Obilježavanje je započelo puštanjem vijenaca u Dunav u Aljmašu, gdje su na današnji dan prije 32. godine stanovništvo od sigurne smrti spas pronašli u šlepi, zatim, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na Spomen obilježju u Erdutu, podno Spomen-obilježja poginulim pripadnicima 3. gardijske brigade Kune.
U svečanosti obilježavanja nastavilo se u Dalju, ispred Policijske postaje gdje je postavljen Spomen-obilježje za stravično stradavanje hrvatskih policajaca . Svečanom obilježavanju prisustvovala je izaslanica potpredsjednika Vlade i ministra unutarnjih poslova, državna tajnica Irena Petrijevčanin, koja je i sama prije 32 godinu spas našla u šlepu za Osijek. Glavni ravnatelj policije Nikola Milina te je naglasio da u proteklih godinu dana prijavili smo 51 kazneno djelo, dva počinitelja su uhićena, a 17 nije dostupno, istaknuo je Milina napominjući da se temeljem europskog uhidbenog naloga svako malo uhićuje počinitelje diljem svijeta.
Zatim, obitelji poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja, župan Osječko-baranjske županije Ivan Anušić s izaslanstvom, zamjenik gradonačelnika Grada Osijeka Dragan Vulin s izaslanicima, saborski zastupnik Goran Ivanović, državni tajnik u ime potpredsjednika Vlade RH i Ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, Državni tajnik u ministarstvu hrvatskih branitelja Špiro Janović, izaslanik ministra obrane umirovljeni general-bojnik Željko Živanović,, izaslanici ravnatelja Ravnateljstva civilne zaštite Zvonko Grgec i Stjepan Draganić, generalni vikar Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj don Marko Medo, zapovjednik zapovjedništva za obuku i doktrinu Fran Krsto Frankopan brigadni general Željko Ljubas, pripadnici HV-a, udruga i sindikata, građana i suboraca .
Postaja je zauzeta i svi koji nisu ubijeni u opsadi, likvidirani su odmah potom, i to 20 policajaca, 19 pripadnika Zbora narodne garde i četiri pripadnika Civilne zaštite, i civila .Tisuće hrvatskih civila iz Aljmaša, Dalja i Erduta pobjegle su pred srpskim paravojnim postrojbama u Osijek spašavaju živu glavu. Stariji osobito pamte zbjeg brodom na Dunavu koji je pun civila – žena, djece i starci – bio pod minobacačkom i puščanom paljbom.
Žene plaču. Djeca zdvojna stoje uz svoje majke koje očekuju dolazak svojih muževa. A njih nema.
Snimatelj Žarko Kaić, tehničar Toni Jurković i vozač Božidar Pipunić. Odlazimo do Vodoprivrednog poduzeća kod kompe gdje nas čekaju dva čelična šlepa i mali remorker “Jankovac”. Ondje je i nekoliko gardista, za svaki slučaj. Bilo je devet sati i četrdeset šest minuta. Krenuli smo iz Osijeka Dravom šlepom prema Aljmašu. Idemo s bolničarima, liječnicima, po ranjene. Nismo ni sanjali što će se dogoditi.
U jedanaest sati i trinaest minuta pristajemo. Prema nama se kreću prvi ranjenici. Još nismo svjesni tragedije koja se odvija na obali Dunava. Ima i starijih. Ima žena. Ima djece. Ekipa osječke Prve pomoći izlazi s broda da bi pružili prvu liječničku pomoć ranjenima. Čekalo nas je 700 do 800 djece i odraslih koji su tražili spas bježeći pred naletom agresora.
Na obali Dunava sve je više ljudi. Dolaze ne samo iz Aljmaša nego i iz Erduta, Dalja i okolnih mjesta. Traže spas. Uplašeni i zbunjeni. Mala djeca. Svi se pripremaju za ukrcavanje na šlep. Gledajući sve ove ljude, zaključujemo da se svi ipak neće moći ukrcati na šlep, pa mi, ekipa HTV-a, donosimo odluku o tome tko ostaje, a tko se od nas vraća u Osijek šlepom. Zaključili smo da ostajemo dok god se svi ne ukrcaju, pa onda ako bude mjesta, i mi se vraćamo s njima.
Sve mi je teže gledajući one koji su se pozdravili sa svojim najbližima. One koji su uzeli svoje oružje, uglavnom lovačke puške i pokoji karabin, ispraćaju pogledi sa šlepa. Svi koji su željeli ukrcali su se na šlep. Ima mjesta i za nas. Gledam one koji ostaju na obali. Gledam mjesto koje kao da i ne sanja što mu se sprema. Gledam kako se opraštaju oni koji odlaze s onima koji ostaju i u grlu mi zastaje ‘knedla’. Teško izgovaram sljedeće riječi: “Dvanaest je sati i šesnaest minuta. Brod je popunjen. Odvezuje se i krećemo prema Osijeku. Ovdje, na obali, ostali su oni koji će braniti Aljmaš. To su gardisti, stanovnici Aljmaša, oni koji nisu htjeli napustiti svoja ognjišta. Među njima ima i starijih. Kažu: Ovdje smo rođeni, ovdje ćemo ostati, pa makar poginuli…!”Napisano je u Glasu Slavonije
Ulazimo u Aljmaš. Ulice koje vode prema Dunavu prepune su ljudi. Susrećemo neke stare znance. Ljudi nose sa sobom samo nešto malo osobnih stvari u rukama. Moraju se evakuirati. Jedna nam žena veli: “Snimajte nas da nas djeca vide, ak su živa!” A tko će prenijeti poruku ako se mi ne vratimo. Moj snimatelj, Žarko Kaić, bilježi sve ono što sam zamislio. Ne treba nam dogovor. Moj tekst u mikrofon i njegova slika govore sami za sebe. Kao nikada do tada ponestade mi daha. Uzbuđen sam, tužan i bijesan. Pa zar se takvo što može dogoditi na pragu 21. stoljeća?
Enes Taso zapovjednik 51 motorizirane brigade JNA , je najavljivao,”Zarobljavanja ne smije biti”
Između 03:30 sata ujutro 1. kolovoza 1991. Topničkom vatrom sa područja Srbije od strane 51. mehanizirane brigade JNA, Izvrši se priprema za napad. Nakon prestanka topničke paljbe, srpska TO, podržana od strane Srpska dobrovoljačka garda (SVG) pod vodstvom Željka Ražnatovića, započeli su pješački napad na Dalj, organiziran u tri skupine, iz svoje baze u Borovo Selo. Jedna od skupina napala je policijsku postaju u Dalju, druga napala položaje ZNG-a oko zgrade vodovoda u selu, dok je treća skupina ostala u rezervi( koja je pred kraj napada iz strane Borova sela, postavila zasjedu nad hrvatskim snagama) . Najteže borbe odvijale su se oko policijske postaje Dalj koju su branili hrvatska policija i pripadnici ZNG-a. U 6.20 sati hrvatska policija zatražila je pomoć od Osijek. Policijska uprava i JNA u okončanju napada TO, navodeći znatne žrtve.
JNA je odlučila intervenirati i naređeno joj je da u Dalj krene u 6.50 sati a u Dalj su stigli u 9:30 sati. JNA je od hrvatskih snaga koje su se nalazili u PP Dalj, tražila bezuvjetnu predaju policije i ZNG-a, a hrvatske snage su odbile predaju . Borba je nastavljena otprilike do 10 sati ujutro, kada su tri granate iz tenka, koja je ispalila JNA iz pravca pravoslavne crkve, pogodila policijsku postaju. Poslije granatiranju policijske postoje , TO srpskih snaga i Arkanove Dobrovoljačke garde, ušla je u policijsku postaju Dalj te pobila sve one koji su preživjeli granatiranje .
Ukupno je u borbama za policijsku postaju u Dalju ubijeno 39 hrvatskih snaga – 20 policajaca, 15 vojnika ZNG-a i četvorica civilne zaštite. Isti taj dan, poginulo je još 4 pripadnika ZNG-a 3 A brigade, koji su priskočili u pomoć napadnutim kolegama.
Pokolj u Dalju, preživio je samo pričuvni policajac Josip Čičak.
“Uvukao sam se u jedan svinjac. Nije bilo svinja, bile su neke stare stvari, ja sam se uspio sakriti. Poslije su oni došli u tu ulicu, odmah iza policije, 50 metara naprijed, došli su jesti. Sve sam ih vidio kroz fugne, a ne možeš ništa. Jednostavno nisam smio disati, a nisam ni znao u onom momentu da sam ranjen u glavu”, prepričao je Josip koji je dva dana poskrivećki promatrao neprijatelje:
“Nas je sila napala. Cijeli novosadski korpus iz Srbije, tako da nismo imali nikakve šanse, ali opet, nismo se htjeli predati jer onda bi bio masakr. Poslije kad su tenkovi opalili u nas tri granate, jednostavno nismo imali šanse nikakve”, ispričao je Čičak za RTL
Tisuće hrvatskih civila iz Aljmaša, Dalja i Erduta pobjegle su pred srpskim paravojnim postrojbama u Osijek spašavaju živu glavu. Stariji osobito pamte zbjeg brodom na Dunavu( šlep za rasute terete) koji je pun civila – žena, djece i starac – bio pod minobacačkom i puščanom paljbom.
13. svibnja 2010., osječko Županijsko državno odvjetništvo je nakon provedene istrage pred Županijskim sudom u Osijeku podignulo optužnicu protiv državljanina Republike Srbije, 64-godišnjeg Enesa Tase, zbog ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i civilnog stanovništva. Tasi se stavlja na teret da je 1. kolovoza 1991. u Dalju, tijekom oružane pobune dijela mjesnoga srpskog stanovništva i oružanog napada Republike Srbije i JNA na Hrvatsku, kao zapovjednik 51. motorizirane brigade JNA, protivno odredbama međunarodnog ratnog prava, zapovijedio svojim postrojbama te podređenim pripadnicima Teritorijalne obrane Dalja i Borova kao i pridruženim dobrovoljcima, napad na mjesto Dalj uz izričitu zapovijed da ne smije biti zarobljenih pripadnika MUP-a RH i Zbora narodne garde (ZNG)
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije optužio je Slobodana Miloševića i za ubojstva 4. listopada 1991. godine, kada su pripadnici Teritorijalne obrane SAO SBZS, predvođeni Željkom Ražnjatovićem, ušli su u zatočenički objekt u zgradi policije u Dalju i vatrenim oružjem ubili 28 zatočenika, hrvatskih civila. Tijela žrtava odnesena su iz zgrade i bačena u obližnji Dunav. Nakon bitke za Vukovar, JNA je 20. listopada 1991. nekoliko zarobljenika transportirala u zatočeničke objekte u Dalju. Tamo je Teritorijalna obrana mučila one koji su branili Vukovar. Najmanje 34 zatvorenika je tada ubijeno.