Na današnji dan 29. ožujka 1994., a oko 4 sata u jutro 30. ožujka, sklopljen je Zagrebački sporazum o prekidu vatre između Hrvatske i predstavnika pobunjenih Srba.
Sporazum je potpisan u Veleposlanstvu Rusije u Zagrebu.
U ime srpske strane sporazum je potpisao krajiški ministar obrane admiral Dušan Rakić, a u ime Hrvatske Hrvoje Šarinić. Vitalij Čurkin kao domaćin ruskog Veleposlanstva, prije potpisivanja sporazuma, kazao je: “ Dobro smo radili zadnjih sedam dana, što je zahtijevalo i hrabrost i znanje. Pomoći ćemo da se sporazum potpiše, ali morate znati da to još ne može dugo trajati.” I Peter Galbraith veleposlanik Sjedinjenih Država u Hrvatskoj, također se obratio sudionicima sporazuma riječima: “ Proteklih sam se dana sastao s predsjednikom Tuđmanom i Milanom Martićem. Imam dojam da, uz fleksibilnost i odlučnost danas možemo potpisati sporazum. I danas smo ovdje samo radi prekida vatre, a gospodin Redman biti će ovdje tek neko vrijeme. ”
Potpisanim sporazum trebalo se uspostaviti prekid vatre od 4. travnja, a od 5. travnja cjelokupno teško naoružanje trebalo je biti povučeno 20 km od crte dodira sukobljenih strana. Postojala je mogućnost da dio teškog naoružanja ostane u skladištima smještenim u području 20 km od crte dodira, pod kontrolom UNPROFOR-a. Do 8. travnja trebalo je obaviti povlačenje hrvatskih i srpskih snaga s crte dodira, odnosno pješadija se trebale povući najmanje jedan kilometar od “crte razdvajanja”. Do 19. travnja trebalo je dogovoriti i daljnje smanjenje snage u području dubine 10 km od crte dodira. U području između crta razdvajanja trebalo je pod nadzorom mirovnih snaga provesti i obostrano uklanjanje minskih polja.
Obje sukobljene snage ipak su trebale biti na raspolaganju snagama UN-a, kako bi se u području između crta razdvajanja spriječile kriminalne radnje i održavao zakon i red. Tako je u to područje mogao ući određeni broj pripadnika hrvatske policije i srpske milicije, ali su mogli biti naoružani samo pištoljima i djelovati pod nadzorom mirovnih snaga. Hrvatska i srpska strana trebale su uspostaviti zajednička povjerenstva koja su trebala raditi na uspostavi nove “crte razdvajanja”, a njima bi predsjedavao predstavnik UNPROFOR-a.
Skupština tzv. RSK je u Kninu 8. travnja donijela odluku o ratifikaciji Zagrebačkog sporazuma. Vrhovni savjet obrane RSK je na sjednici 6. lipnja zaključio da je potpisivanjem Zagrebačkog sporazuma dobiveno vrijeme za stabilizaciju stanja, a Hrvatska je pristala produžiti mandat mirovnih snaga UN-a, s dodatatnih 3.500 vojnika.
Pobunjeni Srbi nisu željeli normalizaciju odnosa, povratak prognanika na njihova ognjišta, njihove domove, uspostavu prometa na cijelom teritoriju Republike Hrvatske. Srbi nisu poštivali Zagrebački sporazum jer su pored odobrenih skladišta oružja imali i niz skrivenih skladišta oružja, nisu omogućili povratak prognanih pa je uslijedila akcija prognanih Hrvata. Prognanici su blokirali punktove UNPROFOR-a na 19 prijelaza između okupiranog i slobodnog teritorija. Blokade su potrajale sve do kolovoza 1994. godine.
Pobunjeni Srbi tražili su da Republika Hrvatska isplati mirovine i zdravstveno osiguranje za otprilike 50 000 umirovljenika koji su živjeli u Republici Srpskoj Krajini te devizne mirovine njezinih građana koje su se nalazile u hrvatskim bankama. Također su tražili neka povezivanja energetskog i vodoopskrbnog sustava (koja su njima bila od koristi), ali su bili protiv prometnog povezivanja Hrvatske. Beograd je dogovorno vršio pritisak na pobunjene Srbe pa je bila otvorena autocesta 21. prosinca 1994. godine.
Hrvatska strana je pravila mnoge ustupke pa je stanovništvo s okupiranih područja slobodno ulazilo u Hrvatsku (posjet rodbini, rješavanje imovinskih pitanja, dobivanja hrvatskih dokumenata). Međutim, otvaranje autoceste rezultiralo je i kriminalnim aktivnostima srbijanskoga stanovništva, pobunjeničke vojske i drugih.
Tijekom 1994. i 1995. hrvatska vlast napravila je mnogobrojne ustupke pobunjenim Srbima (slobodno kretanje Srba s okupiranih područja, izdavanje dokumenata, dostavu hrane, povlačenje hrvatske vojske i policije s nekih područja), ali pobunjenim Srbima to nije bilo dovoljno već su težili samo jednom, stvaranju Velike Srbije. Pobunjeni Srbi koristili su UNPROFOR za ostvarivanje svojih ciljeva, stvaranje etnički čiste Velike Srbije.
Budući da sva nastojanja mirne reintegracije okupiranih područja Republike Hrvatske nisu uspjela, Republika Hrvatska odlučila se na vojno rješenje, oslobađanje svojih okupiranih područja, uslijedile su vojno-redarstvene operacije Bljesak i Oluja“.
