Na današnji dan 10. prosinca 1999. godine preminuo je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.
U 23 sata i 15 minuta 10. prosinca 1999. godine, u Kliničkoj bolnici Dubrava, od komplikacije izazvane unutarnjim krvarenjem, preminuo je prvi predsjednik Republike Hrvatske, čovjek koji je prepoznao povijeni trenutak te poveo Hrvatski narod u ostvarivanje Hrvatskog sna, samostalne i neovisne države Hrvatske.
Tijelo pokojnog predsjednika izloženo je u prostorijama Predsjedničkih dvora na zagrebačkom Pantovčaku, gdje mu je posljednji pozdrav došlo uputiti mnogo hrvatskih državljana.
Dr. Franjo Tuđman pokopan je 13. prosinca 1999. godine na zagrebačkom Mirogoju. Za tu je priliku izgrađena posebna monumentalna grobnica iza crkve Krista Kralja.
Nakon predsjednikove smrti 10. prosinca, javnost je sljedeće jutro u 2:00 sata putem televizije i radija primila tu vijest. Hrvatska televizija prekinula je emitiranje i voditelj Saša Kopljar je u izvanrednim vijestima, koje su bile emitirane na sva tri programa, objavio hrvatskim građanima vijest da ih je napustio njihov prvi predsjednik. Javnosti se obratio i Vlatko Pavletić, predsjednik Zastupničkog doma Sabora: „Prestalo je kucati veliko srce dr. Franje Tuđmana, državnika i državotvorca, prvog predsjednika moderne, nezavisne, suverene, demokratske Republike Hrvatske.“
Početak simptoma i tijek bolesti Franje Tuđmana..
Prvi simptomi njegove bolesti počeli su na odmoru 1996. godine na Brijunima. Prvo ih je uočila Ankica Tuđman, upozoravajući supruga na gubitak apetita te bljedilo koje se sve češće javljalo. Predsjednik RH često je opovrgavao znakove bolesti te izbjegavao posjet liječnicima. S obzirom na nagli gubitak tjelesne težine, odlučio je otići na pregled kod dr. Kranjčevića (Tuđman 2006: 603).
Tuđman je obavio liječnički pregled na kojemu je dr. Kranjčević ustanovio da se radi o čiru na želucu, zbog čega je tkivo poslano na histološku analizu. Po dolasku nalaza, predsjedniku je dijagnosticiran karcinom želuca. Uz konzultacije hrvatskih liječnika, dogovoren je i pregled kod jednog stranog liječničkog tima. Time je, kako tvrdi predsjednikova supruga, započela borba za Tuđmanov život. Nakon obavljenih liječničkih pretraga, odlučeno je da će se liječenje nastaviti u Washingtonu u vojnoj bolnici Walter Reed.
Putovanje je bilo zakazano za 11. studeni 1996., a boravak u bolnici trajao je dvanaest dana. S Tuđmanom su bili liječnici Branimir Jakšić i Stjepan Kranjčević, sin Miroslav i supruga Ankica. Franjo Tuđman je dobro podnosio preglede te se nije žalio na bolove. Iako je Tuđman tvrdio da se osjeća dobro, liječnički konzilij, koji je bio sastavljen od pet članova, priopćio je da je predsjednikovo zdravstveno stanje vrlo loše te da mu je ostalo nekoliko mjeseci života (Tuđman 2006: 602-606).
Dr. Andrija Hebrang ustvrdio je da je Tuđmanova bolest buknula iznenada zbog pada imunološkog obrambenog sustava, što je uzrokovano njegovim nagomilanim stresovima (Tuđman 2006: 719).
Tijekom 1997. krenuo s odgovarajućom kemoterapijom koja se pokazala uspješnom. Stoga je, nakon terapije, dr. Hebrang proglasio i predsjednikovo ozdravljenje (Tuđman 2006: 611). Dvije godine nakon Tuđmanovog ozdravljenja, pojavili su se isti simptomi. Na odmoru na Brijunima supruga je primijetila kako se predsjednik opet lošije osjeća i gubi apetit. Deset dana odmora supružnici su iskoristili za opuštanje, plivanje i šetnju, no s puno manje energije nego inače, što je zabrinulo Ankicu Tuđman. Zdravlje mu se ozbiljno pogoršalo u drugoj polovici 1998. Metastaze su se proširile na ostale organe. Navodno se razvio i tumor na mozgu (Hudelist 2004: 721).
Na Brijunima 1999. predsjednik se žalio na bolove u lumbalnom dijelu kralježnice. Dva mjeseca kasnije, sredinom listopada, izgledao je još lošije i brže se umarao. Stoga su liječnici predložili detaljan pregled. S obzirom na dužnosti koje je predsjednik trebao obaviti, ponajprije posjete papi u Rimu, odbijao je odlazak u bolnicu. Kako mu je zdravstveno stanje bilo sve lošije i bolovi sve jači, 1. studenog 1999. posjetio je KB Dubrava, gdje je hitno operiran. Radilo se o perforaciji debelog crijeva koja je izazvala gnojnu upalu potrbušnice (Tuđman 2006: 641-646). Petnaest dana nakon operacije, pojavile su se komplikacije te je
Tuđman podvrgnut još jednoj operaciji.
Dana 11. studenog 1999. došlo je do kapilarnog krvarenja u unutrašnje organe. Imunitet je potpuno oslabio. Naposljetku je Tuđman pao u komu. Predsjednik je preminuo u petak, 10. prosinca 1999., oko 23 sata (Hudelist 2004: 721).
U državi je proglašena trodnevna žalost. Zaustavljene su sve kulturno-zabavne manifestacije, odgođeni su svi politički i javni skupovi te međunarodni sastanci, a ponedjeljak 13. prosinca bio je neradni dan. Na Mirogoju su odgođeni i svi pogrebi. U Uredu predsjednika na Pantovčaku otvorena je Knjiga žalosti.29 Na ulicama Zagreba zastave su bile spuštene na pola koplja, a u izlozima predsjednikovi portreti obrubljeni crnom vrpcom.
Dana 11. prosinca u Hrvatsku je stigao slovenski predsjednik Milan Kučan, a papa Ivan Pavao II. brzojavom je izrazio sućut državnom vrhu.
U 11:15 sati iznesen je lijes prvog hrvatskog predsjednika. Lijes je iz bolnice u Dubravi, prema Uredu na Pantovčaku krenuo u pratnji automobilske kolone, u kojoj se našla predsjednikova supruga, kći i sinovi sa svojim suprugama.
Na putu do Pantovčaka, brojni su Zagrepčani ispraćali kolonu. Predsjednik je ondje bio izložen 11. i 12. prosinca kako bi građani odali počast preminulom. Tih je dana počast predsjedniku odalo više od 100.000 ljudi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Uz odar predsjednika izmjenjivale su se počasne straže:
saborski zastupnici, predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti na državnoj i županijskoj razini, predstavnici parlamentarnih stranaka, iseljeničkih organizacija… (Tuđman 2006: 657-658).
Dana 12. prosinca ceremonija je počela komemoracijom u koncertnoj dvorani Lisinski. Ondje su prisustvovala sva važna lica iz hrvatske politike te najbliži Tuđmanovi suradnici. Komemoraciju je pratila glazba Bacha, Mozarta i Kukuljevića. Predsjedniku se tada odavala počast i na Markovu trgu (Tuđman 2006: 658).
Lijes je iz Ureda predsjednika prevezen do Mirogoja. Predsjednik je pokopan uz najviše državničke počasti. Svetu misu i sprovod vodio je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. Posmrtni govor održao je predsjednik Sabora Vlatko Pavletić, a posljednju riječ održao je pisac i predsjednikov prijatelj Ivan Aralica (Tuđman 2006: 658-659). U 15:40 lijes s Tuđmanovim tijelom spušten je u monumentalni grob od crnog granita u neposrednoj blizini crkve Krista Kralja (Hudelist 2004: 721), nakon čega je uslijedila počasna paljba i završni crkveni obred. Franjo Tuđman pokopan je na središnjem, vidljivom i pristupačnom mjestu na Mirogoju (Tuđman 2006: 660). Kardinal Franjo Kuharić za pokojnog je predsjednika predvodio 13. prosinca 1999. misu zadušnicu u zagrebačkoj katedrali (Hudelist 2004: 722).
Na Tuđmanovom su pogrebu bile mnoge poznate osobe i visoki dužnosnici, najvećim dijelom iz Hrvatske i BiH. Iz inozemstva su pristigli predstavnici 21 strane zemlje, nekoliko premijera i turski predsjednik Sulejman Demirel (Tuđman 2006: 659).
Njegova djela ostaju trajna inspiracija generacijama kojima je u nasljeđe ostavio slobodnu Domovinu.
Povodom smrti, sućut obitelji Tuđman, Vlatku Pavletiću i Zlatku Mateši uputio je Papa Ivan Pavao ll riječima;
Na smrt njegovoj ekselencije gospodina Franje Tuđmana predsjednika Republike Hrvatske suosjećam s vladom i cijelim hrvatskim narodom. Molim Gospodina da mu podijeli vječni mir i sreću, a njegovim najbližima da podijeli snagu koja im je potrebna u njihovoj boli. Imajući u pameti naše susrete, odajem poštovanje državniku koji je poveo Hrvatsku na put samostalnosti. Želim da ta zemlja koja se nalazi pred ustanovom novoga zakonodavnoga tijela nastavi izgrađivati svoju budućnost čuvajući svoju stabilnost i promičući mir, pravdu, jedinstvo i dijalog u okviru nacionalne zajednice i u regiji. Na pokojnikovu obitelj, na sve odgovorne u zemlji i na sve stanovnike Hrvatske zazivam obilje Božjeg blagoslova.
Riječi utjehe i sućuti uputio je i kardinal Franjo Kuharić, riječima;
Blagopokojni predsjednik Franjo Tuđman ostaje u povijesti hrvatskog naroda neizbrisivo upisan kao požrtvovani borac za našu povijesnu istinu i za slobodu hrvatskog naroda. S tim je programom okupio u jedinstvenu slogu sve ljude dobre volje. Uspostavom hrvatske suverene slobodne države, makar uz tolike protivnosti, hrvatski je narod dobio i glas među narodima svijeta i postao slobodni subjekt svoga hoda u budućnost. Svi ljudi dobre volje sigurno će trajno cijeniti to dijelu koje obvezuje na poštovanje i zahvalnost. Velika je činjenica da je u slobodnom narodu i Crkva dionica dara slobode za svoje vjersko i moralno poslanje.
