoklopnog naoružanja i topničke podrške. U borbu su se uključili i pripadnici ZNG koji su policajcima pomogli u izvlačenju iz smrtonosne klopke.
Ivica Vugrinec, bio je jedan od pripadnika SJP Varaždinske koji je imao zaduženje izviđanja terena prije napada .
Karadžićevo je selo s oko 45 kuća. Tu su bile njihove snage , ne velike, u te tri noći u kojima smo mi izviđali prije samog napada. Bila su dva tenka T55 i oko 20.-tak vojnika s dva mitraljeska gnijezda, dakle, mi smo izviđali selo Karadžićevo tri noći prije samog napada, i tada, dok smo izviđali nije postojala nikakva jača tehnika. Zadnju noć uoči napada nismo izviđali mi, nego su to radile domaće nage, a mi smo se pripremali za napad. Kada smo u jutro 9. studenog krenuli u napad, dočekalo nas je oko 10 tenkova, stotinjak mitraljeskih gnijezda i masa neprijateljskih vojnika. Neprijatelj je postavljen u svim pravcima s kojeg smo mi napadali, točno su znali odakle krećemo, čak su znali gdje su naši minobacači, jer su tu prvo napadali.
Ivica Vugrinec
Vugrinec je u vozio BOV kada se napad pokrenuo. Nakon što su onesposobili neprijateljske punktove i krenuli prema selu, odjednom se pojavio tenk T84, koji je pogodio njega i njegov BOV.
Toga 9. studenog 1991. krenuli smo u napad na selo Karadžićevo u ranim jutarnjim satima, opremljeni lakim pješačkim naoružanjem, protu tenkovskim naoružanjem, oklopnim vozilima i što je najvažnije, visokog morala. Akcija je bila planirana da s tri strane ( lijevo i desno od strane sela Karadžićeva) i s čela da krenemo u osvajanje sela, s tim da su trebale biti učinjene neke predradnje prije samog napada. Početni položaji bili su zauzeti u 5 sati u jutro, a u 6 sati topnički bataljon iz Đakova, koji je bio smješten u šumi Durgutovica, i topnički bataljon iz Jarmine koji je trebao biti smješten u voćnjaku, u Jarmini. Točno u 6 sati iz šume Durgutovica na selo Karadžićevo ispaljeno je dvije granate, što je nama dalo znak za početak napada, i mi smo sa svim snagama krenuli u napad. Topnička potpora koja je trebala trajati 20 min, izostala je. Bez obzira na izostanak topničke potpore, mi smo krenuli u napad. Kada smo se približili selu Karadžićevo, izvidnica je uočila jedan tenk T55 koji se kretao lijevo-desno uz sami rub sela. Tenk smo odmah uništili . Ono što je bitno naglasiti je da smo mi obavješteni da u selu osim tog tenka i dva puškomitraljeska gnijezda nema neke ojačane sile, osim pješadije. Kada smo s čela, otprilike na sredini sela, stigli , na nas je otvorena jaka vatra iz svega mogućega, od tenkovske , minobacačke, bestrzajnih topova, mitraljeskih gnijezda. Jedino što mi nismo osmatrali je bila ta toć uoči napada, nego su tu noć osmatrale domaće snage. Dakle, u toj noći, neprijateljske snage dovukle su minimalno 4 tenka T84 i veliki broj pješačke potpore iz pravca Markušice.
Goran Mihalić, zamjenik zapovjednika i zapovjednik SJP Varaždinske 1991.
Mile Dedaković Jastreb, u svojoj knjizi “Bitka za Vukovar” naveo je mogućnost da je riječ o izdaji, odnosno da je neko prenio planove neprijateljskoj strani.
Zanimljivo, tog dana nad Karadžićevim je djelovalo i zrakoplovstvo JNA, a pritom je pogođen i zrakoplov Galeb G-4 iz 252. Lovačko-bombarderske avijacijske eskadrile koji se srušio u Bačkoj.
Napad je prestao u popodnevni satima, oko 16:30, pojačanje nije dolazilo, snage SJP RODE ostale su bez streljiva .
Četvorica policajaca, Mladen Kasun(1964), Zvonko Kardoš(1966), Branko Kos(1964) i Željko Pongrac(1964), poginula su. Vlado Štampar (1965) još uvijek se vodi kao nestao, a 28 pripadnika Roda ranjeno je. Slavko Martinković je bio zarobljen, i proveo je 7 mjeseci u Srpskom logoru, te je razmijenjen.
Po riječima Dedakovića i pripadnika SJP Varaždinske, ova operacija do danas ostaje misterij. Kako su neprijatelji znali kada će napad biti izvršen, iz kojih pravaca i s kojom tehnikom, a isto tako, gdje su se nalazili naši minobacači?
Izvor : crne mambel, JUNACI HRVATSKE SLOBODE Ratni put Rode 2014 ep1.