Josip Jelačić, Hrvatski junak Revolucije 1848.

Kada se osvrnemo na burnu povijest Hrvatske, posebno mjesto zauzima revolucionarna godina 1848. Ova godina nije samo obilježila prekretnicu u političkom i društvenom smislu, već je postala simbolom borbe za nacionalno pravo i slobodu.

U proljeće 1848., val revolucija koji je zapljusnuo Europu, stigao je i do Hrvatske, donoseći sa sobom vjetar promjene. Hrvatski narod, vođen željom za većom autonomijom unutar Habsburške Monarhije, ustao je u borbu za svoja prava.

U burnim vremenima revolucije 1848. godine, hrvatski narod našao je svog heroja u liku Josipa Jelačića, čovjeka koji je postao simbolom borbe za hrvatsku neovisnost i prava. Kao novoizabrani ban, Jelačić je odmah pokazao svoju predanost narodu ukidanjem kmetstva, gestom koja je odjeknula cijelom Hrvatskom.

U kontekstu mađarske revolucije i težnji za stvaranjem jedinstvene nacije, Hrvatska se našla u opasnosti od gubitka svoje autonomije. Jelačić, prepoznat kao pravi hrvatski rodoljub, nije se libio stati u obranu svoje domovine. Unatoč pokušajima da se spor riješi mirnim putem, odbijanje hrvatskih zahtjeva od strane mađarske vlade dovelo je do neizbježnog – oružanog sukoba.

Podržan od strane uglednih hrvatskih ličnosti poput J.J. Strossmayera, Jelačić je skupio vojsku i objavio rat peštanskoj vladi, ali ne i mađarskom narodu. Njegov proglas je bio jasan: borba za jednakost i ravnopravnost svih naroda pod ugarskom krunom.

S povikom “Što Bog da i sreća junačka!”, Jelačić je krenuo iz Varaždina i kod Schwechata pokazao svoje vojničko umijeće. Njegova vojska je snažnim jurišima razbila mađarske snage, a Jelačić je ušao u Beč kao prvi vojskovođa nakon Napoleona. Njegova pobjeda nije samo označila kraj bečke revolucije, već je utrla put za slom mađarske revolucije, potvrđujući njegovu ulogu kao namjesnika Rijeke i Dalmacije.

Ban Jelačić ostaje upamćen kao junak koji je svojom mudrom strategijom i neustrašivim vodstvom osigurao prava hrvatskog naroda u ključnom trenutku njegove povijesti

Iako je revolucija ugušena do 1849., njen duh nije nestao. Ostavila je neizbrisiv trag u kolektivnoj memoriji naroda i postavila temelje za buduću borbu za neovisnost.

Danas, dok hodamo ulicama Zagreba, Osijeka ili bilo kojeg drugog hrvatskog grada, osjećamo odjek te 1848. godine. Spomenici, imena ulica i javne zgrade podsjećaju nas na hrabrost i odlučnost naših predaka koji su se borili za pravo da svoju sudbinu kroje sami.

Autor Josef Kriehuber  Izvor: Wiki, Hrvatska povijst