Srpske snage napale su prazno selo, pucali jedni na druge misleći da pucaju na branitelje Laslova.
Kako je izgledao proboj branitelja i civila iz okruženog sela Laslova, autor knjige i ratni zapovjednik obrane Laslova, Ladislav Kočiš opisuje u knjizi “Laslovo 152”.
Opis toga dana, 24. studenog 1991. godine započinje s Ulicom P. Šandora, Vinogradskom i Zadružnom.
Branitelji s poteza iz ulica P. Šandora, Vinogradske, Zadružne i jednog dijela Ulice pobjede tog trenutka, iako pod stalnom vatrom tenkova iz pravca Ernestinova (oni isti od prvog dana okupacije), okupili su se na punktu “Sokol 5”. Bili su tu pripadnici laslovačke satnije i pripadnici 3. prištabske čete s njihovim zapovjednikom Ištvanom Mihalikom – Pištom i braniteljima s punkta “Sokol 5” ( Oscar Mioca, Mirko Dominović, Janoš Kuzman, Tibor Lapiš, Borislav Vorgić, Josip Deže – Ećika, Zoltan Deže, David Deže, Zoltan Kovač) sa zapovjednikom punkta Tiborom Eđedom zvanim Bobika. U tom trenutku na punktu “Sokol 5” okupili su se i civili Grga i Zora Borzan, Marija Đunda, Mirjana Kuzman, Edita Dominović, Skender Soldo- neki od njih bili su stalno na tom punktu, a neki su došli u selo netom prije pada Ernestinova i ostali u okruženju. Padao je prvi mrak ( oko 16,15 sati) .
Veliku odgovornost da vodi kolonu prema izlazu po danoj zapovjedi zapovjednika obrane preuzeo je hrabri branitelj Zoran Albert-Gigo. Uz njega su bili brnaitelji Zoran Toth i Darko Peter.
Oni su vrlo dobro poznavali taj teritorij i imali odvažnosti da preuzmu odgovornost za sve ljude u toj koloni. Budući da su znali pravac izlaska, odmah su krenuli.
Na začelje kolone stigao je i Janoš Đeke – Blek koji je dotad čekao da se izvuku njegovi ljudi s punkta “Sokol 7″(Josip Nađ, Mihajlo Dežo – Mišuka i Ivan Paliž-Šišo), a s njim su već bili David Đekemati – Picur, Kazimir Vujević i mnogi branitelji iz Čepina koji su se tada nalazili na položajima prema Adi.
Brigu o kretanju kolone, disciplini, braniteljima i civilima vodili su zapovjednici Ištvan Mihalik – Horthy, Janoš đeke – Blek i mnogi zapovjednici grupa koji su ostali u okruženju.
Prvi su došli do pravca kretanja ( sokak od nogometnog igrališta), ali jednom poljskom lenijom više ( oko 700 metara dalje od predviđenog zbornog mjesta). Bili su i brzi jer među njima je bilo samo nekoliko civila i nije bilo ranjenika.
Oko 16,30 sati kada je zapovjednik obrane stigao na zborno mjesto te vidio da nema branitelja s ulaza od Ade u ulaza od Ernestinova ni njihovih zapovjednika, odmah ih je zvao na motorolu. Jedini koji se javio bio je branitelj Tibor Eđed-Bobika (zapovjednik punkta “Sokol 5” kojemu je motorola bila u funkciji.
Razgovor je tekao na mađarskom jeziku gdje je od njega saznao da je kolona u pokretu prema dogovorenom pravcu kretanja, po njegovoj procjeni nekih 700 – 1000 metara ispred. Na to mu je zapovjednik kazao da nastave jer dio branitelja još nije stigao do zbornog mjesta pa ne mogu još krenuti. Bio je to jedini kontakt zapovjednika s tom kolonom sve do susreta u Ivanovcu, kada se saznalo da je i prva kolona uspješno izišla iz okruženja.
Tijekom puta prva je kolona nekoliko puta nakratko zastajala da bi poslušali zvukove koje su se čuli ( brujanje motora nekih vozila) i kad su se uvjerili da nema neposredne opasnosti za njih, nastavili su dalje. Putem su prešli i preplivali tri kanala prepuna vode između poljoprivrednih parcela. Kad su došli do željenog cilja ( željeznički most na Bobotskom kanalu), ugledali su porušeni most i kanal koji je više bio rijeka, no to ih nije obeshrabrilo već su napravili nekakav prijelaz od ograda mosta i krenuli u prelazak na drugu stranu. Bilo je malo problema s civilom ( Grga Borzan) , ali to je na svoj način riješio Tibor Eđed – Bobika koji je i pazio na sve civile tijekom kretanja kolone.
kad su prešli na drugu stranu zapovjednik 3. prištabske čete Ištvan Mihalik – Horty zvani Pišta uspostavio je vezu na sljedeći način:
- Horty, zove Glavu! Prijem. Javi se!
- Horty, čujem te. Jeste živi? Jeste se probili? Gdje ste?
- Četnici ometaju vezu, Horty se ne javlja.
- Sokol i Tica zove Hortyja ..
- Horthy zove Sokola. Reci koji je naš bruder poginuo u Bijeloj vojarni) žBruder Breki.
- Vodi me!
- Skupina kreće naprijed. U vezu pada Žukov.
- Idite prema “velikoj svijeći”. Ivanovac je OK.
- Horthy kreće prema trafostanici kod Divoša.
- Ponovo nesporazum izazvan nedogovorenim šifriranim razgovorom. Kod “velike svijeće” kratko blicanje baterijom. Je li zasjeda? Horthy osluškuje glas i prepoznaje Žukova.
- Prolazi prvi sat 24. studenog 1991. Dečki su u središtu Ivanovca.
Tako je taj događaj uspostave kontakta s braniteljima slobodnog teritorija opisao Ištvan Mihalik – Horthy zvani Pišta u knjizi 160. brigade.
U Ivanovcu su ih dočekala i dvojica suboraca . zapovjednik Prvog internacionalnog voda Jorge Eduardo Rozsa Flores – Chico i amrički Hrvat John Kosich, koje je Ištvan Mihalik nekoliko dana ranije poslao u Osijek po naoružanje. U povratku su stigli do Ivanovca, dalje se nije moglo jer je Ernestinovo palo.
Ulica pobjede ( Vendelovo), Kozaračeva, Željeznička, Kolodvorska, Školska, Vl. Nazora
Već je dobrano zamračilo, a i bila je i magla. Branitelji su bili u kanalima oko tog sokaka, kanalima oko nogometnog igrališta i strpljivo čekali da stignu branitelji s ostalih punktova, posebno oni iz Školske ulice, a ni branitelji tenkovske posade još nisu stigli. Svaka minuta tada je bila vječnost no nikog se ne ostavlja . to je bila zapovjed. Svatko je u sebi molio Boga da ne padne granata u neke pd kanala jer bi to bio kraj za mnoge, a padale su i dalje po cijelom selu.
Konačno su stigli branitelji iz Školske ulice s punktova “Papirnica” i “Lovac 2”. Odmah se saznalo da je od njih devetnaest Ivica Škorić ( pripadnik studenske čete) poginuo pri izvlačenju ( tako da je to bio osmi poginuli branitelj u tom danu te ukupno deseti u ta četiri dana okruženja), a da su šestorica branitelja ranjeni ( pripadnici 3. prištabske satnije i zaštitne satnije). Nedugo poslije njih stigli su i tenkisti s jednim ranjenikom.
U 17,00 sati kolona je krenula, nošeni su svi ranjenici, lakše ranjeni hodali uz pomoć ostalih branitelja. U koloni su bili i svi stariji civili koji nisu htjeli izići iz Laslova. žkolonu je vodio zapovjednik obrane Laslova Ladislav Kočić – Koco uz pomoć dvojice branitelja koji su prije rata radili kao traktoristi u IPK – Seleš ( Stjepan Deđe st. i Đuro Sukić), te poznavali svaku parcelu.
Važnu ulogu pri formiranju kolone, samom kretanju te moralnoj podršci tijekom izlaska imali su njegovi zamjenici ( Mato Šimić i Vinko Maretić) i zapovjednici punktova koji su raspoređeni u koloni dalje jedan od drugog da bi imali što bolji uvid o kretanju kolone. Dogovor je bio da samo zapovjednik obrane priča na motorolu, ostali slušaju, osim u vanrednim situacijama ( a one su postojala, dvaputa se kolona zaustavljala, oba puta zbog domaćih svinja koje su lutale okolo, pretpostavka iz Ernestinova jer su tada prolazili ispod sela).
Bio je totalni mrak, ali su na trenutke mogli vidjeti svjetla iz Ernestinova, a kako su se približavali Bobotskom kanalu vidjeli su kako padaju granate po selu Antunovcu. Nije im bilo lako hodati ( kanali kroz koje su prolazili bili su puni vode), lomiti kukuruze nogama, da ostalima bude lakše hodati, posebno onima koji su nosili ranjenike. U jednom trenutku zapovjedniku je prišao jedan branitelj ( Ivica Špiranec) i kazao da se mora nešto napraviti jer većinom isti nose ranjenike što nije bilo jednostavno jer je blato učinilo svoje, ljudi su bili mokri, a bilo je i vrlo teških ranjenika po kilaži ( Ivica Kanis – ljudina od čovjeka- kojeg nije bilo lako nositi).
Zapovjednik je tada zaustavio kolonu te su ranjenici doneseni na čelo kolone. Jedan dio nosili su ih jedni pa preuzeli sljedeći iz kolone i tako sve do začelja pa ponovo isto.
Kad su stigli na mjesto gdje je trebalo biti željeznički most preko Bobotskog kanala dočekao ih je novi problem, naime most je bio srušen, Odmah su pristupili pravljenju prijelaza od ostataka ograde s mosta jer je vrijeme izmicalo, približavala se zora. To su odradili Josip Čes – Roker, Zvonko Kralj- Tikili, Florian Požar – Indulaš, Željko Šmehil – Šmeho i Tihomir Petrinšak – Pedala.
U vrlo kratkom roku napravljen je prijelaz u obliku ljestava i krenulo se s prelaskom koji nije bio nimalo lagan. Sve je bilo mokro, i sami branitelji bili su mokri prelazeći preko kanala pri dolasku do Bobotskog kanala. Već kada su prvi branitelji prešli, zapovjednik obrane poslao je dvojicu branitelja stotinjak metara prema selu Divošu radi osiguranja ako nešto pođe po zlu da ostali mogu intervenirati . Nisu znali jesu li u Divošu naše snage ili su i tamo neprijatelji. Sam prelazak trajao je i trajao jer sve je bilo sklisko još puno više nakon što je jedan dio branitelja prešao.
Ranjenici su polako preneseni preko vode, pazili su na njih koliko god se to moglo. Bilo je u koloni ranjenika s prostrijelnim ranama od tri dana, od dva dana i onih ranjenika od toga dana koji su uz pomoć ostalih branitelja prehodali cijeli put. Nevjerojatna snaga volje, za svaku pohvalu. Pri prelasku su neki branitelji i civili padali u vodu koja nikad nije bila dublja nego tada. Neke se moralo prevlačiti s spojenim opasačima. Najviše je bilo problema sa starijim civilima jer je i strah učinio svoje. bilo je tu i puno komičnih situacija. čak su neki i preplivali, no sve je to proteklo u relativnoj tišini bez puno i glasne priče. Oni koji su prešli preko rasporedili su se uz nasip pruge i u tišini čekali da svi prođu kanal.
Kada su prešla dva zadnja branitelja ( Ivica Čes i Vinko Maretić) izvijestili su zapovjednika da je jedna civilna osoba ( Šandor Filep st.) odbila preći kanal i uputila se s puškom u ruci prugom prema Ernestinovu, te da nisu mogli vikati za njim da ne bi ugrozili ostale zbog blizine neprijatelja, a i vremena nije bilo da bi se što poduzelo po tom pitanju. Moralo se nastaviti, a to je i dalje bilo neizvjesno.
Prije pokreta zapovjednik je pozvao svog vezistu ( Josip Čes) te mu zapovjedio da nazove zapovjedništvo u Ivanovcu. Kada je veza uspostavljena zapovjednik je tražio da mu nabroji sela koja su u hrvatskim rukama s ciljem da sazna u čijem je rukama selo Divoš.
U prvom nabrajanju Divoš nije bio spomenut pa je zapovjednik tražio da ponovi te je kod drugog nabrajanja rečeno da je u našim rukama. Zapovjednik je tada kazao; ” nalazimo se kod Ekonomije u Laslovu te ne znamo kamo da krenemo” (iz razloga što se tada nije moglo vjerovati nikome, a i ako netko sluša da dobije krivu informaciju). Na to mu je vezist kazao da se pored njega nalazi jedan branitelj iz Laslova, odmah je zapovjednik počeo razgovarati s njim, bio je to Stjepan Kralj – Car.
Pitao ga je govori li mađarski. Nakon potvrdnog odgovora pitao da je kako mu se zove sestra i mlađi brat. Nakon odgovora znao je da se radi o njemu ( boja glasa ne može se prepoznati preko tog prijenosnog radio uređaja – RUP-a) te mu kazao gdje se stvarno nalazimo. Odmah je dobio odgovor, kako je Car izgovorio na mađarskom: ” Dijoš falu a mijenk – vorlak a ducoknal”, a to znači da je selo Divoš u hrvatskim rukama te da ih čekaju kod bandera ( električnih stupova), znači kod trafostanice pred Ivanovcem.
Kolona je pokrenuta samo jednu jednu tablu prema Divošu ( da se izbjegne groblje), za svaki slučaj ne bliže, i krenula je prema trafostanici. Kada se stiglo nadomak trafostanice zapovjednik je zaustavio kolonu i kazao zamjeniku ( Vinku Maretiću) da ostane s kolonom sve dok mu se ne javi da može krenuti, a on s drugim zamjenikom ( Matom Šimićem), te jednim braniteljem ( Stjepanom Deže – Riki) kreće uspostaviti kontakt. Krenuli su u najvećoj tišini spustivši se u duboki kanal zaštićen visokim topolama prema mostu za ulaz u trafostanicu. Kad su se približili dovoljno blizu, kad su se nazirale siluete ljudi i čuo se rad motora vozila. zapovjednik je baterijskom svjetiljkom blicao prema njima. Kada su primijetili signal, čuo se glas ” Koco, jeste vi ?”. Nakon uspostavljenog kontakta pokrenut je ostali dio kolone.
Bilo je to u 5,00 sati 24. 11. 1991. godine.
Vozila su odmah ranjenici i stariji civili odvezeni u grad Osijek, a ostali branitelji pješke su se uputili u centar Ivanovaca gdje je bio organiziran doček u školi s okrepom za tada već umorne branitelje. Treba napomenuti da su sve vrijeme dolaska do trafoa i uspostavljanja kontakta padale granate po Antunovcu, a i po nekim dijelovima Ivanovca tako da je sreća da u tom proboju nitko nije stradao.
Nakon okrepe u školi branitelji se se ukrcavali u vozila koja su ih čekala da ih odvezu u vojarnu u Osijek. Sve se to odradilo sa velikim angažmanom zamjenika zapovjednika Vinka Maretića koji je i otišao sa posljednjim vozilom u Osijek.
Zadnji koji su otišli iz Ivanovca bili su Zapovjednik obrane Laslova Ladislav Kočiš – Koco i njegov zamjenik Mato Šimić.
Nakon što su se hrvatski branitelji i civili iz okruženog Laslova uspjeli probiti do slobodnog hrvatskog teritorija u 5 sati 24. studenog 1991. godine, Arkanovi četnici zauzimaju uz domaće pobunjene Srbe i JA, napdaju selo Laslovo u 7 sati.
Ono što je zanimljivo u tom napadu četnika, pucali jedni na druge, misleći da pucaju na hrvatske branitelje; ” Bili smo sigurni da su ustaše još u selu i tri skupine koje su sudjelovale u napadu pucale su jedna na drugu, svi mrtvi koje možete vidjeti ishod su naših pogrešaka u Koordinaciji. Izbrojali smo 50-60 tijela “.
Izvor : Laskovo 152/ autor Ladislav Kočiš – Koco
