Na današnji dan, 7. siječnja 1992. godine, Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo (JNA), s dva MIG-a 21, napala je helikoptere tipa AB, označena brojevima 205 i 206 promatračke misije Europske zajednice raketom zrak-zrak , od kojeg su jednog pogodili i srušili, a drugog promašili za jedan metar.
Dva helikoptera promatračke misije, tipa AB te označena brojevima 205 i 206, poletjela su iz Beograda u 10:16 sati 7. siječnja 1992. Mjesto Kaleb na jugoslavensko-mađarskoj granici preletjeli su sat vremena kasnije, da bi malo iza podne sletjeli u Kapošvar, gdje su napunili rezervoare gorivom. Mjesto Letenje na hrvatsko-mađarskoj granici dosegnuli su malo prije dva sata poslijepodne. Nekoliko minuta kasnije, u 14.01, pilot jednog helikoptera, “general-lieutant” Enzo Venturini javio je nadležnima da je iznad Varaždina.
Helikopteri su letjeli u linijskoj formaciji, tj. jedan iza drugog (AB 205 oko 100 metara ispred i 70 metara ispod AB 206), te brzinom oko 150 kilometara na sat. Sedam ili osam minuta kasnije (u 14.08 ili 14.09 sati, ovisno o tome konzultira li se izvještaj istražiteljskog tima promatračke misije ili JNA), u blizini sela Podrute pilot lovca JNA tipa MiG-21 na njih je najprije zapucao iz topa (i promašio), a potom ispalio dva raketna projektila tipa ATROLL R60. Jedna je raketa promašila cilj, ali druga nije: pogodila je helikopter AB 205. Odmah je nastupila eksplozija i pad na tlo.
Rušenjem helikoptera, poginuli su pilot potpukovnik Enzo Venturini, drugi pilot Marco Matta,, narednici vodnici Silvano Natale i Fiorenzo Ramacci, svi iz pete pukovnije Rigel di Casarsa, te francuski časnik Jean Loup Eichenne.
Let oba helikoptera koji se odvijao na relaciji: Beograd – Kaposvár – Zagreb bio je unaprijed najavljen i odobren od Beograda, a o svemu su podatke imali i na vojnom aerodromu Željava (kod Bihaća) od kuda su i poletjeli MIG-ovi čija je zadaća bila njihovo presretanje i rušenje.
Helikopteri su bili bijele boje, a na trupu su imali oznaku EZ-a. Do danas nije utvrđen pravi razlog rušenja helikoptera u kojoj su prigodi poginuli četiri Talijana i jedan Francuz
Postoji opravdana sumnja da su helikoptere s promatračima EZ imali namjeru srušiti da bi uništili sadržaj izvješća Promatračke misije EZ-a.
Opačić je po zapovijedi trojice pretpostavljenih, Martinovića, Bajića i Adžića, na pravoslavni Božić 1992. godine, izdao zapovijed Šišiću da obori letjelice. Za to je Opačić upotrijebio riječi ‘ožeži’ i ‘oderi’, nakon čega je Šišić ispalio rakete ‘zrak-zrak’ na helikoptere.
Major Emir Šišić je bio jedan od dvojice dežurnih pilota toga dana i poletio je s kolegom nakon što su od potpukovnika Opačića dobili nalog za odlazak u zonu Varaždina, a potom i pravac i visinu leta helikoptera koje su sustigli u blizini Novog Marofa.
U 14. sati i 10 minuta, tog 7. siječnja 1992. godine, major Emir Šišić izvršio je zapovijed svoga nadređenog i iznad sela Podrute ( kod Novog Marofa, oko 50 kilometara sjeveroistočno od Zagreba) ispalio projektil kojim je pogodio helikopter i izazvao njegovu eksploziju.
Tijela četvorice promatrača i pilota i dijelovi letjelice razasuti su u krugu od oko 200 metara od mjesta incidenta.
Službeni odgovor Beograda bio je vrlo kratak u kojem su negirali sudjelovanje MIG-ova incidentu, uz tvrdnje kako toga dana nisu imali letova i za tragediju su okrivili Zagreb, iako su radarski sustavi u Hrvatskoj i susjednim zemljama zabilježili što se događalo.
Ipak, poslije svih laži i objeda, režim u Beogradu kratko se i šturo ispričao – i to je bilo sve. O kažnjavanju odgovornih ni riječi.
Šišić je 1992. u Varaždinu u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora. Na tu se presudu žalio, a Vrhovni je sud žalbu odbio pa je 1993. presuda postala pravomoćna.
Cijela ta stvar bi možda drukčije završila za Šišića da je bio optužen za ratni zločin koji ne zastarijeva. No on se teretio za višestruko ubojstvo i avionsku nesreću.
Šišić je po tjeralici 2001. uhićen u Mađarskoj koja ga je izručila Italiji, gdje je osuđen na 15 godina zatvora. Srbija je od Italije tražila da joj ga izruči radi izdržavanja kazne, a Talijani su na to pristali u studenom 2006., nakon što su dobili garanciju srpskih vlasti da Šišiću neće biti umanjena kazna niti će biti pušten na slobodu. Premješten je u zatvor u Srijemskoj Mitrovici, iz kojeg je dvije godine poslije pušten na uvjetnu slobodu, što je izazvalo burnu reakciju Talijana koji su se smatrali izigranima. Prema srpskom zakonu, Šišić je imao pravo na uvjetni otpust, a sud je smatrao da domaće zakonodavstvo ima prednost pred garancijama koje su dali Talijanima, podsjeća Večernji list.
Prije odluke, varaždinski sud je tražio uvid u sudske spise u Italiji, BiH i Srbiji iz kojih je ustanovio da je Šišić, nakon uhićenja u Mađarskoj, bio u ekstradicijskom pritvoru, da je kaznu izdržavao do svibnja 2008., da je cijela dosuđena mu kazna istekla u svibnju 2013. te da je protekao i rok uvjetnog otpusta. Osim toga, sud je usporedbom presuda koje su izrekli sudovi u Varaždinu i Rimu utvrdio da se radi o istom događaju, nakon čeka je odlučio i drugi put obustaviti Šišićevo izdržavanje kazne uz obrazloženje da se nekome za isto djelo ne može suditi dva puta.
U Rimu je 2007. godine (poslije višekratnih pritisaka i zahtjeva obitelji ubijenih) podignuta optužnica protiv još četvorice visokih oficira bivše “JNA” koji su snosili zapovjednu odgovornost za počinjeni zločin obaranja helikoptera EZ.
Optuženi su bivši načelnik Generalštaba “JNA”, Blagoje Adžić, zapovjednik Pete armijske oblasti, general Ljubomir Bajić, dežurni oficir u Operativnom centru Željava, potpukovnik Dobrivoje Opačić i zapovjednik Operativnog centra PVO (protiv-vazdušne odbrane) u Beogradu, pukovnik Božidar Martinović.
Tužitelj Erminio Amelio podignuo je optužnicu za višestruko ubojstvo s posebno otegotnim okolnostima i izazivanje zrakoplovne nesreće.
Prizivni sud u Rimu je u svibnju 2013. godine izrekao najveće moguće kazne od 28 godina zatvora Ljubomiru Bajiću i Dobrivoju Opačiću, dok je Božidar Martinović oslobođen.
Blagoje Adžić umro je 2012. godine, tako da je sudski postupak protiv njega obustavljen prije izricanja presude.
Ova presuda obvezala je Srbiju na isplatu odštete obiteljima žrtava u ukupnom iznosu od 950.000 eura.
Izvor : povijest, sjeverni.info, eivanec