Veliki požar buknuo je u katedrali 23. lipnja 1933. godine malo
nakon ponoći. Bio je petak, blagdan Srca Isusova. Ustanovljeno je da je požar nastao u orguljama. Prvo su pritvorili zvonara Augusta Mikića, ali je brzo bio pušten jer nije postojao niti jedan dokaz koji je upućivao na to da bi on bio krivac. orgulje su bile postavljene 1883. što je značilo da je prošlo 50. godina i da je trebao servis, a za taj posao povjereno je orguljaškoj tvrtki Hans Mauracher iz Salzburga, jer su u to vrijeme postavljali nove orgulje u osječkoj katedrali Sv. Petra i Pavla.
Za rad unutar orgulja proveli su si posebni improvizirani električni vod i jako svjetlo. Pri čišćenju upotrebljavali su benzin. Stoga su mnogi bili mišljenja da su radnici zaboravili ugasiti svjetlo te da ie požar
uzrokovala električna iskra koja je – pretpostavljali su – zapalila benzinske pare. Postojale su i sumnje da je neki od radnika neoprezno ostavio opušak cigarete pa se otuda, u okolišu suha drveta i benzina, razvila vatra .
Ipak, sumnja je pala na izvođače radova koja je u to vrijeme imala spor sa osječkom katedralom jer vlasnik tvrtke tražio 116.000 din povrh ugovorene svote. Župni odbor na to nije pristao graditelj Mauracher predložio je da u sporu presudi Biskupski ordinarijar u Đakovu (gdje su njegovi radnici, kako je spomenuto, već radili na katedralnim orguljama). Biskupski ordinarijat, koji je inaće bio potvrdio pogodbeni ugovor, tražili službeni stav Župnog odbora. Odbor šalje zapisnik
sjednice u kojem obrazlaže da graditelj upravo na osnovi ugovora nema
pravo na traženu svotu. Ordinarijatu je to bilo dovoljno da presudi u korist Župe. Spomenuti je zapisnik Ordinarijat primio 19. lipnja i odmah odgovorio, Što, dakako, nije bilo po volji Hansu Mauracheru.
Uz veliki plamen i dim brzo je gorjela drvena konstrukcija, a metalne cijevi su se odmah rastopile. Dim i plamen uzdigli su se zatim do velike rozete, njezina su stakla popucala i plamen se nastavio dizati uza vanjski zid i zabat pročelja između tornjeva. Prodor vanjskoga zraka kroz progoren prozor potjerao je drugi krak plamena po stropu crkve sve do u kupolu, punu drvene građe. I ona je odmah počela gorjeti. Plamen se napose razbuktao kad su popucali prozori u glavnoj lađi i u kupoli te je nastao veliki propuh. Sve je pretkazivalo katastrofu.
Ubrzo se oko katedrale skupilo veliko mnoštvo građana zatravljenih plamenim užasom, ali istodobno nemoćnih da išta učine. Uzbuđeni, u općem metežu, jedni su trčali uokolo vičući, a drugi klečali moleći. Nebo ie bilo oblačno, a povremeno je padala slaba kiša.
U organizaciji spašavanja odmah su se uključile gradske vlasti, redarstvo i policija. Medu prvima stigli su đakovački vatrogasci, a malo nakon njih i osječki s Crvenim križem. Premda nisu imali veliku tehniku,
iako je noć bila osvijetljena samo vatrom, a pristup zbog visine građevine i izvora požara otežan, premda je bilo i vrlo sklisko od povremene kise, požar je prije jutra bio obuzdan. Prvi je do zapaljenih greda iznad orgulja stigao đakovački vatrogasac Stanko Pišl. Drugi su se sa sjeverne strane uspjeli popeti do kupole i ugasiti vatru na drvenoj konstrukciji. Nitko nije nastradao, samo što ie zapovjednika vatrogasaca Antuna Brandta lakše ozlijedio komad zida koji mu je razbio kacigu.
Šteta je bila golema. Od orgulja je ostao samo pepeo, rastopljeni metal svirala i neki željezni dijelovi, medu njima veliki željezni kotač kojim se punio mijeh. s njima je izgorio i opsežni notni arhiv pedesetogodišnjega pjevanja u katedrali. Staklo je rozete popucalo, rastopilo se i izgorjelo, a ukrasni kamen raspucao postao neobnovljiv. Tako i na manjim rozetama u lađi i kupoli. Vanjski zid iznad rozete također je bio propaljen i postao nestabilan. Plamen je oštetio i keramičke pločice triptiha
nad rozetom.
Potpuno su izgorjele stropne dekoracije u središnjoj lađi i kupoli, a djelomice i na drugim mjestima. Teško su stradale freske: napose dvije najbliže orguljama: Stvaranje žene (Ludwiga Seitza) i lzgon iz raia
(Alexandra-Maximiliana Seitza). Prva je nestala, a od druge je ostao tek dio. Djelomično je nastradala i slika Noina žrtva (Ludovica Ansiglionija), druge u glavnoj lađi opasno su se nabuhle i napuknule od topline, a sve ostalo: slike, oltari od bijela kamena i dekorirani zidovi pocrnjelo je od silna dima i prašine. Od velike topline rastalila se čelična užad na kojoj su visjeli lusteri te su se oba lustera u lađi stropoštala na pod. I pod se od topline na više mjesta uzdigao. Crkva je bila primjereno osigurana pa je odmah nakon nesreće, u dogovoru s osiguravajućim društvom ‘Croatia ” sastavljena komisija stručnjaka za procjenu štete. Šteta je procijenjena na 3.500.000 dinara, a dio Štete od 1.450.000 dinara, namirilo je osiguravajuće društvo. Dakako, da Štete zbog uništenih umjetničkih vrijednosti nije mogla biti procijenjena, a ni dobivena naknada pokriti stvarne troškove obnove.
Na dan požara u 16 sati održana je izvanredna općinska sjednica, kojoj predsjeda općinski načelnik dr. Antun Niederle. Tu su još okružni inspektor Mile Dejanović iz Osijeka, kotarski načelnik Mihovil Desantić iz Đakova, predstojnik gradske policije Miloš Uzelac, predsjednik đakovačkih vatrogasaca Milan Goršetić i drugi.
Načelnik dr. Niederle daje kratak izvještaj o nesreći, službeno proglašava narodnu žalost, zahvaljuje svima koji su sudjelovali u gašenju i spašavanju te izražava spremnost da svi Đakovčani “i cio naš narod” sudjeluju u pomoći kod obnove “naše narodne svetinje. Dana 26. lipnja u Đakovo dolazi ban Savske banovine dr. Ivo Perović sa suprugom osobno pogledati nastradalu katedralu. Daje uputu
da se u Đakovu sastane skup stručnjaka koji će dati svoje prijedloge za obnovu. Taj je skup održan 4. listopada. Biskup Antun Akšamović izdaje I l. srpnja 1933. okružnicu i poziva da se u svakoj župi osnuje posebni odbor za skupljanje milodara za obnovu stolne crkve. Vijest o požaru začas se proširila po domovini i po svijetu.
Odasvud stižu sažalnice i brzojavi sućuti od crkvenih, kulturnih i državnih ustanova i pojedinaca. Mnogi su odmah ponudili svoju pomoć za obnovu.
Ugovor o gradnji orgulja. Upravno vijeće za obnovu stolne crkve brigu za nove orgulje povjerava dvojici odličnih stručnjaka na tom području; to su dr. Franc Kimovec, kanonik i glazbenik iz Ljubljane i prof.
Franjo Dugan, skladatelj i poznati orguljar iz Zagreba. Njihove ideje i dispoziciju prihvatio je Franc Jenko, graditelj orgulja iz Šent Vida kod Ljubljane.
Ugovor o gradnji sklopljen je 24. listopada 1934. Gradnja traje dvije godine pod neprestanim nadzorom doktora Kimovca,
Katedrala je potpuno obnovljena a zahvalna svečanost bila je na Petrovo 29.lipnja 1937.
Izvor : Iz publikacija Antun Jarm