Još u listopadu Dubrovnik je ostao pod opsadom, u okruženju srpskih i crnogorskih poravnih formacija, dobrovoljaca i JA. U gradu je ostalo 50.000 stanovnika. Grad nije imao električnu energiju i vodu. Konvoj Libertas, bio je humanitarni konvoj koji je uspio probiti pomorsku blokadu, i dostaviti potrebite i nužne stvari, hranu i vodu za mještane Dubrovnika.
Svakako treba napomenuti, da je Dubrovnik branilo 410 naoružanih branitelja uz 70 ljudi u pričuvi. Raspolagali su s 7 minobacača 82 mm, 2 minobacača 120 mm i dva topa “ZIS” 76 mm. Od pješačkog naoružanja imali su 585 automatskih pušaka, 18 puškostrojnica ( 7,62 mm), 16 puškomitraljeza ( 7,9 mm) , 92 puške ( 7,9 mm) i 12 pušaka 7,62 mm, 11 ručnih bacača 44 mm M-57, 6 kom ručnih bacača raketa “Osa”,1 laki minobacač 60 mm, jedan protuzrakoplovni top 3/20, jedan protuzrakoplovni top 1/20, jedan protuzrakoplovni top 1/20 Erlikon i tri komada teških mitraljeza 12,7 mm Browninga. Zapovjednik obrane Dubrovnika bio je general Nojko Marinović. Zapovjednik 1. satnije bio je pukovnik Eduard Čengija dok je zapovjednik 2. satnije bio pukovnik Krešo Klarić. Iz ove dvije satnije kasnije će biti ustrojena 163. brigada HV, a satnije će prerasti u bojne. Zapovjednik postrojbe koje su činile ove dvije satnije a koja će kasnije prerasti u 163. brigadu Hrvatske vojske bio je prebjeg iz JNA pukovnik Ivan Varenina.
Neprijateljske, agresorske snage napada na opkoljeni Dubrovnik, sastojao se od 2. Titogradski (podgorički) korpusa, mostarskog korpusa, 37. užičkog korpusa, 472. motorizirano-tenkovska brigade iz Trebinja i 9. Vojnopomorski sektor JRM iz Kumbora.
Neprijatelj je napadao s oko 30.000 vojnika naoružanih sa 100 tenkova, 50 oklopnih transportera, oko 120 komada topničkog oružja raznih vrsta i kalibra, oko 100 zrakoplova te nekoliko brodova topovnjača. Za koordinaciju napada na jug Republike Hrvatske ustrojena je 2. Operativna grupa neprijateljskih snaga s isturenim zapovjednim mjestom u Kifinom selu pored Trebinja. Za zapovjednika 2. OG je postavljen general potpukovnik Jevrem Cokić.
Milan Milišić, pjesnik srpskog podrijetla, prva je žrtva napada na grad Dubrovnik. Poginuo je u svom stanu 5. listopada 1991. godine od krhotine četničke granate ispaljene s raketne topovnjače.
U napadima od 8. studenoga do 14. studenoga te 6. prosinca na uže gradsko područje je palo oko 5.000 topničkih projektila, poginulo je 53, a ranjeno više od 180 civila i branitelja.
Na sami blagdan svetoga Nikole 6. prosinca 1991. godine izvršen je napad na Dubrovnik, koji će je bio pod zaštitom UNEDSCO-a.
Napad na sve crte obrane, započeo je u 05:50 sati, trajao je cijeli dan, a najžešći napadi i granatiranja bili su usmjereni na utvrdu Imperial, naselja Sustjepan i Nuncijatu i na hotel Belvedere. Iako brojčano oko 20 puta slabiji, branitelji utvrde, kojih je toga dana na položaju bilo tridesetak nasuprot daleko bolje naoružanih pripadnika JNA i četnika dragovoljaca te potpore od oko 700 neprijateljskih vojnika tenkovskih, topničkih i raznih drugih postrojbi, u bliskim su borbama tijekom bitke za Srđ uspjeli odbiti sve napade. Nakon cjelodnevne borbe za utvrdu, po kojoj je u jednom trenutku zapucalo i topništvo obrane, jer su se četnici uspjeli popeti na utvrdu u kojoj su bili branitelji, negdje u poslijepodnevnim satima napad neprijatelja je uz njihove velike gubitke odbijen. Samo na Stari Grad palo je preko 2.000 granata, iako su gradske zidine i ostali spomenici nulte kategorije bili propisno obilježeni bijelim barjacima UNESCO-a.
JRM je tukla hotele s izbjeglicama na način da je brodovima prilazila obali Lapada i mitraljirala hotele u kojima su bili smješteni izbjeglice iz Konavala. Evidentni su napadi JRM na hotel Belvedere, JRM je patrolirala cijelim područjem oko Grada po Koločepskom kanalu do Slanoga i pucala na sve ciljeve koji su se kretali cestom. Prilikom gašenja požara u hotelu Libertas, koji je bio pretrpan izbjeglicama, poginula su trojica vatrogasaca. Poginulo je četrnaest civila, a 52 ih je bilo ranjeno. Poginulo je i pet branitelja, od čega četvorica u Sustjepanu koji je cijeli dan bio pod udarom topništva i pješaštva JNA.
Taj je dan označio prekretnicu u ratu oko Dubrovnika. Moral branitelja je značajno porastao, a neprijatelj je shvatio da osvajanje Dubrovnika neće ići onako lako kako je zamislio.
Tog najtežeg dana 6. prosinca 1991. godine Dubrovnik su na prvim crtama obrane branila i obranila točno 163 branitelja, po čemu će dubrovačka 163. brigada HV kasnije dobiti svoju oznaku 163.
Izvor ; Jakša Raguš ( Institut za povijest), youtube zapisi i svjedočanstva , wiki .
