U svom izvještaju, 22. listopada 1992., Tadeusz Mazowiecki, posebni izaslanik Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, objavio je da je pronađeno točna lokacija masovne grobnice Ovčara.
Ta bivša svinjogojska farma, pet kilometara udaljena od Vukovara, 18/19. listopada 1991. služila je kao koncentracijski logor namijenjen zarobljenicima iz vukovarske bolnice.
Nakon što su ih neko vrijeme maltretirali i tukli, četnici su u nekoliko skupina ranjene i izmučene ljude odveli do stratišta na Grabovu. Strijeljali su ih, bacili u rovove i buldožerom zatrpali.
Ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava pokolja tada nije bila moguća zbog srpske okupacije tog područja, pa su snage UNPROFOR-a godinama do reintegracije čuvale mjesto masovne grobnice, kako bi spriječile uklanjanje dokaza do tada najvećeg pokolja u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
Ovčara je sinonim velikosrpskoga zla počinjenoga nad hrvatskim narodom, onoga krvavoga ljeta 1991., nimalo anonimnoga zla koje ima svoje činjenice, imena i prezimena. Ovčara je simbol bahatosti osuđenoga ratnoga zločinca, majora Veselina Šljivančanina, koji u sve raspadnutijem i izokrenutijem svijetu smije pisati knjige »Branio sam istinu« i »Sine, budi čovek«.
Streljane na Ovčari uspjelo je preživjeti 7 osoba, od kojih je najmlađa osoba imala 16 godina.
Trpa se u kamionsku prikolicu, ture od 18-22 osobe po kamionu. Kamionu je trebalo od hangara do mjesta gdje se obavljalo streljanje točno pola sata, da ode i da se vrati s novom turom. Egzekucija se obavljala na način da su prvo streljali one koji su bili pokretni, to znači njih 80 od 200 osoba, to znači da je 120 osoba bilo nepokretno. U toku 2 dana i dvije noci, dok se nije pronašlo mjesto za iskop, i dok se nije pripremila jama u koju će se ubacivati tijela streljanih, zarobljenicima u hangaru lomili su ruke i noge oko 20-tak osoba. Oko hangara ubili su 4 osobe, njih 196 na samom mjestu likvidacije.
Stjepan Bunčević, bio je financijski direktor opće bolnice u Vukovaru, on je bio na Ovčaru dovezen u drugoj turi. Njega je iz samo rupe smrti spasio Mirko Ljubišić. Mirko ljubičić i dalje živi u Vukovaru, dva kata ispod Stjepana, koji je aboliran i kojem se ne može dokazati krivnja za zločin na Ovčari, jer kako kaže preživjeli Stjepan; mene je spasio, a ja nisam vidio da je ikoga ubio. Pitanje je, tko je bio Mirko Ljubičić, da je mogao živog svjedoka spasiti , jednog Ustašu s masovnog pokolja ?
Zdenko Novak Mina je druga preživjela osoba iz šeste ture. On je prilikom transporta šeste ture uspio skočiti iz kamiona i otrčati na desnu stranu rita. To je bilo oko 4 sata u jutro. Trčao je jednom nadsnagom, dok su srbočetnici trčali za njim i pucali iz sveg raspoloživog oružja. Uspijeva doći do sela Petrovci gdje ga zarobljavaju domaći četnici . Vezali ga žicom, s još dvojicom branitelja koji su zarobljeni prilikom proboja iz Vukovara. >Dok su se domaći četnici dogovarali na koji način i gdje će ih ubiti, dvojica mladih JNA vojnika javljaju kapetanu što su čuli. Kapetan JNA dolazi, preuzima zarobljenike od domaćih četnika i odvoze ih u logor u Srbiju. Tamo boravi 9 mjeseci. On je jedan od prvih koji je locirao masovnu grobnicu .
Pavo Blažević je treća osoba, od njih sedam, koji su izbjegli streljanje. On je bio u predzadnjoj turi za odvoz na egzekuciju. Svjedočio je one četiri osobe što su ubijene oko hangara. Prisjeća se Pavo; ” U hangar su tada ušli Nenad i Željko Petrović , dva brata koji su bili u četničkoj jedinici. Došli su do mene i izvukli van uz riječi da će me ubiti jer im dugujem od prije. ” . Odveli su ga 150 metara od hangara, ispalili par rafala u zrak te ga sakrili, a ostalima rekli da su ga ubili i da su ga zakopali. Bio je skriven 6 ili 7 dana i noći skriven u jednoj obližnjoj kučici kada su ga Nenad i Željko prevezli čamcem u Srbiju i dalje nekim svojim kanalima do Mađarske granice, gdje je sam prešao ilegalno granicu i predao se Mađarskoj policiji.
Vilim Karlović, jedan od branitelja Vukovara, koji je zarobljen i odveden na Ovčaru. Samim čudom uspijeva preživjeti strijeljanje na Ovčari i masakra na Veleprometu. Ipak, odveden je u zatvor u Srijemskoj Mitrovici. U jednom od zloglasnijih srpskih zatvora za ratne zarobljenike prolazi najgore torture, mučenja i zlostavljanja kojima odolijeva zahvaljujući velikoj duhovnoj i tjelesnoj snazi kao i vojničkoj disciplini. Na slobodu je pušten nakon točno 6 mjeseci, razmjenom ratnih zarobljenika. O događajima na Ovčari i u Vukovaru nekoliko puta je svjedočio u Den Haagu u postupcima protiv Slavka Dokmanovića, Vojislava Šešelja i tzv. Vukovarske trojke, Mrkšić-Šljivančanin-Radić. Osim u Den Haagu, svjedočio je dvaput i u Beogradskom procesu kao svjedok obrane dvojice pripadnika Šešeljevih četnika koji su ga spasili iz kuće u kojoj je mučen jer su i oni bili optuženi za zločine na Ovčari.
Izvor : Petar Janjić Tromblon, Youtube, wiki