Na Dubrovačko naselje Slano, 1. listopada 1991. krenulo je 15.000 neprijateljskih vojnika s oko 100 tenkova i 50 oklopnih transportera, uz potporu topništva, mornarice i zrakoplovstva JNA, krenuo je u opći napad.
U sklopu srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku Generalštab JNA polovicom rujna 1991. donio je odluku o napadu na dubrovačko područje. Za izvršenje ovog zadatka aktiviran je dio snaga Druge operativne grupe, koju je činilo između 13.000 i 16.000 vojnika, osnovane u srpnju iste godine s prvotnim zadatkom izvođenja napada i okupacije cijele Dalmacije. Njen prvi zapovjednik bio je general Jevrem Cokić, koji u svojoj knjizi „Početak kraja“ navodi kako je prema planu trebala imati 23.000 vojnika, ali je radi slabog odaziva na mobilizaciju u konačnici popunjena s oko 16.000 pripadnik iz sastava sljedećih postrojbi: 2. podgoričkog korpusa pod zapovjedništvom generala Radomira Eremije, 37. užičkog korpusa pod zapovjedništvom generala Milana Torbice i 9. vojno-pomorskog sektora Boka čiji je zapovjednik kbb. Krsto Đurović.
Hrvatske snage na Dubrovačkom području brojale su oko 670 branitelja.
Sve ove postrojbe popunio je značajan broj dobrovoljaca i pripadnika lokalnih četničkih grupa, posebno s područja Crne Gore i istočne Hercegovine. Od topničkog naoružanja Druga OG je u svome sastavu imala prosječno oko 120 oružja većeg kalibra te oko 100 tenkova i 50 oklopnih transportera, a stalnu potporu pružali su im zrakoplovi baza u Mostaru i Podgorici.
Nasuprot ovim neprijateljskim snagama stalo je oko 750 slabo naoružanih pripadnika postrojbi ZNG-a Dubrovnik, Policijske uprave, Narodne zaštite i dragovoljaca iz sastava Teritorijalne obrane, koji su podnijeli najveći teret i žrtve u početnom napadu na dubrovačko područje. Na sastanku vojnog vrha JNA, održanom 30. rujna u Beogradu, usvojen je prijedlog “direktive” za opći napad na dubrovačko područje koju je sačinio general Cokić. Prema njegovu svjedočenju, tom prigodom Savezni sekretar za NO general Veljko Kadijević naredio je da odmah započne napad na Dubrovnik. Dugo i pomno pripremana agresija započela je u jutarnjim satima 1. listopada 1991., u skladu s Cokićevom zapovijedi kojom naređuje: “Većim delom snaga preći u napad glavnim snagama na pravcima: Ljubinje – Zavala – Slano; s. Ljubovo – Ivanica – Čibači i Grab – Dubravka – Molunat, a pomoćnim snagama obezbediti objekte i aerodrom Mostar u dolini Neretve, sa ciljem: uz avio, artiljerijsku i brodsku podršku jednovremenim i energičnim dejstvom razbiti snage na pravcima napada i izbiti na obalu, preseći jadransku magistralu na više mesta na odseku Slano – Prevlaka, blokirati sa kopna i mora Dubrovnik, aerodrom Čilipi i Prevlaku i onemogućiti manevar snaga neprijatelja, a zatim, obezbeđujući se sa pravca Ploče, pristupiti uništenju i razoružavanju okruženih snaga neprijatelja i biti u gotovosti za dalja ofanzivna dejstva u zapadnu Hercegovinu”.
O snazi i opsegu poduzetih ratnih djelovanja na krajnjem jugu Hrvatske najbolje svjedoči činjenica da je samo u prvom tjednu listopada bilo 100 ranjenih i 27 poginulih dubrovačkih branitelja i građana. Neprijatelj je već u početnim okršajima doživio neočekivane poraze i gubitke od preko 150 poginulih i više stotina ranjenih, posebno u borbama na Čepikućama, Osojniku, Brgatu i u Prapratnu, gdje su bili raspoređeni pripadnici 1. djelatne bojne 116. brigade ZNG-a (HV) i Policijske uprave Dubrovnik te malobrojni dragovoljci.
Do promjena u zapovijedanju agresorskim snagama dolazi nakon što je 5. listopada 1991., pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, prilikom pada helikoptera u Konavlima smrtno stradao Krsto Đurović, a ranjen general Jevrem Cokić. Đurović je vjerojatno ubijen po nalogu vojnog vrha JNA, zbog protivljenja izvođenju planiranih ratnih operacija na dubrovačkom području, o čemu je pisao i crnogorski oporbeni tisak. Umjesto njih, na čelo Druge OG nakratko dolazi general Mile Ružinovski, koga 12. listopada mijenja general Pavle Strugar, a zapovijedanje 9. VPS-om preuzima admiral Miodrag Jokić.
Prostor Slanog, iznimno važan za obranu zapadnog dijela dubrovačkog područja, pred sam početak općeg napada branilo je svega šezdesetak pripadnika pričuvnog i djelatnog sastava MUP-a iz Policijske postaje Slano te dragovoljaca pod zapovjedništvom Pere Brbore.
U jutarnjim satima 1. listopada agresor, snagama 2. bataljona 10. crnogorske brigade „Veljko Vlahović“, ojačane tenkovima M-84 iz sastava tenkovske brigade iz Kraljeva (Srbija), kreće prema Slanom iz sela Orahov Do, smještenog uz samu granicu s BiH.
Vatrom iz jedina dva MB – 120 mm koje su imale, naše su snage prisilile neprijatelja na trenutno povlačenje, nakon čega su uslijedila žestoka djelovanja topništva po obrambenoj crti. Svu topničku potporu snagama u napadu pružali su topnici iz sastava 472. trebinjske brigade razmješteni po položajima u Popovom polju. U napad su se uključili i brodovi JRM-a djelujući po širem prostoru Slanog i magistralnoj cesti prema Dubrovniku. Tijekom pripreme u dva navrata izvršeni su helikopterski desanti kojima neprijatelj zauzima dominantne visove Trijesni vrh i Neprobić iznad Slanog, te pojačanom topničkom vatrom prisiljava branitelje na povlačenje s dijela obrambenih položaja
Nakon niza izviđačkih letova u jutarnjim satima 2. listopada borbeno djeluju i neprijateljski zrakoplovi koji raketiraju Policijsku postaju, radio-televizijski prijemnik i Bijelo brdo iznad samog mjesta. Tom prilikom branitelji su uspjeli pogoditi jedan zrakoplov tipa “Galeb”, koji je pao u more kod Korčule, a njegov pilot je zarobljen. U vrijeme ovih teških borbi, braniteljima Slanog u pomoć pristižu skromna pojačanja od 48 branitelja iz Makarske i jednog voda iz Metkovića. Zbog snažnih neprijateljskih djelovanja, u koja se uključuju i ratni brodovi JRM-a, istoga dana su se morali izvući s ovog područja. U popodnevnim satima narednog dana neprijateljski zrakoplovi izbacuju zapaljive bombe kojima izazivaju požare na Bijelom brdu, brdu Osojnik iznad Slanog i Ratcu, a sva topnička vatra usredotočena je na središte Slanog, gdje gine branitelj Vicko Runje.
Pred neusporedivo nadmoćnijim neprijateljem obrana popušta i u noći između 3. i 4. listopada započinje masovno neorganizirano iseljavanje stanovništva s ovog područja, dijelom prema Stonu, a dijelom prema Dubrovniku. U strahu za goli život, od ukupno 955 stanovnika Slanog i okolnih sela, 847 ih je napustilo tih dana svoja ognjišta i izbjeglo prema Pelješcu i Neumu.
Tijekom jutra, 4. listopada kod sela Smokovljani u Dubrovačkom primorju iz neprijateljskog zrakoplova pogođen je kamion s desetak pripadnika ZNG-a Metković, koji se, premda nije bilo ljudskih žrtava, s cijelim vodom iz Slanog vraćaju u Metković. Istodobno se povlače i posljednji pripadnici policijskih snaga, bez da su izvršili pripremljeno zarušavanje puta u Loznici. Želeći pod svaku cijenu zaustaviti daljnje napredovanje jugovojske, trojica dragovoljaca Stonske satnije naknadno su pokušala aktivirati minsku zapreku. Pritom upadaju u neprijateljsku zasjedu u kojoj je poginuo branitelj Ante Kalinić, a njegovi su suborci zarobljeni. U poslijepodnevnim satima satnija 10. crnogorske brigade, na čelu s rezervnim kapetanom Svetozarom Ražnatovićem, u pratnji tenkova ulazi u Slano. Iza njih nastupa oko 800 vojnika 3. „barskog“ bataljona brigade „Veljko Vlahović“, pod zapovjedništvom kapetana Rade Radomana. Oni zauzimaju sela Majkove i Riđicu u Dubrovačkom primorju, čime osiguravaju lijevo krilo slanske bojišnice, učvršćuju se i stvaraju preduvjete za daljnji prodor prema Dubrovniku. Koristeći izduženost i malu dubinu dubrovačkog područja, 472. mtbr iz Trebinja 8. listopada prodire pravcem Zaplanik – Osojnik, tako da bez jačeg otpora okupiraju cjelokupan prostor od Slanog do Rijeke dubrovačke.
Zauzimanjem Slanog neprijatelj je ostvario jedan od najvažnijih ciljeva napada na jug Hrvatske. Dubrovniku je na taj način presječena i posljednja kopnena veza s ostalim dijelovima Hrvatske.
U narednim borbama agresor je uspio probiti naše crte obrane i prodrijeti do mosta na Bistrini, Konštara i Zamasline, na samim prilazima Stonu. Sve do svibnja 1992. kada je, uz hrvatske snage pod vodstvom generala Janka Bobetka, neprijatelj poražen 23. listopada 1992. morao zauvijek napustiti sva privremeno okupirana područja juga Hrvatske.
Izvor : vojna povijest
