Ante Starčević, hrvatski političar, publicist, filozof i književnik, rođen je 23. svibnja 1823. u mjestu Veliki Žitnik, tada dijelu Vojne Krajine. Njegovi roditelji, Jakov i Milica, ostavili su dubok trag u njegovom životu i formiranju njegovih uvjerenja.
Jakov Starčević, Antin otac, bio je katoličke vjeroispovijesti. Bio je čovjek rijetke duševnosti, vrela srca i duboke osjećajnosti. Jakov je imao umjetničku žicu i bio je poznat kao šaljivčina, pjevač i plesač. Njegova čvrsta volja i dosljednost činili su ga dosljednim do upornosti, bez obzira na osobnu žrtvu.
Milica, Antina majka, bila je stasita, crnomanjasta tamnokosa crnooka ljepotica. Prije udaje za Jakova, bila je udovica Čorak, pravoslavka Bogdan iz Široke Kule. No, kako bi se mogla crkveno vjenčati za katolika, prešla je na katoličku vjeru. Milica je bila snažna žena koja je ostavila dubok utjecaj na Antu.
Zagrebački gimnazijalac Ante Starčević, devetnaestogodišnjak, oduševljen je Ilirskim pokretom. Njegova strast prema knjigama povezala ga je s vođom tog pokreta, Ljudevita Gajem. U Gajevu knjižnicu dolazio je do knjiga koje je inače bilo teško drugdje nabaviti.
U svojim pjesničkim počecima, Starčević je koristio anagram A. V. Rastevčić kako bi prikrio svoje ime. Gajeva Danica objavila je njegove pjesme: “San i istina,” “Verni podložnici premilostivomu svomu kralju Ferdinandu V.,” “Dva sunca,” i “Tužba.” Također, novosadska Bačka vila objavila je njegovu pjesmu “Ličko gatanje” godine 1845.
Nakon uspješno završene gimnazije u Zagrebu, senjski biskup Mirko Ožegović uputio ga je na studij bogoslovije u središnje sjemenište u Peštu. Starčević se opredijelio za svećenički poziv, kao i njegovi rođaci David i Mile. U to vrijeme, svećenički poziv bio je jedini put k slobodi u Krajini, koju je habsburška vlast odredila kao kasarnu i leglo vojnika.
Iako je proučavao povijest i filozofiju, Starčević je napustio teologiju 1848. godine. Njegova predanost oslobođenju hrvatskoga naroda bila je neupitna, a njegova nepotkupljivost i samosvojnost obilježili su njegov život.
Starčevićeva borba za nacionalni identitet i slobodu ostavila je dubok trag u hrvatskoj povijesti, a njegova poezija i djelovanje i danas inspiriraju generacije.
U putopisnoj crnici koja prikazuje ciganski život, Ante Starčević kritički progovara o Hrvatskoj, noseći izrazitu političku poruku. Starčević, poznat po svojim književnim prikazima i jezičnim polemikama, ostavio je značajan trag u hrvatskoj književnosti.
U ilirskim Narodnim novinama iz 1851. i 1852. godine, Starčević je objavljivao svoje priloge i prijevode. U Obćem zagrebačkom koledaru za godinu 1850., njegovi prilozi u rubrici “Zabavna stranka” privukli su pažnju. Posebno su zapaženi njegovi eseji o životnim dobima čovjeka, uključujući “Djetinjstvo”, “Muževnost” i “Starost” – prvi eseji takve vrste u modernoj hrvatskoj književnosti.
Iako su mnogi njegovi napisi bili bez potpisa, prepoznato je da su sigurno Starčevićevi. U istom koledaru, pod naslovom “Nešto iz prirodoslovlja”, Starčević je vješto prokrijumčario jednu od najžučljivijih političkih satira u hrvatskoj političkoj književnosti. Alegorijski prikrivena portret-definicija mađarona kao živine izazvala je kontroverze i pitanje zašto ih je Bog stvorio.
Starčević je također uređivao Hrvatski kalendar za godinu 1858., gdje je objavio više svojih priloga, uključujući eseje “Muhamed” i humoresku “Uputa”. Neki od tih priloga potpisani su karakterističnim suglasnicima iz njegovog prezimena: S-č-ć, dok su drugi ostali bez potpisa.
Njegovi književni osvrti, poput ocjene Đorđićevih Različih pjesni, zauzimaju posebno mjesto u hrvatskoj književnosti. Starčević je također bio politički aktivan, a njegovi članci o politici, diplomaciji i zajedničarima ostavili su traga. Nakon Bachova apsolutizma, Starčević je izgubio položaj u Rijeci zbog svojih stavova.
Njegove polemike s drugim novinama, uključujući Srpski dnevnik, pokazale su njegovu oštroumnost i strast za obranu hrvatskog jezika. Starčević je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti i politici, a njegova rasprava “Ime Serb” ostala je žestoka i kontroverzna do danas.
Starčević je bio dosljedan pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Nakon apsolutizma, početkom 60-ih godina 19. stoljeća, napustio je ilirsku utopiju i krenuo svojim putem. U vrtlozima hrvatske politike s Eugenom Kvaternikom, 1861. godine, utemeljio je pravaški pokret. Njegova borba za hrvatsku suverenost i nacionalni identitet bila je neumoljiva.
Ilirstvo, koje je nagrizalo i potkopavalo hrvatsko i osobito velikosrpski obojeno jugoslavenstvo, nije djelovalo u hrvatskom interesu. Starčević je bio glavni ideolog hrvatskog nacionalizma i nazivan je “Ocem Domovine”.
Njegovo književno stvaralaštvo također je značajno. U pjesmi u prozi “Hrvatska domovina”, objavljenoj 1871. godine, slikao je Hrvatsku kao jedinstvenu i najpogodniju domovinu u Europi. Njegovi prozni radovi, poput “Nešto od pirnih običajah u Lici”, uzdigli su ga među najistaknutije hrvatske pripovjedače.
Starčevićeva riječ, kako govorena tako i pisana, bila je sredstvo kojim je otvarao oči hrvatskom narodu. Njegova borba za istinu, pravo i krivo ostaje trajna inspiracija za sve nas.
Ante Starčević, hrvatski političar, publicist, filozof i književnik, preminuo je u Zagrebu, 28. veljače 1896. godine. Njegova uloga u oblikovanju hrvatske političke svijesti i nacionalnog identiteta ostaje neizbrisiva.
Ante Starčević je bio čovjek koji je vjerovao u snagu vlastitog naroda i koji je cijeli život posvetio borbi za slobodu i samostalnost Hrvatske. Njegova strastvena uvjerenja i hrabrost ostaju trajni podsjetnik na važnost borbe za pravdu i nacionalni ponos.
